Poljski tužitelji istražuju sabotaže koje uključuju kurirske pošiljke sa skrivenim zapaljivim napravama koje su se zapalile tijekom prijevoza, uzrokujući požare na aerodromima u Leipzigu i Birminghamu. Istraga također uključuje planove za slanje sličnih paketa u Sjedinjene Američke Države i Kanadu.
Tragom Rusa optuženog za terorizam, propusta bosanskohercegovačkih institucija i istrage koja (ni)je provedena, Detektor donosi do sada nepoznate detalje o Aleksandru Bezrukavijiju (Aleksandr B.), kojeg je BiH izručila Poljskoj zbog planiranja diverzantskih akcija.
Gotovo godinu dana pokušavali smo shvatiti kako je Aleksandr Bezrukavij, ruski državljanin kojeg Poljska optužuje za sabotažu, špijunažu i organiziranje slanja paketa s eksplozivnim napravama u SAD i Kanadu, završio u Bosni i Hercegovini.
Napravili smo detaljnu rekonstrukciju, ali nismo mogli da se ne zapitamo – je li ovo priča o njemu ili o neuspjehu države koja je ugrozila svoj sigurnosni sustav?
Vlasnik smještaja u Bosanskoj Krupi novinarima je rekao da je rezervacija stigla uredno, putem aplikacije, s plaćanjem na licu mjesta. „Ponašao se potpuno normalno… cijelo vrijeme bio je u stanu, ne mislim da je nigdje izlazio.“
To „nije nigdje izlazio“ danas zvuči gotovo proročanski. Dok je Bezrukavij navodno šetao šumom i pripremao se za prelazak granice, za njim je već bila raspisana Interpolova tjeralica. Poljske vlasti sumnjičile su ga da je dio skupine koja je planirala i izvršavala sabotažu „po nalogu ruske obavještajne službe“.
Na prvi pogled, priča zvuči kao scenarij Netflixovog trilera. Razlika je u tome što ovdje nema fikcije. Sve se dogodilo upravo ovdje – u malom gradu na rijeci Uni, nekoliko sati vožnje od Sarajeva.
Prilikom uhićenja, policija je pronašla „španjolsku dozvolu boravka, dva iPhonea, četiri kabela, 1300 eura i zapakiranu Vodafone SIM karticu“. Materijalno nepretenciozno, ali simbolički snažno: dovoljno arsenala za održavanje kontakta, kretanja i anonimnosti.
Prema dokumentima koje je Detektor dobio, Bezrukavij je dva puta boravio u BiH. Prvi put, početkom 2024., „obišao je grad kao turist“ i planirao ilegalni prelazak granice u Hrvatsku. Drugi put – u studenom iste godine – vratio se pješice, bez važeće vize ili dozvole boravka.
Služba za poslove sa strancima kasnije je utvrdila da je „ostao u prebivalištu nakon isteka prava na boravak bez vize“.
Ono što je posebno upečatljivo nije njegov povratak, već činjenica da nijedna služba u BiH nije imala signal da se netko s Interpolovom potjernicom ponovno nalazi u zemlji.
Ovo je više od neuspjeha – to je ogledalo sustava koji funkcionira samo kada netko drugi pokuca na njegova vrata.
Specifičan detalj koji je Detektor primijetio jest da je telefonski broj koji je koristio Bezrukavij bio povezan s Telegram računom pod nazivom „FromSibirwithlove“, kasnije preimenovanim u „Alexey_exchange“. Ovaj račun bio je aktivan od 2022. godine.
Ako ovo nije digitalni potpis, ne znam što jest.
U svijetu u kojem svaka aplikacija bilježi tragove, gdje su poslužitelji i metapodaci postali bojno polje, BiH još uvijek nije razvila mehanizme za digitalno prepoznavanje onih koji ulaze na granicu kao „turisti“, a izlaze kao „incidenti“.
Bezrukavijev slučaj također ima politički ton. Detektor je zabilježio da je Oleg Kudrjavcev, drugi tajnik ruskog veleposlanstva u Sarajevu, posjetio osumnjičenika u pritvoru i bio prisutan na saslušanjima. Na jednom od njih, Bezrukavij je pročitao pismo na ruskom, tvrdeći da je „slučaj političke prirode“.
To je uobičajena obrana u sličnim slučajevima – tvrdeći da je žrtva međunarodnog progona, a ne akter u operaciji. No, ponašanje institucija u BIH je zanimljivije.
Dok su Poljska i Rusija slale zahtjeve za izručenje, ministar pravosuđa BIH Davor Bunoza samo je rekao da je „Sud BIH dopustio i Rusiji i Poljskoj i rekao: postupajte po zakonu“.
Rečenica toliko birokratski savršena da u sebi ne sadrži ništa. Nema stava, nema odgovornosti, nema interesa.
Ono što cijelu priču čini frustrirajućom jest to što su institucije BIH provele istragu protiv Bezrukavija samo zbog krivotvorenja dokumenata. Ne zbog terorizma, ne zbog špijunaže, ne zbog sabotaže – ništa od toga.
