Odnosi između Srbije i Ukrajine od 24. veljače 2022. do danas ostali su složeni i dvosmisleni, što se obično objašnjava balansiranjem Srbije između tradicionalnih veza s Rusijom i težnji za članstvom u Europskoj uniji.
No, iza kontradiktornog stava Beograda stoji mnogo više čimbenika.
Geopolitička zamršenost
Kosovsko pitanje ključni je čimbenik koji određuje politiku Srbije prema Ukrajini i Rusiji.
Obično, kada objašnjava stav Srbije o Ukrajini, predsjednik Aleksandar Vučić naglašava poštovanje međunarodnog prava i teritorijalnog integriteta svih država. Ti se argumenti ne iznose kao imperativi, već isključivo kao komponenta pitanja Kosova. Upravo odbacivanje neovisnosti Kosova i potreba očuvanja integriteta Srbije, prema Vučiću, zahtijeva od njega osobno i srbijanskih vlasti općenito da podrže teritorijalni integritet drugih država članica UN-a, uključujući Ukrajinu.
Istodobno, pitanje priznavanja ili nepriznavanja Kosova izravno ovisi o Vijeću sigurnosti UN-a, a time i o Rusiji, kao jednoj od članica tog tijela. To prisiljava Beograd da održava posebne, prijateljske odnose s Moskvom.
Ova geopolitička zamršenost dovodi do paradoksalne vanjskopolitičke linije: dok Srbija izjavljuje podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine, odbija uvesti bilo kakve restriktivne mjere (sankcije) protiv Rusije, koja je okupirala dio ukrajinskog teritorija, te zahtijeva da međunarodna zajednica prizna njezino pravo na aneksiju nekoliko ukrajinskih regija.
Geopolitički manevar
Najbolja ilustracija stava Beograda bilo je sudjelovanje srbijanskog predsjednika na summitu „Ukrajina – Jugoistočna Europa“ u Odesi (Ukrajina).
Iako se posjet mogao smatrati antiruskim korakom i gestom podrške Ukrajini, odnosno zemlji u ratu s Rusijom, Vučić je uspio predstaviti svoje sudjelovanje na događaju iz drugačije perspektive.
Prvo je naglasio humanitarnu podršku Ukrajini, napominjući da je Beograd spreman pomoći Kijevu isključivo na humanitarnom planu – pružanjem pomoći školama i sudjelovanjem u obnovi „jednog ili dva grada ili regije“.
Srpski vođa, naravno, nije ništa rekao o vojnoj podršci. Kako bi naglasio svoju neutralnost, Vučić nije ni sudjelovao u komemoraciji poginulim braniteljima – nije posjetio Aleju heroja u Odesi, za razliku od drugih sudionika summita, kako bi položili cvijeće na tom mjestu.
Drugo, srbijanski predsjednik jasno je i nedvosmisleno povezao svoje sudjelovanje i stav na summitu s ukrajinskim stavom o Kosovu. Izrazio je zahvalnost Ukrajini što nije priznala neovisnost Kosova i što je odbila pozvati predstavnike Prištine u Odesu, više puta naglašavajući tu tezu.
Srpski provladini mediji predstavili su odsutnost kosovske delegacije na summitu kao „diplomatsku pobjedu Srbije“, usredotočujući se na taj aspekt predsjednikovog posjeta.
Treće, dok je bio u Odesi, srbijanski predsjednik uspio je poslati „prijateljski signal“ Moskvi time što nije podržao završnu deklaraciju summita, koja je osudila rusku agresiju i pozvala na veće sankcije protiv Ruske Federacije.
Komentirajući svoju odluku, Vučić je naglasio da „nije izdao Rusiju“.
Sudeći po reakciji i Kijeva i Moskve, još jednom je uspio izvesti složeni geopolitički manevar.
Prijateljstvo zbog plina
Još jedan faktor koji se ne može zanemariti pri analizi pristupa Beograda izgradnji odnosa s Moskvom i Kijevom jest gospodarstvo. Točnije, pokušaji Srbije da svoj viševektorski geopolitički položaj pretvori u profitabilne ugovore.
Dakle, s jedne strane, Srbija – kao zemlja koja se ne pridružuje sankcijama Rusiji – nastoji kupiti plin od ruskog Gazproma po ekskluzivnoj, povlaštenoj cijeni.
