U svom nedavno održanom govoru na sastanku kolegija Ministarstva obrane Ruske Federacije, predsjednik Putin, ilustrirajući prezriv stav Zapada prema Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza, spomenuo je i nestanak Jugoslavije s političke karte svijeta te, naravno, patnju Srba – „bili su raspršeni po raznim državnim stanovima“.
Ova Putinova izjava još jednom ilustrira da u njegovim postupcima na postsovjetskom prostoru ne postoji samo želja za osvetom ili vraćanjem „izgubljenog“ sovjetskog teritorija, već i jasan ideološki naboj – i to korporativni. Upravo su tako sovjetski čekisti doživljavali događaje u Jugoslaviji tijekom posljednjeg razdoblja postojanja Sovjetskog Saveza. Zato je Slobodan Milošević za njih postao saveznik kojemu je trebalo pomoći – jer je utjelovio njihove najskrivenije snove.
U Sovjetskom Savezu, na kraju Staljinove vladavine, KGB je očišćen od „kozmopolita“ židovskog podrijetla, a u prvim mjesecima nakon smrti vođe i lišen utjecaja bivšeg šefa kavkaskih čekista Lavrentija Berije i njegovih suradnika, KGB je postao glavni nositelj šovinističke ideologije, novog „Saveza ruskog naroda“ na Lubjanki. A sada zamislite da u tom sjedištu saznaju za Miloševićev poznati govor na Kosovu polju – mjestu gdje je novi vođa Srbije obećao da će „svi Srbi živjeti u jednoj državi“.
Vrlo se dobro sjećam percepcije tog govora u samoj Jugoslaviji u to vrijeme – bio je to pravi šok. Na naslovnici jednog od glavnih časopisa promjena – slovenskog tjednika „Mladina“ – Milošević je tada prikazan u srednjovjekovnom oklopu, kako juriša s oružjem na vođe drugih republika odjevene u moderna odijela s računalima i bilježnicama. Svi su shvatili da počinje srednji vijek!
Međutim, sovjetski čekisti su htjeli upravo taj srednji vijek! Uostalom, politički program Miloševića, koji je sasvim svjesno namjeravao zauzeti teritorije drugih jugoslavenskih republika naseljenih Srbima, s gledišta Beograda, gotovo se u potpunosti podudarao s političkim programom ruskog pisca Aleksandra Solženjicina. U svojoj nespretnoj brošuri „Obnova Rusije“, poznati pisac, šovinist i neprijatelj demokracije predložio je stvaranje nove države Rusa sačinjene od Rusije, Ukrajine, Bjelorusije i dijela teritorija Kazahstana – to jest, slijedio je isti etnički princip kao i Milošević, dok je Ukrajincima i Bjelorusima negirao nacionalni subjektivitet.
Može se činiti čudnim da su čekisti, koji su maltretirali Solženjicina i sudjelovali u njegovom protjerivanju iz SSSR-a, s velikim entuzijazmom primili političke stavove autora „Arhipelaga Gulag“. No, do raspada SSSR-a, šovinistički prioriteti na Lubjanki bili su u potpunosti formirani, a čekisti su bili spremni dočekati svakog nositelja tih stavova.
Tim više Miloševića. Uostalom, Moskva je u svom političkom programu vidjela i priliku za osvetu za geopolitički poraz i „gubitak“ Jugoslavije nakon Staljinova sukoba s Josipom Brozom Titom. U čekističkoj slici svijeta sve je bilo jednostavno. Tito – koji nije bio Srbin – odvojio je „bratsku Jugoslaviju“ od Moskve, dok je Srbin Milošević želio obnoviti to bratstvo. Pa zašto ne pomoći novom savezniku u izgradnji „Velike Srbije“?
Može se reći da je ta borba za „Veliku Srbiju“, čak i prije Putina, postala jedan od prvih dvoboja Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije (FSB) protiv želje Zapada za očuvanjem međunarodnog prava i „života po pravilima“. Čekističkoj Rusiji nedostajalo je snage i stoga što njezini predstavnici u to vrijeme još nisu monopolizirali vlast. A u Rusiji nije bilo ekonomskih mogućnosti za izravan sukob sa Zapadom.
Međutim, ne treba zaboraviti da je Rubikon u odnosima između predputinovske Rusije i Sjedinjenih Država prijeđen upravo kada je premijer Jevgenij Primakov okrenuo svoj avion nad Atlantikom i odbio letjeti u Sjedinjene Države saznavši za početak NATO-ove operacije u Jugoslaviji. Primakov, bivši „novinar“ blisko povezan s FSB-om i šef vanjske obavještajne službe, bio je upravo jedna od osoba koje su na Lubjanki smatrane potencijalnim Jeljcinovim nasljednikom. No, na kraju su se odlučili za Putina. A Putin, kao što vidimo, ne zaboravlja čekistički poraz u Jugoslaviji i šovinistički program Miloševića čak ni desetljećima nakon završetka sukoba koji su se pokazali kao preludij velikog rata na postsovjetskom prostoru.
Vitaly Portnikov. Ukrainian journalist, political commentator, author and opinion-maker.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
