Uvod
U moderno doba, gdje su granice između mira i rata sve zamagljenije, pojavio se novi koncept sukoba koji dominira strateškim razmišljanjem i globalnom sigurnosnom politikom – ovaj koncept poznat je kao hibridno ratovanje.
Pomenuti termin, koji sada široko koriste znanstvenici, sigurnosni analitičari i međunarodne institucije, predstavlja novi način razumijevanja ratovanja. U svojoj srži, to je neobjavljeni rat – bitka koja se istovremeno vodi na više frontova: na terenu, u kibernetičkom prostoru, u medijima i unutar javne svijesti.
Ovaj oblik ratovanja postao je simbol našeg digitalnog doba, gdje su informacije, percepcija i utjecaj jednako važni kao i vojna moć. Hibridno ratovanje temeljno je promijenilo način na koji države percipiraju sigurnost i kako se brane od prijetnji koje nisu uvijek vidljive.
U posljednjim desetljećima koncept hibridnog ratovanja postao je jedan od najsofisticiranijih izazova za međunarodnu sigurnost. Umjesto klasičnih vojnih sukoba, državni i nedržavni akteri sve više koriste kombinaciju političkih, ekonomskih, informacijskih i kibernetičkih instrumenata kako bi postigli strateške ciljeve bez izravnog sukoba.
Definicija pojma „hibridno ratovanje“
Pojam hibridno ratovanje opisuje oblik interakcije u kojem granica između mira i rata postaje nejasna.
Pojednostavljeno rečeno, hibridno ratovanje odnosi se na kombinaciju tradicionalnih sredstava ratovanja (kao što su oklopna vozila – tenkovi, vojni zrakoplovi, teško topništvo, ratni brodovi i podmornice) i netradicionalnih sredstava (kao što su kibernetičko ratovanje, umjetna inteligencija, komunikacijski sateliti, oružje usmjerene energije, biotehnologija itd.). Spaja konvencionalne vojne operacije s nekonvencionalnim taktikama, uključujući kibernetičke napade, kampanje dezinformiranja, ekonomski pritisak, političko uplitanje i korištenje nedržavnih aktera.
U ovom obliku ratovanje se ne odvija samo na bojnom polju već i u virtualnom prostoru, društvenim mrežama i gospodarstvu.
Frank G. Hoffman (2007.) definira hibridno ratovanje kao „kombinaciju konvencionalnih i nepropisnih taktika, terorizma, organiziranog kriminala i informacijskih operacija“ usmjerenih na postizanje strateških ciljeva bez ulaska u otvoreni sukob.
Za razliku od tradicionalnih ratova, hibridno ratovanje je teško identificirati i suzbiti jer nije formalno proglašeno. Djeluje u sivoj zoni, stvarajući stalno stanje neizvjesnosti. Zbog toga je hibridno ratovanje jedno od najvećih međunarodnih sigurnosnih izazova 21. stoljeća.
U današnjem kontekstu, hibridno ratovanje uključuje:
- Korištenje medija za manipuliranje percepcijom;
- Kibernetičko uplitanje u kritičnu nacionalnu infrastrukturu;
- Politički utjecaj putem stranaka ili nevladinih organizacija; i
- Ekonomski pritisak usmjeren na slabljenje neovisnih institucija.
Ovi instrumenti stvaraju „maglu dvosmislenosti“, gdje je agresiju teško identificirati, iako su njezine posljedice za nacionalnu sigurnost duboke.
NATO (Organizacija Sjevernoatlantskog saveza) definira hibridno ratovanje na sljedeći način:
„Hibridno ratovanje je korištenje kombinacije vojnih i nevojnih sredstava od strane državnih ili nedržavnih aktera, otvorenih i prikrivenih, sinkroniziranih ili paralelnih – uključujući redovne i neredovite snage, kibernetičke napade, dezinformacije, ekonomski utjecaj i druge oblike razornih djelovanja – s ciljem postizanja strateških ciljeva stvaranjem dvosmislenosti, iskorištavanjem ranjivosti mete i često djelovanjem ispod praga koji bi izazvao potpuni vojni odgovor.“ Upotreba termina hibridno ratovanje u akademskoj literaturi pripisuje se Williamu J. Nemethu, koji je 2002. godine obranio doktorsku disertaciju na Pomorskom poslijediplomskom studiju u Kaliforniji pod naslovom „Budući rat i Čečenija: Argument za hibridno ratovanje“. Nemeth je analizirao kako su čečenski pobunjenici kombinirali tradicionalne gerilske taktike s modernom tehnologijom, propagandom i digitalnom komunikacijom.
Koncept je kasnije razvio i sistematizirao Frank G. Hoffman između 2005. i 2007. U svom djelu „Sukob u 21. stoljeću: Uspon hibridnih ratova“, Hoffman je hibridno ratovanje opisao kao koordiniranu mješavinu konvencionalnih vojnih operacija, terorizma, organiziranog kriminala i propagandnih kampanja.
Raniji doprinos dao je Thomas Huber u djelu „Složeno ratovanje: Taj kobni čvor“ (2002.), koje je, iako nije koristilo termin hibridno ratovanje, pružilo teorijsku osnovu za njegov kasniji razvoj.
