Hod po rubu (Balša Božović)

Izvješće Europske komisije za 2025. godinu stiglo je u trenutku kada se činilo da je Aleksandar Vučić privremeno učvrstio svoju autoritarnu vlast nakon godinu dana najtežih političkih kriza svog mandata. Nakon više od dvanaest mjeseci prosvjeda i intenzivnih nemira diljem zemlje, izazvanih urušavanjem željezničkog kolodvora u Novom Sadu u kojem je život izgubilo šesnaest građana, činilo se da je produljenjem političke blokade, iscrpljivanjem studentskog pokreta i slabljenjem šire građanske pobune uspio ponovno uspostaviti kontrolu.

Paralelno s tim, pokrenuo je duboke strukturne promjene unutar vojske, policije i sigurnosnih službi. Njegovi najodaniji kadrovi postavljeni su na ključne pozicije, učinkovito formirajući dobro organiziranu i dobro financiranu pretorijansku gardu. Oni unutar sigurnosnog aparata koji su pokazali i trenutak oklijevanja tijekom mjeseci nacionalnih nemira sustavno su uklonjeni.

Međutim, upravo u tom trenutku, Europska komisija podnijela je svoje godišnje izvješće – izvješće koje je prvi put udarilo u same temelje njegove trinaestogodišnje vladavine: pažljivo izgrađenu sliku režima koji je navodno jamčio stabilnost u Srbiji i diljem Zapadnog Balkana.

Čak i prije nego što je izvješće objavljeno, bilo je široko najavljivano kao iznimno negativno, uglavnom zato što je uslijedilo nakon snažne i vrlo kritične rezolucije o Srbiji koju je usvojio Europski parlament. Vučićeva reakcija na tu rezoluciju bila je drska i otvoreno uvredljiva prema zastupnicima Europskog parlamenta, uz poruku da ga se takvi stavovi nimalo ne tiču ​​i da mu je jedino važno što će doći od Europske komisije.

Ipak, kada je izvješće Komisije konačno objavljeno, ono je za njega postalo politička noćna mora – predstavljajući najjasniji i najteži udarac koji je Europska unija ikada uputila Vučiću. Bio je to nepogrešiv signal da se ovaj način upravljanja više ne može nastaviti.

Ovo nije samo najnegativnije izvješće otkako je Srbija započela pregovore o pristupanju Europskoj uniji; to je dokument koji izričito navodi nazadovanje Srbije u demokraciji, slobodi medija, vladavini prava, borbi protiv korupcije i temeljnim političkim pravima svojih građana. Izvješće raspravlja o Srbiji u kontekstu Gruzije i identificira je kao „ruskog posrednika“ na Zapadnom Balkanu.

Vučić je brzo shvatio da je izvješće uništilo njegov domaći i međunarodni ugled „stabilokrate“, status koji je godinama njegovao kako bi uvjerio europske dužnosnike da je Srbija barem nominalno na europskom putu, dok je regionalna stabilnost navodno ovisila o njemu osobno. Postalo je očito da se više ne može oslanjati na europske fondove kao mehanizam za kupnju socijalnog mira.

Ta ga je spoznaja poslala na paničnu, loše koordiniranu turneju po europskim prijestolnicama – napor koji je, umjesto da popravi štetu, otkrio kritične točke na kojima se njegov sustav upravljanja počinje raspadati. Nakon što je švedska vlada odlučila zaustaviti svoju financijsku potporu srbijanskim državnim institucijama zbog zabrinutosti oko korupcije i preusmjeriti ta sredstva civilnom društvu, Vučić je pokrenuo hitnu misiju spašavanja usmjerenu na očuvanje pristupa europskim fondovima, još jednom uvjeravajući dužnosnike EU da je Srbija i dalje predana europskom putu.

U tom kontekstu, brzo je krenuo obećati europskim dužnosnicima izbor novih članova u REM (Regulatorno tijelo za elektroničke medije), jednom od najmoćnijih instrumenata njegove autokratske vladavine, tijelu koje je bilo ključno za stvaranje sveprisutnog medijskog mraka u Srbiji. Pokrenuo je proceduru u Narodnoj skupštini nakon što je vladajuća većina postigla dogovor s dijelom civilnog sektora, predstavljajući ga kao simboličnu gestu namijenjenu „vraćanju povjerenja“ i stvaranju iluzije obnovljenog zamaha u procesu integracije Srbije u EU.

Međutim, u političkom smislu, izvješće Europske komisije označava trenutak kada se režim Aleksandra Vučića sudario s ograničenjima vlastite unutarnje logike ostanka na vlasti.

