Profesorica sociologije Marija Vasić iz Novog Sada prva je politička zatvorenica u Srbiji od demokratskih promjena 2000. godine. Uhićena je s aktivistima i članovima Pokreta slobodnih građana nakon ilegalnog prisluškivanja, a protiv nje i njezinih suboraca u tijeku je inscenirani proces planiranja državnog udara.
Četvorica aktivista Srpske napredne stranke napala su početkom godine skupinu studenata bejzbol palicama u Novom Sadu i slomila vilicu studentici Akademije umjetnosti. Predsjednik Aleksandar Vučić pomilovao je nasilnike i nazvao ih „junacima“.
Tijekom komemorativne šutnje u Beogradu, Sonju Ponjavić, studenticu Pravnog fakulteta, koja je stajala na pločniku, pregazio je bijesni vozač. Srušio je, udario djevojku i nosio je na haubi nekoliko metara, nakon čega je pala i zadobila teške ozljede glave.
U Novom Sadu, nakon komemorativne šutnje, još jedan bijesni vozač izvezao je automobil iz svoje trake i na pješačkom prijelazu ciljao novinarku i građansku aktivisticu Mariju Srdić.
Prema novinarki N1 Lei Apro i profesorici Odsjeka za medijske studije Smiljani Milinkov, policajci su upotrijebili prekomjernu silu. Postoje bezbrojni primjeri nasilja nad djevojkama i ženama koje se duže od godinu dana javno protive teroru i diktaturi u studentskim i građanskim prosvjedima.
Ono što nasilje u Srbiji nad neistomišljenicima na ovim prosvjedima razlikuje od prethodnih 90-ih i početkom 2000-ih jest to što vlada, represivni aparat i lojalisti režima ciljaju djevojke i žene.
Ne samo da bi uništili buntovne žene, već da to učine javno i kao primjer svima. Da bi situacija bila još paničnija za režim, djevojke i žene su prisutnije na studentskim i građanskim prosvjedima 2024./25. nego na svim prethodnim u Srbiji. Ponekad se stječe dojam da su aktivnije u prvim redovima od mladića i muškaraca.
Spomenuta žrtva napada, Marija Srdić, članica Građanskog pokreta Bravo u Skupštini grada Novog Sada, smatra da su žene, prvi put u dramatičnom razdoblju u kojem živimo, potpuno ravnopravne u borbi ili čak predvode prosvjede. Ona napominje da je 90-ih godina u Srbiji započela repatrijarhalizacija društva, retrogradni procesi, povlačenje žena iz javne sfere i njihova potpuna odsutnost iz političkog života, gdje ih je u to vrijeme u parlamentu bilo tek nekoliko posto.
Patrijarhalni režim nema plan, već sve radi instinktivno i organski, jer ništa ne simbolizira slobodu kao buntovna žena. Sve žene za koje zna da su pretrpjele nasilje od režima, vratile su se u borbu, dodaje Srdić.
Cilj nije samo uplašiti dio prosvjednika, već očuvati patrijarhalni poredak u društvu. Glavna linija društvene hijerarhije u kojoj „on brani, a ona rađa“. Dopustiti „blokaderkama“ da stanu ispred kordona ili kritiziraju režim znači pokazati slabost pred onima koje smatraju inferiornima.
Svaka emancipacija žena korak je prema slobodnijem društvu. Ili govoreći kategorijama Umberta Eca o vječnom ur-fašizmu, vječni rat i herojstvo su teške igre i nisu za žene. Mačoizam je dio svakog autoritarnog kulta, a prenošenje volje za moći na seksualna pitanja spontano izgovara i zapovjednik Jedinice za zaštitu osoba i objekata Ministarstva unutarnjih poslova Srbije, koji javno prijeti studentici Nikolini Sinđelić da će je silovati.
Prijetnje i nasilje razotkrivaju režim 90-ih i šegrte četničke Srpske radikalne stranke i Socijalističke partije Srbije. Nakon tri desetljeća sjetve na području bivše Jugoslavije, rat se vraća u Srbiju. U logorima regije žene su tretirane kao objekti seksualnog plijena, a Međunarodni sud u Haagu prvi je put u svjetskoj sudskoj praksi sistematizirao kategoriju silovanja kao ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti.
Sustavno omalovažavanje žena osnova je patrijarhalnog društva, a Srbija je među zemljama Zapadnog Balkana s većom stopom femicida.
Iako pobuna mladih možda neće ispuniti politička očekivanja, ostat će nekoliko nasljeđa društvenih promjena u Srbiji. Prije svega, novi patriotizam, nad kojim radikali i „ćaci nacionalisti“ više neće imati monopol. Zatim, novi multikulturalizam, bolje rečeno multitradicionalizam, u kojem je suživot različitih naroda i religija više nego moguć, što su pokazali mladi iz Novog Pazara koji su prepješačili Srbiju i kojima su ljudi na tom putu ljubili marame.
Nasljeđe ravnopravnosti je nova emancipacija djevojaka i žena u politici, kroz borbu protiv diktature. A to je, nakon retradicionalizacije cijele regije, vjerojatno najveći građanski uspjeh na razini nacionalnooslobodilačke borbe.
Nitko ne osporava da postoji jednaka prisutnost u parlamentu i određenim institucijama zahvaljujući kvotama za manje zastupljeni spol, prvenstveno u izbornom zakonodavstvu. Formalno je postignuta, ali je još uvijek prilično daleko od bitne jednakosti utkane u svakodnevni život žena i muškaraca. U praksi su to često statističarke, imenovane žene u ulogama zastupnica, ministarki i predsjednica parlamenta ili vlade. Nema ravnopravnih u mačo nacionalizmu i autoritarizmu.
Ne bismo trebali ići u drugu krajnost i idealizirati vrijeme kada će određeni budući lideri u Srbiji imati konzervativne i nacionalističke ideologije, u duhu Marine Le Pen i Alice Weidel.
U jednom selu u Vojvodini, dvije sestre – jedna srednjoškolka, druga studentica – nakon doručka su uzele ključeve traktora i rekle ocu da će blokirati glavno seosko raskrižje, bez obzira na to što on o tome mislio.
Pobuna građanki složen je fenomen koji je ušao u svaku poru društva u Srbiji. One su obrazovane, vrijedne i oslobođene straha.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
