Kada govorimo o ulozi Rusije na Balkanu, trebamo se sjetiti da postoje dva potpuno različita razdoblja ruskog utjecaja na događaje u regiji i u bivšoj Jugoslaviji. Prije raspada Jugoslavije, Rusija zapravo nije imala stvarni utjecaj na unutarnje procese – barem ne nakon sukoba između Tita i Staljina. Jugoslavija je tada bila neovisna u svojoj vanjskoj politici, orijentirana prema Pokretu nesvrstanih, s vlastitom ideologijom samouprave. Stoga je sadašnji utjecaj Moskve rezultat novih odnosa koji su se formirali između bivših jugoslavenskih republika i Rusije nakon raspada federacije.
Može se reći da su čelnici bivših jugoslavenskih republika, prvenstveno Srbije i Crne Gore, sami pustili Rusiju u regiju, očekujući da će ona postati saveznik njihovim vlastitim ambicijama. Nadali su se da će podrška velike sile ojačati njihove pozicije u regiji i u odnosima sa Zapadom. Moskva je iskoristila ovu težnju elita iz Beograda i Podgorice da se etablira na Balkanu, da stvori nestabilnost – jer upravo to Kremlj naziva „utjecajem“ – te da pretvori Balkan u novo bure baruta. Rusija koristi sukobe među narodima regije kao instrument za jačanje svoje vanjskopolitičke prisutnosti i sukoba sa Zapadom.
Problem koji svi koji Rusiju doživljavaju kao saveznika moraju shvatiti jeste da ona sebe ne vidi kao partnera, već kao gazdu. A teritorij koji traži da stvara odnose s njom – kao početnu točku za nove ofenzive. U ruskom konceptu vanjskih odnosa, saveznici su samo instrumenti. Već smo vidjeli kako je Rusija pokušala pretvoriti Srbiju u takvu početnu točku, zatim Crnu Goru, pa čak i Sjevernu Makedoniju. I sjećamo se kako je Rusija tijekom rata u Bosni učinkovito iskoristila tragediju naroda te zemlje kao poligon za svoje buduće ratove – laboratorij koji je kasnije postao temelj za sukobe u Gruziji, Ukrajini i Moldaviji.
Istodobno, ruski utjecaj u bivšoj Jugoslaviji uglavnom je umjetan. Postoje zemlje koje se ne mogu riješiti tog utjecaja iz geografskih razloga – kao što je, na primjer, Ukrajina. A postoje i one koje ga ne mogu ukloniti zbog povijesnih veza nakon Drugog svjetskog rata: rusko gospodarstvo, obavještajne mreže, propaganda – sve se to ukorijenilo prije nekoliko desetljeća i iskorijeniti ga nije lako. Međutim, u slučaju bivše Jugoslavije stvari su drugačije. Ovdje utjecaj Rusije postoji isključivo kao rezultat namjernog izbora, a ne ekonomske ili političke nužde.
Nakon pada Miloševića, ruski utjecaj u Srbiji gotovo je nestao i počeo se vraćati tek kada su predstavnici starih elita došli na vlast u Beogradu, s Aleksandrom Vučićem. Danas je ruski utjecaj postao jedno od glavnih propagandnih oruđa u rukama sadašnjih vlasti.
Isto vrijedi i za Sjevernu Makedoniju: za vrijeme vladavine Nikole Gruevskog, Moskva je imala uporište, ali nakon njegova pada njezin je utjecaj praktički nestao. To pokazuje koliko taj utjecaj nije ovisan o dubokim društvenim procesima, već o konkretnim političkim osobama.
U Crnoj Gori, gdje je Milo Đukanović dosljedno vodio zemlju prema europskim i euroatlantskim integracijama, Rusija nije imala prirodne poluge utjecaja. Stoga je djelovala kroz zavjere, pokušaje pučeva, podršku marginalnim proruskim snagama i iskorištavanje ideja o „srpstvu“ i identitetu crnogorskog naroda. Njena strategija nije razvoj, već utjecaj. Osvajanje, ali ne teritorija, već svijesti. Umjesto tenkova – mediji, umjesto okupacije – ideologija, umjesto diplomacije – sentiment. Retorika „tradicionalnih vrijednosti“ i „bratstva naroda“ nije ništa drugo nego instrument moći.
Problem ruskog utjecaja ne leži u snazi koji ima, već u fleksibilnosti koja ga karakterizira. Ne ovisi o Kremlju, već o lokalnim saveznicima koji ga održavaju. Svaki put kada neka balkanska politička elita traži potvrdu vlastitog značaja od Moskve, ona efektivno odustaje od dijela svog suvereniteta u zamjenu za simboličku podršku.
Međutim, prava opasnost ne leži u Moskvi, već u iluziji Moskve. U uvjerenju da se nacionalna stabilnost može kupiti na geopolitičkom tržištu. U nadi da će „povijesni saveznik“ riješiti unutarnje proturječnosti koje sami ne želimo riješiti. Rusija nije ni otac ni zaštitnik – ona je ogledalo u kojem se slabosti Balkana odražavaju jasnije nego bilo gdje drugdje.
Balkan danas ponovno stoji na raskrižju, ali ovaj put bez romantičnih riječi i bez mitova. S jedne strane – tu je Europa, kao sustav pravila, odgovornosti i dugoročnih obveza. S druge strane – nalazi se Moskva, kao prostor emocija, mitologije i kratkoročnih obećanja. Između ove dvije opcije ne stoji geografija, već psihologija. Neki traže budućnost, drugi – izgovore.
Rusija Balkanu nudi samo jednu ulogu – da ostane europsko bure baruta, geopolitičko eksperimentalno područje između Istoka i Zapada. Europa, naprotiv, nudi jedinu priliku – da se konačno riješi tog bureta. I svatko tko vjeruje da se mir može graditi na nestabilnosti unaprijed je odabrao kaos.
Stoga se ne treba bojati samog ruskog utjecaja. Ono što je zastrašujuće jest želja naroda u bivšoj Jugoslaviji za tim utjecajem. I zato pitanje nije hoće li Moskva ostati prisutna, uključujući i prostor Zapadnog Balkana, već koliko ćemo joj dugo držati otvorena vrata.
Vitaly Portnikov. Ukrainian journalist, political commentator, author and opinion-maker.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