Srbija je došla do točke u kojoj europske integracije više ne mogu koegzistirati s modelom osobne vladavine, zarobljenim institucijama i politički kontroliranim mehanizmima vlasti. To je postalo u potpunosti vidljivo tijekom glasovanja o novim članovima REM-a.

Prijelomna točka europskog puta Srbije

Dok je Bruxelles frenetično pokušavao „oživjeti“ europsku putanju Srbije, Vučić je pokrenuo vlastitu ofenzivu, obećavajući brze reforme i predstavljajući rješavanje REM-a kao ključni simbol navodnog strateškog zaokreta. REM – institucija koja je godinama funkcionirala kao središnji stup političke kontrole nad medijskim krajolikom – odabrana je kao potez koji bi, barem površno, signalizirao spremnost da se odgovori na poruku sadržanu u izvješću Europske komisije.

U Bruxellesu je ovaj signal isprva dočekan kao izraz dobre volje i kao pokazatelj da je, nakon oštrog izvješća, režim shvatio ozbiljnost trenutka u kojem Europska unija, prvi put od 2013. godine, istinski ponovno otvara vrata proširenju, dok se Srbija sve više udaljava od članstva. Vučićev pokušaj da izborom novih članova REM-a pokaže da Beograd želi izbjeći još jedan „švedski scenarij“ – povlačenje državnog financiranja zbog korupcije i sloma vladavine prava – viđen je kao posljednja moguća gesta za očuvanje minimalnog kredibiliteta u procesu pristupanja.

No, kada je došao trenutak za ispunjenje obećanja, jedva četrdeset osam sati nakon što je obećanje dano, sve se srušilo.

Ishod glasovanja bio je fundamentalno otkrivajući: Vučić nije mogao provesti ni najmanju reformu, niti je mogao ispuniti vlastitu obvezu. Vladajuća većina glasala je protiv onoga što je sama dogovorila s Europskom unijom.

Zašto?

Zato što to nije bio samo taktički manevar, već dokaz da je cijeli model moći dosegao svoju krajnju granicu.

Svaka istinska reforma, svako minimalno povećanje slobode medija, svako jačanje institucija, svaki najmanji pokazatelj neovisnog nadzora nad REM-om, ili pravosuđem, predstavlja izravnu prijetnju opstanku sustava koji funkcionira samo zato što institucije nisu neovisne.

Dopuštanjem novog sastava REM-a, Vučić bi otvorio strukturne pukotine u vlastitom sustavu vladavine u trenutku kada su zahtjevi za izborima sve glasniji, slabeći ono što predstavlja središnji stup njegove političke kontrole – apsolutnu dominaciju nad informacijskim prostorom. Zato je vladajuća većina, u posljednjem trenutku, poništila vlastitu odluku, otvoreno se odričući obećanja koje je dala Europskoj uniji.

Time je režim pokazao da više nije sposoban – čak ni teoretski – ostati na europskom putu, jer bi svaka stvarna reforma narušila njegove mehanizme unutarnje kontrole.

Ovo je trenutak u kojem svaki autoritarni sustav nailazi na granicu vlastite logike, jer europska integracija zahtijeva demokraciju – a demokracija demontira mehanizme autokratske vladavine.

Vučićeva doktrina „neutralnosti“, koja otvoreno proturječi vanjskoj i sigurnosnoj politici Europske unije i koju je trijumfalno najavio prvog dana ruske invazije na Ukrajinu, više nije politika niti strategija. Postala je prokletstvo njegove vlastite pogrešne procjene.

Sada je zarobljen unutar sustava koji je izgradio. Čak i kad bi to želio, više ne može ostvariti ono što Europska unija godinama pristojno opisuje kao „male, ali značajne korake“.

Regija ide naprijed — Srbija postaje izvor destabilizacije

Dok Crna Gora i Albanija brzo otvaraju i zatvaraju poglavlja i klastere, a Moldavija i Ukrajina ulaze u novu fazu povijesnog približavanja Europskoj uniji, u regiji se oblikuje nova europska dinamika — ona u kojoj Vučićev režim sprječava Srbiju da sudjeluje.

Štoviše, pod ovim režimom, Srbija više nije spori vlak Balkana; postala je glavni generator nestabilnosti.

Crna Gora ostaje predvodnik, najavljujući zatvaranje ključnih poglavlja do kraja godine i ulazeći u pregovaračku fazu koja uvjerava europske vlade. Albanija otvara svoje posljednje preostale klastere i pojavljuje se kao model dosljednosti u reformama. Europska perspektiva regije nikada nije bila izvjesnija — osim za Srbiju.

U ovom novom krajoliku, Srbija pod Vučićevom vlašću sve manje nalikuje zemlji koja teži integraciji, a sve više na regresivno središte.

Najjasniji primjer ove dinamike je Crna Gora.