Jasno je da jeftinija energija, u usporedbi s drugim europskim zemljama, smanjuje troškove proizvodnje za industrijska poduzeća u Srbiji, stvara uvjete za profitabilno poslovanje energetski intenzivnih industrija, olakšava investitorima ulaganje novca u srpsku industriju, omogućuje održavanje relativno niskih cijena komunalnih usluga za stanovništvo i općenito doprinosi povećanju proračunskih prihoda i gospodarskom razvoju. Istovremeno, većina navedenih točaka utječe ne samo na gospodarstvo, već i na politiku, jer osigurava izbornu podršku za Vučića i novac za projekte koji doprinose rastu javnog rejtinga za njega samog i njegovu vladu.
U uvjetima kada Srbija nije podvrgnuta nikakvim sankcijama EU zbog odbijanja uvođenja restriktivnih mjera protiv Rusije i odbacivanja ideje o diverzifikaciji opskrbe energijom, te kada Beograd ne vidi nikakve proturječnosti između izjava o podršci teritorijalnom integritetu Ukrajine i želji da ostane prijatelj s agresorskom državom, srpsko-rusko prijateljstvo zbog plina može ostati na snazi.
Jedino ostaje pitanje hoće li se cijena „jeftinog plina“ za Srbiju povećati. A tu se ne radi o novcu.
Nacionalni interesi
Kao što je već spomenuto, Moskva sada od Beograda zahtijeva strožu kontrolu nad izvozom srbijanskog oružja kako bi se zaustavile sve moguće „sheme“ dospjevanja srbijanskih obrambenih proizvoda u ruke Ukrajine. Ruske obavještajne službe nedavno su optužile Srbe da pokušavaju „pucati bratskom ruskom narodu u leđa“. Izjava je došla usljed navoda o isporuci srbijanskog oružja Kijevu.
Treba napomenuti da je obrambena industrija (dualne koristi) još jedno područje pragmatične gospodarske aktivnosti Beograda. Vučić je više puta potvrdio pravo srbijanskih poduzeća da proizvode i prodaju oružje, vojnu opremu i streljivo na svjetskom tržištu, naglašavajući da se radi o osiguravanju rada tvornica i pogona, te očuvanju radnih mjesta. Beograd prikazuje navodne isporuke oružja/streljiva Ukrajini od strane Srbije (navodno provedene preko trećih zemalja) ne u kontekstu podrške Kijevu, već kao brigu za vlastitu industriju i želju za rješavanjem socijalnih pitanja.
Nedavno su berlinske novine Tagespiegel napisale: „Vlada u Beogradu stalno naglašava da gleda samo vlastite interese. Sankcije protiv Rusije, tvrdi, ne odgovaraju nacionalnim interesima. Međutim, profitabilna prodaja oružja odgovara.“
Srbija će, očito, opovrgnuti najnovije optužbe ruskih tajnih službi, braneći svoje pravo na sudjelovanje na svjetskom tržištu oružja. Ipak, Kijev se ne bi trebao radovati jer se radi o želji Beograda da nastavi zarađivati, a ne o volji da pomogne Ukrajini u borbi protiv agresora.
Igra se nastavlja
Kao što vidimo, srpsku politiku prema Ukrajini određuju dva ključna čimbenika:
1. Kosovo.
2. Vlastiti ekonomski interesi Srbije.
Prvi čimbenik određuje podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine, iako ograničenu i donekle deklarativnu.
Drugi se koristi za objašnjenje nedostatka sankcija protiv Rusije, ali istovremeno i za opravdanje potrebe za izvozom oružja, čak i nakon navoda da oružje ili streljivo stižu u Ukrajinu.
Beogradu će biti sve teže provoditi svoju politiku ograničene podrške Ukrajini, na temelju tih čimbenika. Razlog je stav Rusije.
Kao što je gore navedeno, Moskva želi zatvoriti sve praznine kroz koje srpsko oružje ili streljivo navodno dopiru do ukrajinske vojske. U situaciji u kojoj budućnost plinskog ugovora ovisi o rješavanju ovog pitanja, Beograd bi se mogao okrenuti prema Moskvi.
Faktor Kosova je još složeniji.
Putinov pokušaj spekulacije i manipuliranja pitanjem Kosova kako bi opravdao aneksiju ukrajinskih teritorija mogao bi sasvim preokrenuti sve Vučićeve tradicionalne argumente o potrebi zaštite teritorijalnog integriteta država i pretvoriti pitanje Kosova u toksično pitanje o Ukrajini. Očito je da će srpskom vođi trebati izvanredna vještina i kreativnost kako bi nastavio svoju zamršenu igru, predstavljajući se kao prijatelj i Moskve i Kijeva.
