Nasilje nad turskim državljanima koje se dogodilo u Crnoj Gori predstavlja kulminaciju višetjedne antiimigracijske kampanje mržnje i dezinformacija u domaćim medijima i društvenom prostoru. Ova kampanja nije došla iznenada ili spontano. Bila je rezultat nagomilanog nezadovoljstva, dugotrajnog pritiska na tržište nekretnina i životni standard, ali i organiziranog širenja narativa o prijetnji „stranaca“ kao uzroku svih ekonomskih i društvenih problema. Ono što je posebno privuklo pozornost javnosti i izazvalo političke sumnje jest činjenica da su među najaktivnijim promotorima ovog narativa bili akteri bliski srbijanskim vlastima i medijskim centrima, koji su dokazivo pod kontrolom režima Aleksandra Vučića. To postavlja pitanje stupnja i prirode vanjskog političkog utjecaja na destabilizaciju Crne Gore, kao i uloge lokalnih političkih subjekata u kanaliziranju i instrumentalizaciji ovog nezadovoljstva.
Da bismo u potpunosti razumjeli ovaj događaj, potrebno je razmotriti širi kontekst imigracije u Crnoj Gori u posljednjih dvadeset godina. Od obnove neovisnosti 2006. godine, Crna Gora je postala odredište za nekoliko različitih valova migracija. Prvi val obilježio je dolazak srednjih i velikih investitora iz zapadne Europe, Rusije i Bliskog istoka, u vrijeme kada se Crna Gora pozicionirala kao novo turističko i investicijsko tržište na Mediteranu. Najveći dio ovog vala došao je iz Rusije: od političkih i poslovnih elita, do velikog broja turista koji su Crnu Goru vidjeli kao otvoreni prostor za rekreaciju, ulaganja i život.
Drugi val uslijedio je nakon ruske okupacije Krima 2014. godine. U to vrijeme u Crnu Goru su počeli pristizati politički emigranti, intelektualci, medijski stručnjaci i ekonomski stabilni građani Rusije koji nisu podržavali novu agresivnu politiku Moskve. Ovaj sloj migranata bio je uglavnom proeuropski orijentiran, integriran u urbanu sredinu i nije izazivao šire negativne reakcije lokalne javnosti.
Treći val, koji je bio najmasovniji i najosjetljiviji po svojoj strukturi i posljedicama, dogodio se u pripremi za i nakon ruske totalne invazije na Ukrajinu 2022. godine. U to vrijeme u Crnu Goru došli su i Ukrajinci i Rusi: neki bježeći od rata i razaranja, drugi bježeći od mobilizacije i političke represije. Ova migracija bila je mnogo heterogenija od prethodnih, kako po društvenom tako i po kulturnom profilu. Istodobno se odvijala i paralelna imigracija iz Turske, koja nije bila podjednako vidljiva javnosti, ali je postupno rasla i bila je povezana s poslovnim ulaganjima i otvaranjem niza malih poduzeća, posebno u Podgorici, Baru i Budvi.
Važno je napomenuti da se istovremeno razvijao i ekonomski aspekt ove imigracije. Turska je danas najveći pojedinačni investitor u Crnu Goru. Turski kapital prisutan je u bankarskom sektoru, energetskoj infrastrukturi, građevinarstvu, zdravstvenim i obrazovnim uslugama, kao i u širokoj mreži malih i srednjih poduzeća koja izravno zapošljavaju lokalno stanovništvo. Ukupna potrošnja imigranata u Crnoj Gori, uključujući ruske i ukrajinske stanovnike koji su ovdje posljednjih godina pronašli privremene ili stalne domove, predstavlja jedan od stupova fiskalne i monetarne stabilnosti. Potrošnja u uslužnim sektorima, transakcije nekretninama, porezni doprinosi i doprinosi turizmu čine značajan dio gospodarskog disanja zemlje. U takvom kontekstu, politički narativi koji potiču neprijateljstvo prema investitorima i stranim stanovnicima ne samo da produbljuju društvene podjele, već i izravno ugrožavaju ekonomske interese Crne Gore i njezinu sposobnost da nastavi put europskih integracija.
Iako antiimigracijske poruke postoje u javnom prostoru već dugo, do ovog ljeta nisu imale organizirani politički izraz niti su se razvile u masovne prosvjede. Najčešće su se artikulirale kroz nezadovoljstvo porastom cijena i rastom cijena nekretnina. Rastuća potražnja za stanovima i kućama od strane stranih državljana povećala je cijene, a istovremeno i troškove života. Unatoč fiskalnim reformama vlade Milojka Spajića koje su dovele do povećanja plaća, dio stanovništva osjećao je ekonomski pritisak i rastuću nejednakost. Međutim, to nezadovoljstvo ostalo je raspršeno i neorganizirano.