Dok vlada u Podgorici ubrzava svoju agendu europskih integracija, iz Beograda dolaze sve agresivnije antieuropske poruke, politički pritisci i koordinirane propagandne operacije unutar zemlje. Taj obrazac odražava već postojeći u Srbiji: pokušaj slabljenja proeuropske orijentacije Crne Gore, narušavanja povjerenja u njezine institucije i stvaranja unutarnjih sukoba koji bi mogli zemlju odvratiti od njezine europske putanje. Vučićev najjači saveznik u tom nastojanju je proruska Srpska pravoslavna crkva.

Destabilizacija regije postala je središnji vanjskopolitički instrument srbijanskog režima jer se autokratski sustav ne može reformirati iznutra; jedini održivi put do njegovog opstanka je stvaranje šire zone nestabilnosti u kojoj se europska integracija regije čini neizvjesnom, a Srbija se predstavlja kao „neizbježni akter“ bez kojeg se ništa ne može riješiti. Ova strategija primjenjivana je ne samo tijekom trinaest godina Vučićeve vlasti, već i tijekom 1990-ih pod Slobodanom Miloševićem, balkanskim koljačom. Logika je jednostavna: što je veća kriza u susjedstvu, to se režim u Beogradu čini potrebitijim Zapadu.

No, danas je ta politika uglavnom iscrpljena. Izvješće Europske komisije prvi put eksplicitno identificira Vučićev režim kao izvor regionalnog rizika, a destabilizirajuće aktivnosti u Crnoj Gori to potvrđuju preciznije nego što bi to ikada mogla bilo koja diplomatska fusnota.

Ovo je trenutak kada režim prestaje biti samo unutarnji problem Srbije i postaje regionalna sigurnosna prijetnja Europskoj uniji.

Analiza Vetona Surroija

Analitički uvid novinara i političkog analitičara Vetona Surroija predstavlja jednu od najtočnijih analiza trenutne političke situacije u Srbiji i promjenjivog stava Europske unije prema režimu Aleksandra Vučića. Njegova procjena počiva na tri temeljna paradoksa politike EU prema Beogradu, paradoksa koje je danas nemoguće ignorirati.

Prvi paradoks, kako Surroi primjećuje, jest da je Srbija sada politički i strateški bliža Rusiji nego što je bila u trenutku kada je formalno postala kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji. Drugi paradoks je još alarmantniji: Srbija više ne ispunjava osnovne kopenhagenske kriterije izborne demokracije i vladavine prava, a ako bi se danas ocjenjivala, teško bi se kvalificirala za status kandidata za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju – a kamoli za pregovore o članstvu. Treći paradoks je najopasniji: dugogodišnja politika Europske unije o ulaganju političkog povjerenja u Vučića u ime „stabilnosti“ proizvela je suprotan ishod. Beograd je postao primarni generator regionalne nestabilnosti – prijetnja Kosovu, Bosni i Hercegovini, a posebno Crnoj Gori.

Surroijeva središnja formulacija s najvećom preciznošću obuhvaća unutarnju logiku sadašnjeg režima: „Logika straha u Srbiji dosegla je vlastiti paradoks – što vlada čvršće steže, to manje drži.“

U tom paradoksu leži objašnjenje i za Vučićevu nemogućnost da provede čak i najminimalnije europske reforme i za politički preokret koji se sada odvija u Crnoj Gori. Destabilizacija Podgorice, porast anti-EU narativa koji dolaze iz Beograda i sustavni pokušaji povlačenja Crne Gore unatrag, izravne su posljedice režima čiji politički opstanak ovisi o sprječavanju Srbije da krene naprijed – i stoga nastoji povući cijelu regiju unatrag sa sobom.

Međunarodni mediji o Vučiću u kontekstu ratnih zločina – „Sarajevski safari“

„Sarajevski safari“ naziv je za jednu od najstrašnijih, najgrotesknijih i najnehumanijih praksi počinjenih tijekom opsade Sarajeva (1992. – 1996.). U tim su zločinima sudjelovali pojedinci – prvenstveno strani državljani sa značajnim financijskim sredstvima – koji su plaćali pripadnicima Vojske Republike Srpske, koja je držala grad pod opsadom, da ih odvedu do snajperskih položaja iznad Sarajeva kako bi mogli pucati na civile. Bilo je to ubijanje iz čiste zabave, oblik „lova na ljude“ u kojem je ljudski život sveden na metu, a ubojstvo je postalo „atrakcija“ dostupna svima koji su bili spremni dovoljno platiti. Ti su ljudi bili psihopati, turisti smrti, koji su dolazili isključivo zbog uzbuđenja ubijanja žena, djece i starijih osoba zarobljenih u opkoljenom gradu.

