Odnosi između Crne Gore i Ukrajine imaju kraći povijesni trag, ali u suvremenom političkom trenutku dobili su na važnosti koja nadilazi bilateralne okvire. Nakon što je Crna Gora ponovno stekla neovisnost 2006. godine, uspostavljeni su diplomatski odnosi s Ukrajinom, a u godinama koje su uslijedile politika tadašnje vlade Mila Đukanovića bila je u potpunosti usklađena sa vanjskom politikom Zapada. Posebno kada su u pitanju odnosi s Ukrajinom, Crna Gora se, kao kandidatkinja za članstvo u EU i nova članica NATO-a, pozicionirala kao pouzdan partner, osuđujući aneksiju Krima, podržavajući teritorijalni integritet Ukrajine i pridružujući se svim paketima sankcija protiv Rusije, bez obzira na prethodne veze, te političke i ekonomske odnose. U tom razdoblju vanjska politika predstavljala je najsnažniji stup međunarodne legitimnosti Đukanovićeve vlade, posebno jer su njezine domaće dimenzije – borba protiv korupcije, vladavina prava i demokratizacija – bile znatno slabije.
Nakon izbora 2020. godine, Crna Gora ulazi u razdoblje političke nestabilnosti i dubokih podjela, čiji je okidač bila mobilizacija vjernika i pristaša Srpske pravoslavne crkve protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. U procesijama koje su se u to vrijeme održavale, važnu ulogu odigrao je mitropolit Onufrije, proruski crkveni vođa u Ukrajini, čija je prisutnost u Crnoj Gori imala i simboličko i strateško značenje – kao veza između Moskovskog patrijarhata i Srpske pravoslavne crkve, ali i kao signal duhovne i političke orijentacije. Retorika crkvenih poglavara, posebno mitropolita Joanikija, često je sadržavala opasne paralele između Ukrajine i Crne Gore, prikazujući crnogorski identitet kao umjetan i projiciran, slično ruskim tezama o Ukrajincima kao malim Rusima koji su izdali pravoslavno bratstvo. Nije slučajno da su određeni sveučilišni dužnosnici, poput sadašnjeg rektora Sveučilišta Crne Gore, javno zagovarali stavove koji izravno osporavaju crnogorski državnost, koristeći Ukrajinu kao prijeteći primjer strateških namjera Zapada da sabotira rusku i srpsku duhovnost.
S ruskom totalnom invazijom na Ukrajinu u veljači 2022., crnogorska javnost se dodatno podijelila. Tradicionalno prozapadni i građanski orijentirani Crnogorci masovno su izrazili solidarnost s Ukrajinom – kroz prosvjede, kulturna dešavanja, pa čak i institucionalne geste, poput podizanja ukrajinske zastave na državnim institucijama. S druge strane, blok srbijanskog identiteta, uz podršku infrastrukture SPC-a i pridruženih medija, organizirao je skupove podrške Rusiji, šireći narative o „specijalnoj vojnoj operaciji“ i borbi protiv NATO-a. Ova podjela nije bila samo simbolična – predstavljala je ozbiljan test dosljednosti vanjske politike zemlje u vrijeme kada joj je strateško vodstvo bilo najpotrebnije.
Unatoč promjeni vlasti, Crna Gora je do nedavno nastavila praksu podrške Ukrajini i poštivanja sankcija protiv Rusije. Međutim, kako utjecaj proruskih struktura, personificiranih u liku predsjednika Sabora Andrije Mandića i njegovih suboraca iz bivše Demokratske fronte, jača u političkom životu zemlje, sve je vidljiviji pomak prema „neutralnijem“ tonu. To je posebno vidljivo u ponašanju crnogorskih parlamentarnih delegacija na europskim i međunarodnim forumima, koje sve više izbjegavaju izravnu osudu Rusije ili se suzdržavaju od glasovanja koja zahtijevaju jasnu vrijednosnu orijentaciju.
Najsnažniji simbol takve vanjskopolitičke dezorijentacije bio je slučaj najavljenog posjeta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Crnoj Gori. Posjet je izvorno bio planiran za 15. svibnja 2025., ali ukrajinska strana je zatražila dvodnevnu odgodu zbog nadolazećih pregovora u Turskoj.
