U Srbiji će kontrola izbora biti važna, ali i postizborna kombinatorika
Godišnjica od pada nadstrešnice prošla je u kontinuitetu međusobnog iscrpljivanja demonstranata i vlasti u Srbiji. Aleksandar Vučić nije uspio ugušiti, razbiti, podijeliti i diskreditirati prosvjede, dok s druge strane, demonstranti nisu uspjeli prisiliti predsjednika Srbije da raspiše prijevremene parlamentarne izbore.
Kao nikada prije, Srbija je društvo podijeljeno na „blokadere“ i „ćacije“. Jedni neće odustati od svojih zahtjeva za političkim promjenama, dok su drugi ucijenjeni ili kupljeni da brane Vučića i Srpsku naprednu stranku.
Vučić protiv sebe ima svu mladost Srbije i to je u startu izgubljena bitka s vremenom, ali ima državni aparat i kriminalnu oligarhiju uz pomoć kojih može vladati još neko vrijeme. Studenti imaju entuzijazam mladosti i vjeru u bolju Srbiju. Oslobođeni pohlepe, Vučić ih ne može kupiti prljavim novcem, kreditima ili drugim pogodnostima za mlade.
Za njih je prosvjed škola, čija pozitivna iskustva i neuspjesi čine ishod pobune neizvjesnim. No, osim studenata, na političkoj sceni Srbije nema drugog aktera koji se može suprotstaviti ukorijenjenoj naprednjačkoj kliki.
I studenti i Vučić se pripremaju za izbore. Studenti i srednjoškolci mijenjaju Srbiju svojim prosvjednim hodočašćima, ali i Vučić radi na usmjeravanju prosvjeda prije budućih izbora.
Ono što bi se moglo nazvati (ne)izravnim uspjehom Vučića jest nacionalizam, anti-EU raspoloženje i konzervativizam, koji je prevladao u studentskim i građanskim prosvjedima unutar godine dana. Počelo je od urbanog, liberalnog i ljevičarskog, a završilo u nacionalizmu i desničarenju. To je teren bivše Srpske radikalne stranke, današnjih naprednjaka.
Studenti ne otkrivaju imena sa svog popisa, a koja vlasti već znaju. Iako su moderne komunikacije i društvene mreže dobre za masovne mobilizacije, svaku akciju koja se ne dogodi brzo i iznenada osujećuje duboka država.
Već dugo mrežama kruže nepotvrđena imena s vrha studentske liste, poput nacionaliste profesora Mila Lompara. Takve informacije i kadrovi vrlo su pogodni za političku igru naprednjaka. I nije samo Aleksandar Vučić zainteresiran za dugoročni opstanak na vlasti, već širok krug ljudi koji ne žele biti smijenjeni ili procesuirani ako režim padne.
Iako općenito u lošijem položaju, Vučić je na terenu izbora korak ispred studenata. Dok neiskusna prosvjedna opcija raspravlja o imenima na listi, kolonama, ograđivanju, Vučić i dalje ima na raspolaganju državne i kriminalne resurse kojima može utjecati na tijek izbora.
Ključno, rjeđe postavljano pitanje u javnosti jest koju poziciju Vučić planira obnašati nakon završetka svog drugog predsjedničkog mandata. Redoviti predsjednički izbori u Srbiji planirani su za proljeće 2027., ali kako se mogu kombinirati s parlamentarnim izborima? I bi li kombinatorika „skraćivanja mandata“ bila isplativija za Vučića, za razliku od gubitničke odluke raspisivanja prijevremenih predsjedničkih izbora koje su Slobodan Milošević i Boris Tadić donijeli prije velikih političkih promjena?
Bez obzira hoće li politička kriza završiti mirno na izborima ili revolucionarno na ulicama, sve ukazuje na to da će političke promjene nalikovati odlasku Slobodana Miloševića, kada je na čelo Srbije došao „novi“ nacionalist Vojislav Koštunica, koji je odgovarao narodnoj većini, Moskvi i Washingtonu.
S druge strane, politička heterogenost prosvjeda ukazuje na to da će zastupnicima sa studentske liste biti teško ostati pod istim političkim šeširom nakon izbora. Svaki za sebe i na svojoj strani, poput DOS-a nakon 5. listopada 2000.
Dok studenti smatraju političke stranke nevažnima, Vučić i naprednjaci imaju prednost u iskustvu stvaranja satelitskih stranaka, pokreta i drugih političkih subjekata koji mogu biti korisni za kreiranje buduće parlamentarne većine.
To opet ostavlja prostora Vučiću i naprednjacima da se prepakiraju i ostanu na vlasti. Tako bi se Vučić, kao uskrsli vođa i premijer, mogao naći u društvu svojih ideološki bliskih istočnoeuropskih kolega premijera Roberta Fica, Viktora Orbana, pa čak i novog povratnika Andreja Babiša.
Ako se transfer vlasti u Srbiji dogodi bez krvi, neće biti ni političkog revanšizma. Jer nema promjene ideološke paradigme, kao prije kraja komunizma u Istočnoj Europi, niti civilizacijske ili vanjskopolitičke promjene vektora, kao na Majdanu u Ukrajini.
Studenti i građani, zajedno sa strankama, morali bi dobro isplanirati ne samo praćenje izbora, već i postizborni proces. Uspjeh studentske liste na izborima mogao bi dovesti do poraza u parlamentarnoj kombinatorici formiranja većine. O tome može ovisiti ispunjenje zahtjeva za kažnjavanje odgovornih za smrt 16 ljudi na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu i borba protiv endemske korupcije. Buđenje Srbije je emocionalna faza, ali preuzimanje vlasti i vođenje zemlje je hladan racionalan proces.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