Kantonalno tužiteljstvo Unsko-sanskog kantona izdalo je 22. rujna 2025. nalog da se „neće provoditi istraga jer je očito da prijavljeno djelo nije kazneno djelo“.
Kad sam to pročitao, pomislio sam: u zemlji u kojoj je „očito“ postalo sinonim za površnost, nitko se više ni ne trudi pogledati ispod površine.
Državni tužitelj Dubravko Čampara rekao je da nije bio svjestan „svega što je Bezrukavij radio u BiH“, jer mu je prioritet bila ekstradicija Poljskoj. Dodao je da je „možda nadzor proveden u suradnji sa zapadnim agencijama“.
Možda.
Ta riječ „možda“ u domaćem pravosuđu često znači „nismo htjeli reći“, a ponekad – jednostavno – „nismo to učinili“.
Profesor Adnan Huskić u istom tekstu podsjeća da su institucije morale pratiti osobu „za koju postoje jasne naznake da je sigurnosni interes“.
Dodaje da su se istrage mogle pokrenuti zbog ilegalnog prelaska granice i krivotvorenih dokumenata, a potencijalno i špijunaže.
I tu leži suština: ne morate dokazati sabotažu da biste djelovali proaktivno. Dovoljno je pokazati da vam je stalo.
Bezrukavij je izručen iz BiH u Poljsku vojnim zrakoplovom. Poljaci su se pobrinuli da njihov dio posla bude završen. Mi smo, s druge strane, zatvorili slučaj.
Upravo taj osjećaj formalne ravnodušnosti me najviše smeta.
Ovo nije prvi put da je BiH tranzitni koridor za sumnjive aktere. To se događalo i prije – od krijumčara oružja do osumnjičenika za terorizam.
Međutim, rijetko imamo tako dokumentiran slučaj, gdje je svaki korak, svaka granica i svaka prilika za reakciju jasno vidljiva.
Bezrukavij je imao adresu, rezervaciju, novac, uređaje i kontakt s veleposlanstvom u našoj zemlji – sve. I imali smo sustav koji je bio zadovoljan činjenicom da „nije bilo incidenata“.
Poanta nije u tome da BiH nije uspjela otkriti rusku mrežu. Poanta je u tome da nije ni pokušala.
Zamislite da su institucije BiH odlučile da neće odmah izručiti Bezrukavija, već da će provesti potpunu istragu.
Da su analizirali telefone, mreže kontakata, financijske transakcije i komunikacijske kanale. Da su ispitali sve koji su mu pomagali – svjesno ili ne.
To bi značilo da BiH ima ambiciju biti ozbiljna država. Da namjerava zaštititi vlastite granice, a ne tretirati ih kao formalnost.
Umjesto toga, cijeli slučaj završava u Varšavi, a nama ostaje izvješće i nekoliko neugodnih pitanja.
Pitanja koja, prije svega, ukazuju na postojanje rupa – u sustavu, u komunikaciji i u svijesti. Pokazuju koliko je BiH nesigurna u vlastiti suverenitet. Koliko se boji dubokih istraga, posebno kada se dotiču stranih interesa. Također, pokazuju koliko malo vjerujemo vlastitim institucijama – jer je refleks uvijek: „neka drugi preuzmu“.
U jednom dijelu članka Bilajac citira izvor iz pravosuđa koji kaže da se sve radilo „u vrlo uskom krugu ljudi“. I upravo tu, u toj uskoj šutnji, nastaju najveće opasnosti.
Kad danas pogledam slučaj Aleksandra Bezrukavija, vidim puno više od jedne špijunske priče. Vidim ogledalo našeg sustava – administrativnog, političkog i moralnog.
Jer ovaj slučaj nije završio onog dana kada je avion sletio u Varšavu. Ponavljat će se svaki put kada neka institucija odluči da je lakše zatvoriti slučaj nego ga razumjeti. Svaki put kada se „možda“ zamijeni s „učini to“.
Na kraju je Bezrukavij otišao – ali pitanje ostaje: tko je još prošao kroz naš sustav, a da mi to nismo ni primijetili?
Ako bi iz ove priče trebalo proizaći nešto, to je svijest da bez transparentnosti i profesionalnosti nema sigurnosti. A bez sigurnosti – svaka država, ma koliko formalno neovisna bila, postaje tek tranzitna stanica za planove drugih.
Uredan, pristojan, tih gost s Bookinga. Osim što je ovaj gost, kako se ispostavilo, radio za ruske službe. I iz Bosne i Hercegovine ga je ispratio vojni avion – dok su naše vlasti odahnule što on više nije njihov problem.
No, on jeste naš problem – jer pokazuje sve što još uvijek nismo spremni priznati o sebi. I sve dok se pretvaramo da su granice stvar geografije, a ne politike i odgovornosti – uvijek će se naći neki novi „gost“ koji zna kako ih prijeći.
Nino Bilajac. Journalist, Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) BiH
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