Najavu Zelenskog posjeta pratila je propagandna kampanja u proruskim glasilima IN4S, koje je osnovao rektor Crnogorskog sveučilišta Vladimir Božović. IN4S je prijetio prosvjedima, a njihov reporter s bojišta u Donbasu, Igor Damjanović, širio je ustaljenu propagandu na svojim kanalima i u srbijanskim medijima o Ukrajini kao nacističkoj tvorevini, nazivajući Milatovića i Spajića – koji su bliski Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori – izdajom.
Iako je predsjednik Jakov Milatović prihvatio novi datum posjeta, premijer Milojko Spajić iznenada je otkazao svoje učešće, pozivajući se na prethodno preuzete obveze vezane uz ustoličenje Pape u Rimu, što je za Zelinskog boravak u Crnoj Gori učinilo besmislenim, budući da je premijer nadležan za potpisivanje sporazuma. Mediji su ubrzo otkrili da je ustoličenje zakazano za dan kasnije, 18. svibnja, što je povećalo sumnje da se radi o političkom manevru i izbjegavanju otvorene podrške Ukrajini u vrijeme kada je vladajuća većina izrazila protivljenje potpisivanju bilo kakvog formalnog sporazuma s ukrajinskom stranom.
U istom duhu, lokalni mediji izvijestili su da je Spajić više puta intervenirao kod crnogorskih veleposlanika u Ukrajini, Americi i drugim zapadnim zemljama, tražeći od njih da ublaže retoriku u vezi s Ukrajinom i Rusijom. Takav potez može se shvatiti kao pokušaj balansiranja između formalne pripadnosti zapadnom bloku i unutarnjih političkih pritisaka proruskih saveznika.
Ako se sjetimo prošle godine kada je objavljeno da je kandidat za crnogorskog veleposlanika u Moskvi čovjek koji, osim crnogorske, posjeduje i rusku putovnicu, čiji je otac dužnosnik ekstremno nacionalističke Rogozinove stranke Rodina, a koji je osobni prijatelj čečenskog vođe Ramzana Kadirova, sve to dobiva drugačiji ton i dimenziju. Iako mu je predsjednik zemlje odbio dati vjerodajnice, sam prijedlog takve osobe za tako važnu poziciju mnogo govori o stanju vanjskopolitičkog aparata zemlje.
Te tendencije dodatno je potvrdila nedavna izjava crnogorskog otpravnika poslova u Moskvi, koji je u svojim govorima i na društvenim mrežama hvalio Felixa Džeržinskog, osnivača sovjetskog represivnog aparata, a u javnim nastupima u Moskvi govorio je o Rusiji i Crnoj Gori kao o „dva tijela i jednoj duši“. Riječ je o kontinuitetu narativa koji pokušava simbolički reintegrirati Crnu Goru u ruski pravoslavni svijet, koristeći emocionalni i religijski kapital kao sredstvo oblikovanja vanjske politike.
Zaključak koji se nameće jest da se Crna Gora nalazi u procesu puzajuće reorijentacije – ne kroz eksplicitne odluke, već kroz simbolično povlačenje, kadrovske izbore i diplomatsku pasivnost. Pritisak Srpske pravoslavne crkve i njene mreže, uz pomoć političkih partnera iz Demokratskog fronta, sve više oblikuje diskurs vanjske politike. Premijer Spajić, zbog vlastite neodlučnosti i želje da ne ugrozi parlamentarnu većinu, sve više popušta tim pritiscima, čime dodatno slabi poziciju Crne Gore kao dosljednog partnera Zapada.
Ako se ovaj trend nastavi, Ukrajina bi mogla izgubiti Crnu Goru kao simboličnog saveznika – u vrijeme kada joj je svaka podrška dragocjena. Štoviše, takav razvoj događaja mogao bi poslužiti kao presedan za druge države u regiji koje koketiraju s idejom neutralnosti, ali se zapravo približavaju Moskvi. U ovom scenariju, regionalna osovina Fico-Orban-Vučić mogla bi dobiti još jednog, doduše mlađeg partnera – Crnu Goru, zemlju koja se nekoć smatrala primjerom euroatlantskih integracija na Zapadnom Balkanu.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