Promjena se dogodila ovog ljeta, kada su se proširile dezinformacije o navodnih „100.000 Turaka“ koji se navodno naseljavaju u Crnoj Gori uz političku podršku vlade. Ovu tvrdnju prvi je javno artikulirao Nebojša Medojević, nekada reformist i vođa oporbe, a danas političar koji otvoreno koristi teorije zavjere, dezinformacije i retoriku moralne panike. Iako je Medojević politički marginaliziran i izvan parlamenta, njegovu je priču brzo preuzeo Milan Knežević, vođa političkog subjekta koji je dio vladajuće koalicije i kontrolira ključne sigurnosne i lokalne poluge moći, uključujući Općinu Zeta, strateško prometno čvorište sa zračnom lukom u Podgorici.
Unatoč tome što je na vlasti, Knežević već dugo koristi svaku krizu kao priliku za destabilizaciju političkog okruženja u Crnoj Gori, često u skladu s vanjskopolitičkim interesima Beograda i Moskve. Njegovi nastupi na televiziji bliskoj srpskom režimu, popraćeni koordiniranom kampanjom na Telegram kanalima i drugim društvenim mrežama koje koriste srpski i ruski nacionalisti, stvorili su atmosferu javne mobilizacije koja je imala snažan nacionalistički podtekst inspiriran starim povijesnim predrasudama i stereotipima o Turcima i Muslimanima. Okidač za prosvjede bio je incident na ulici u kojem je ozlijeđen crnogorski državljanin, uz dramatične medijske izvještaje da je navodno teško ozlijeđen i da su ga turski državljani pokušali ubiti. Vijest je prenijela većina crnogorskih mainstream medija, bez provjere, što je doprinijelo panici i rastućem neprijateljstvu.
Uslijedili su prosvjedi, napadi na imovinu turskih građana, paljenje vozila i vandalski činovi, što je rezultiralo trenutnom i ad hoc odlukom vlade o uvođenju viza za turske građane. Naknadno je utvrđeno da počinitelji incidenta nisu bili turski državljani, već državljani Azerbejdžana, da ozlijeđena osoba nije zadobila teške ozljede, a istraga o tome tko je započeo sukob još uvijek je u tijeku. Unatoč tome, politička i društvena šteta već je bila učinjena.
Ako pogledamo aktere koji su bili najaktivniji u poticanju panike, govora mržnje i pozivanja na nasilje, vidjet ćemo prepoznatljiv obrazac već viđen u krizama 2015., 2016., 2019. i 2020.: isti medijski čvorovi, isti Telegram i Viber klasteri, iste navijačke skupine s kriminalnom pozadinom i iste političke osobe koje su istovremeno dio državnih vlasti i koordinacijskih mreža u Beogradu. Kampanja se, dakle, nije razvila organski iz postojećeg društvenog nezadovoljstva, već namjerno, kroz infrastrukturno prisutne kanale političkog utjecaja. Taj kontinuitet ukazuje na jasnu političku namjeru, u kojoj je antiimigracijska histerija samo najnoviji „format“, a cilj ostaje isti: održati Crnu Goru u stanju permanentne napetosti u kojem reformski procesi nikada ne dobivaju stabilan prostor za provedbu.
Stoga, pitanje „stoji li Srbija iza napada na Turke“ nije pitanje je li netko poslao izravnu naredbu – već postoji li politički interes, medijska infrastruktura i operativna mreža koja sustavno proizvodi nestabilnost u Crnoj Gori kad god se ona kreće prema konsolidaciji i europskoj normalnosti. I dok se u Beogradu vodi otvoreni politički rat s Erdoganom oko Kosova i Bajraktar dronova, u Podgorici se putem lokalnih posrednika stvara politička scena u kojoj se budi stari arhetip Turčina kao vjekovnog neprijatelja. Stoga postoji opravdana sumnja da bi krajnji cilj takvih postupaka mogao biti otežavanje puta Crne Gore u Europsku uniju i održavanje političkog utjecaja Beograda na ključne centre moći u zemlji.
To nas dovodi do bitnog pitanja: hoće li Crna Gora dopustiti da ulica i manipulirane mase određuju vanjskopolitičku orijentaciju zemlje, cijenu kapitala, sigurnost investicija i međunarodni kredibilitet? Ili će, naprotiv, shvatiti da su multietničnost, otvorenost i kozmopolitski karakter jedina realna strategija razvoja za zemlju s malim tržištem i velikim ambicijama?
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