Sarajevski safari predstavlja jedan od najodvratnijih oblika ratnih zločina protiv civila u modernoj europskoj povijesti. Prvi put je sustavno razotkriven kroz dokumentarni film Sarajevski safari Mirana Zupaniča iz 2022. godine, u kojem bivši pripadnici sigurnosnih struktura i pojedinci uključeni u te operacije svjedoče o tome kako su bogati stranci bili praćeni do snajperskih linija, kako su plaćali desetke tisuća njemačkih maraka za to iskustvo i kako bi se nakon toga vraćali na Jahorinu, Pale ili u Beograd. Prema tim svjedočanstvima, postojali su čak i „cjenici“ za određene vrste meta – pri čemu su djeca bila najskuplja. Tijekom četverogodišnje opsade Sarajeva ubijeno je točno 1.601 dijete.

Nakon objavljivanja dokumentarca, javno tužiteljstvo u Milanu otvorilo je istragu o sudjelovanju talijanskih građana u ovom „snajperskom turizmu“. Riječ je o službenoj sudskoj istrazi koja se odnosi na djela koja ne zastarjevaju: ubojstvo civila, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. Talijanski novinar Ezio Gavazzeni podnio je svjedočenja i dokumentaciju tužiteljstvu u Milanu, otvarajući pravni put koji nikada prije nije postojao. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine također vodi postupak u vezi s tim zločinima.

U tom kontekstu, ime Aleksandra Vučića pojavilo se jer je hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić podnio izvješće milanskom tužiteljstvu tražeći istragu o tome je li Vučić bio prisutan na položajima s kojih je organiziran ovaj „turizam smrti“ tijekom opsade. Postoji video snimka na kojoj se pojavljuje se na jednoj od lokacija. Samo to izvješće bilo je dovoljno da globalni mediji počnu propitivati ​​što je Vučić radio nadomak Sarajeva tijekom rata.

O ovoj priči izvijestili su najutjecajniji europski mediji, uključujući The Guardian, The Telegraph, talijanska državna novinska agencija ANSA, Le Monde, Bild i mnogi drugi.

Vučićeva reakcija bila je prijetnja tužbama protiv svih ovih međunarodnih medija – što odražava način na koji se ponaša prema neovisnim medijima u Srbiji. To samo pokazuje da je izgubio sposobnost razlikovanja domaćeg medijskog okruženja, koje kontrolira, i globalnog medijskog krajolika, gdje prijetnje čelnika male balkanske države nemaju nikakav utjecaj i često izazivaju ismijavanje.

Vučićev međunarodni ugled sada je na najnižoj točki njegove političke karijere i sve je neizvjesnije hoće li ga bilo koji europski čelnik biti voljan primiti u službeni posjet sve dok je na vlasti.

Zaključak

Zaključak je, neizbježno, sumoran. Države članice Europske unije uvijek zadržavaju mogućnost zahtjeva za obustavu pristupnih pregovora sa Srbijom – potez koji bi zemlju gurnuo u političku i ekonomsku izolaciju, popraćen osobnim sankcijama protiv pojedinaca na vlasti, mjera koja se već ozbiljno razmatra unutar europskih institucija. Srbija se nalazi u geostrateškom okruženju u kojem ni Rusija ni Kina ne mogu zamijeniti trgovinske tokove, ulaganja ili financijske instrumente koje pruža Europska unija, niti mogu ponuditi čak ni minimalnu razinu ekonomske održivosti državi čija je cijela ekonomska struktura vezana uz europsko tržište i europski kapital. To znači da, ako Srbija želi preživjeti kao politički i ekonomski funkcionalna zajednica, postoji samo jedno realno rješenje: uklanjanje autokratskog poretka koji brzo klizi u otvorenu diktaturu – i to demokratskim sredstvima sve dok su ta sredstva još dostupna.

Povjesničar Milivoj Bešlin s pravom upozorava da „nema civiliziranog izlaza iz diktature“, a Srbija je sada ušla u fazu u kojoj je jedino preostalo pitanje kako će režim pasti i koliko će skupa ili (ne)civilizirana biti ta tranzicija. U tom smislu, Vučićev hod po rubu više nije metafora za političko balansiranje; postao je svakodnevni rizik od tragedije, trenutak u kojem svaki novi korak može biti onaj koji zemlju gura u kaos, represiju ili otvoreni politički raskol. Srbija je dovedena do ruba gdje njezina europska budućnost više ne ovisi o pregovorima s Bruxellesom, već o tome kada i kako će sustav koji je blokira doći do kraja. I u tome leži bit cijele priče: zemlja je sada izložena opasnosti da bilo koji dan može proizvesti posljedice koje će generacije osjećati dugo nakon što Aleksandar Vučić ode s vlasti.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra