U području koje karakteriziraju slabe institucije, neriješena identitetska pitanja i stalna nametanja autoritarnih i demokratskih impulsa, kontrola nad medijima znači kontrolu nad cijelim društvenim procesom. Upravo zato je slučaj United Media Group, i kriza u kojoj se našla ova mreža, puno više od pitanja poslovne korporativne strukture i poslovnih interesa. Kriza United Media Grupe priča je o prijetnji regionalnog medijskog zamračenja i mogućnosti da će jedini ozbiljni pluralistički glas u Srbiji, a djelomično i u regiji, biti ugušen pod pritiskom autoritarnog režima.
United Media je nastao u Srbiji početkom 2000-ih, u godinama nakon pada Slobodana Miloševića, kao ambiciozan projekt uz pomoć zapadnog kapitala. Nakon što se u početku bavio telekomunikacijskom i kabelskom televizijskom infrastrukturom, UM je krenuo u projekt izgradnje profesionalne medijske mreže koja će se oduprijeti nasljeđu državne kontrole i otvoriti prostor za slobodno i odgovorno novinarstvo. U relativno kratkom vremenskom periodu, ova se mreža razvila u dominantnog regionalnog medijskog igrača, prisutnog u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj i Crnoj Gori. Posebno u Crnoj Gori, United Media je preuzela najgledaniju i najutjecajniju TV postaju i novine, Vijesti, što joj je dalo ulogu kakvu nijedan drugi medijski brend u zemlji nema.
Iako nesavršeni i ponekad kontradiktorni, mediji pod okriljem mreže United Media odigrali su značajnu pozitivnu i emancipacijsku ulogu. To je posebno izraženo u Srbiji, gdje su N1 i Nova S postali gotovo jedini ozbiljni oporbeni glas u atmosferi potpunog medijskog monopola režima Aleksandra Vučića. Bivši ministar informiranja u vladi Slobodana Miloševića, Vučić je tijekom godina izrastao u vođu koji sustavno i vrlo uspješno uništava slobodu medija, potiskuje kritičko mišljenje i gradi neviđeni propagandni aparat u regiji i šire. Međutim, postojanje N1 i Nove S bio je podsjetnik da potpuna kontrola informacija nije ostvariva. Upravo zato je njihova važnost nadišla medijske okvire i postala političko pitanje od nacionalne i regionalne važnosti.
Odnos mreže United Media s Crnom Gorom bio je složeniji. Dok su Vijesti i njihovi novinari u Podgorici ostali simbol otpora političkom pritisku i ključni pluralistički glas, izvještavanje N1 iz Beograda često je nosilo dvosmislene tonove. S jedne strane, oštro su kritizirali autokratsku praksu vlasti u Srbiji, a s druge strane, relativizirali su ili ignorirali specifične identitetske i političke realnosti Crne Gore.
Aleksandar Vučić dugo je tolerirao kritički rad oporbenih medija United Media grupe, svjestan da bi njihovo nasilno gašenje moglo izazvati negativne reakcije na Zapadu, čiju političku i ekonomsku podršku koristi za legitimizaciju svoje vlasti. Umjesto izravnog udara, odlučio se za suptilniji pristup. Preko regulatornih tijela koja su odbijala dodijeliti nacionalnu frekvenciju N1 i Novoj S, ograničio im je domet. Paralelno, tabloidne kampanje služile su omalovažavanju i targetiranju novinara, dok su provladine televizijske postaje poput Pink i Happy preplavile javni prostor jeftinim zabavnim i propagandnim sadržajem.
Međutim, nakon masovnih studentskih prosvjeda u Beogradu, režim je smatrao da ovi kritički mediji postaju preozbiljna prijetnja vladi. Vučić je tada posegnuo za jednim od sofisticiranijih oružja koje mu je na raspolaganju – državnom telekomunikacijskom tvrtkom Telekom Srbija. Ova tvrtka pretvorena je u produženu ruku režima, ne samo na ekonomskom planu, već i u propagandnom ratu protiv oporbe u zemlji i kao sredstvo širenja političkog utjecaja u regiji. Preko Telekoma i unosnih marketinških ugovora, Vučić je u početku korumpirao mnoge popularne srpske ličnosti i pretvorio ih u režimske propagandiste. Također je kooptirao regionalne organizacije i pojedince sponzorskim ugovorima.
Međutim, posljednji primjer korištenja ove institucije, preko čijeg je direktora vršio pritisak na većinskog vlasnika United Media Group, investicijski fond BC Partners, da smijeni upravu N1, nakon što su smijenili osnivača i dugogodišnjeg čelnika, Dragana Šolaka, otvorio je prostor za izravno uplitanje vlade u uredničku politiku.
Vučićeva strategija preuzimanja medija nije nova. Već je uspio kooptirati bivšu oporbenu medijsku elitu i preuzeti simbole bivšeg otpora Miloševiću. Studio B i B92, nekada bastioni slobodnog novinarstva i simboli demokratskog otpora devedesetih, danas su svedeni na puke propagandne megafone. Tabloidi poput Informera, Kurira i Srpskog Telegrafa preplavili su kioske i portale, postajući glavno oružje za stvaranje dezinformacija, huškanje i diskreditiranje kritičara režima. Twitter ih je 2018. s pravom označio kao state affiliated medije, prepoznajući njihovu funkciju u širenju službene državne propagande.
Istovremeno, javni prostor je prepun reality showova, posebno na Pink TV-u Željka Mitrovića, koji proizvode infotainment, kulturu u kojoj nema mjesta za ozbiljnu političku raspravu. Na taj način, Vučić ne samo da guši kritičke medije, već aktivno uništava kulturu odgovornog novinarstva, pretvarajući informacijsku industriju u instrument zabave i kontrole. Rezultat je društvo u kojem građani žive u paralelnoj stvarnosti oblikovanoj senzacionalizmom, lažnim vijestima i, što je još zanimljivije, proruskim narativima.
Kultni politički tjednik NIN nedavno je kooptiran kada je cijelo uredništvo napustilo novine i osnovalo tjednik Radar, koji također djeluje unutar medijske mreže UM. Politika, najstarije dnevne novine na Balkanu, s tradicijom dugom više od sto godina, danas služi kao kanal za širenje ruskih propagandnih poruka. Ovi primjeri jasno pokazuju da režim nema namjeru tolerirati profesionalne standarde kada su u pitanju utjecajni i priznati medijski brendovi, već ih sustavno pretvara u instrumente vlastite moći.
Najopasniji oblik ove transformacije danas se događa kroz internacionalizaciju propagande. Telekom Srbija, kao državna tvrtka, postao je vlasnik licence za Euronews Srbija. Naizgled, prisutnost tako cijenjenog europskog brenda u Beogradu mogla bi se činiti kao dokaz konvergencije s europskim vrijednostima. Međutim, stvarnost je dijametralno suprotna. Euronews Srbija posluje pod okriljem tvrtke koja je izravno pod kontrolom autoritarnog režima.
Posebno zabrinjava činjenica da Telekom Srbija sada širi ovu franšizu na Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Uskoro ćemo imati situaciju u kojoj Euronews Crna Gora i Euronews BiH funkcioniraju kao franšize europskog medijskog brenda, ali pod vlasništvom države Srbije. To znači da zemlja koja je godinama prepoznata kao destabilizirajući faktor na Balkanu, zemlja u kojoj je podrška članstvu u Europskoj uniji ispod 40 posto i kojom upravlja autokratski režim, postaje nositelj europskog medijskog brenda u dvije susjedne zemlje.
Na taj način otvara se prostor za manipulaciju u kojoj se, kroz brend prepoznat kao europski, zapravo sofisticirano plasiraju politički narativi kontrolirani iz Srbije. U Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, društvima koja su već suočena s dubokim podjelama i stalnim pritiskom na neovisne institucije, to znači da će se povjerenje u profesionalno novinarstvo dodatno urušiti, a širi javni prostor sve će se više pretvarati u bojno polje autoritarnih narativa i srpskih nacionalističkih interesa. Umjesto neutralne platforme za informiranje, Euronews postaje alat destabilizacije i potkopavanja europskog identiteta tih zemalja.
Slična je situacija i s drugim zapadnim brendovima koje Vučićev režim koristi kao masku za širenje svog utjecaja. Bloomberg Adria i Newsmax Adria, koje režim neizravno kontrolira, funkcioniraju kao kanali putem kojih Beograd projicira svoju moć i gradi legitimitet u očima regionalne javnosti. Time Vučić vješto koristi dvostruku igru: dok se Zapadu predstavlja kao pragmatičan partner koji balansira između Moskve i Bruxellesa, unutar Srbije otvoreno njeguje proruske narative i gradi sustav u kojem je autoritarizam norma.
Srž cijelog problema upravo je dvostruko lice režima. Prema Zapadu, Vučić se predstavlja kao jamac stabilnosti, vođa koji kontrolira „ruski utjecaj“ i drži regiju u ravnoteži. Međutim, unutar Srbije svi ključni provladini mediji otvoreno podržavaju Moskvu, promovirajući ruske stavove i normalizirajući antieuropske narative. Na taj način uspijeva istovremeno izvlačiti koristi sa Zapada – kroz investicije, političku podršku i licence za prestižne medijske franšize – i od Rusije, kroz jačanje nacionalističkog i autokratskog raspoloženja kod kuće.
Ako mreža United Media podlegne pritisku i izgubi svoj oporbeni karakter, Srbija će ostati bez ključnog pluralističkog glasa, a regija bez jednog od rijetkih profesionalnih medijskih sustava. Posljedice bi bile dalekosežne: jačanje autoritarnih tendencija u Srbiji, širenje propagandnih narativa prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, dodatni kolaps povjerenja u neovisne medije i jačanje proruskog raspoloženja u cijeloj regiji. To bi značilo konačni medijski mrak na Balkanu, u kojem umjesto novinarstva preživljava samo propaganda.
U tom smislu, borba za medije je borba za demokraciju. A gubitak te fronte značio bi da građani regije ostaju u potpunom informacijskom mraku u kojem autoritarna vlast ima neograničenu moć oblikovanja stvarnosti.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