Neki znanstvenici tvrde da hibridno ratovanje nije nova pojava, budući da su se slične taktike pojavljivale kroz povijest. Nekonvencionalne metode bile su vidljive već u Punskim ratovima, kada su Rimljani koristili demoralizaciju, iscrpljivanje, napade na opskrbne linije i izbjegavanje izravnog sukoba s nadmoćnijom kartaškom vojskom (Carr & Walsh, 2022).
Razvoj koncepta od 2000. do danas
Nakon 2000. godine, koncept hibridnog ratovanja postao je dio strateških analiza SAD-a i NATO-a. Posebnu pozornost dobio je nakon rata u Gruziji 2008. godine, kada je Rusija kombinirala vojne akcije, kibernetičke napade i medijsku propagandu kako bi utjecala na ishod sukoba – što se općenito smatra prvim praktičnim primjerom hibridnog ratovanja.
Ukrajinska kriza 2014. godine označila je trenutak kada je hibridno ratovanje dobilo na globalnoj važnosti. Rusija je koristila „neobilježene vojnike“, velike dezinformacijske kampanje, ekonomski pritisak i kibernetičke operacije kako bi anektirala Krim bez formalne objave rata. NATO analitičari ovu su strategiju nazivali „ruskim priručnikom hibridnog ratovanja“.
U proteklom desetljeću, taj se pojam koristio i za opisivanje djelovanja Sjeverne Koreje, Kine i Irana, kao i načina na koji nedržavni akteri poput Hezbollaha i ISIS-a kombiniraju terorizam s modernim vojnim mogućnostima. Ratovi 21. stoljeća više se ne vode samo za teritorij, već za informacije, utjecaj i percepciju javnosti.
Suvremena relevantnost i primjena
U digitalnom dobu, hibridno ratovanje postalo je najsofisticiraniji oblik međunarodnog sukoba. Djeluje kontinuirano i često nevidljivo kroz dezinformacijske kampanje, političke manipulacije, ekonomski pritisak i kibernetičko uplitanje u izbore ili javne institucije.
Organizacije poput NATO-a i Europske unije osnovale su specijalizirane centre za proučavanje i suzbijanje hibridnih prijetnji, uključujući Europski centar izvrsnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji u Helsinkiju.
U svojoj srži, važnost ovog koncepta leži u njegovoj sposobnosti da objasni kako države i drugi akteri postižu političke ciljeve nevojnim sredstvima koja ipak proizvode posljedice slične ratu.
Suvremeno razumijevanje hibridnog ratovanja uvelike je pod utjecajem sukoba iz stvarnog svijeta, poput rata između Izraela i Hezbolaha 2006. (koji je Hoffman koristio kao ključni primjer) i ruske aneksije Krima 2014. godine.
Hibridno ratovanje na Kosovu i Zapadnom Balkanu: oblici, akteri i posljedice
Kosovo, kao mlada država na geopolitički osjetljivom Zapadnom Balkanu, postalo je jasna meta hibridnih akcija. Od dezinformacija i vanjske propagande do političkog i kibernetičkog utjecaja, zemlja se suočila s raznim oblicima uplitanja usmjerenim na slabljenje njezinog suvereniteta i državnog legitimiteta.
Na Zapadnom Balkanu – a posebno na Kosovu – napori hibridnog ratovanja prvenstveno uključuju:
- Dezinformacijske i propagandne kampanje (antiamerički, antiNATO, antiEU narativi i prokremljovske poruke);
- Politički utjecaj i podrška lokalnim posredničkim akterima;
- Ekonomska poluga i kulturni utjecaj; i
- U nekim slučajevima, kibernetičke aktivnosti.
Najčešće spominjani akteri u institucionalnim izvješćima uključuju Rusiju (izravno i putem dezinformacijskih mreža), Srbiju (kao državnog aktera koji koristi političke i utjecajne alate) i Kinu (kroz ekonomske i infrastrukturne projekte). NATO, EU i njihovi mehanizmi protiv dezinformacija identificirali su i suprotstavili se tim prijetnjama.
Počeci hibridnih utjecaja na Kosovu (2008. – 2013.)
Nakon proglašenja neovisnosti 17. veljače 2008., Kosovo je brzo postalo meta pokušaja delegitimizacije na međunarodnoj sceni. Srbija je pokrenula široku diplomatsku i propagandnu kampanju kako bi spriječila međunarodno priznanje nove države. Tijekom tog razdoblja pojavili su se prvi elementi hibridnog ratovanja: prikriveno lobiranje u međunarodnim organizacijama, utjecaj putem regionalnih medija i korištenje paralelnih struktura na sjeveru Kosova.
Rusija je dosljedno podržavala srbijanski narativ, predstavljajući Kosovo kao „neuspjelu državu“ i koristeći međunarodne forume za utjecaj na globalno javno mnijenje. Ovaj tandem Srbija-Rusija stvorio je okruženje stalnog političkog i informacijskog pritiska na kosovske institucije, što predstavlja klasični oblik diplomatskog i psihološkog hibridnog ratovanja.
Intenziviranje hibridnih djelovanja (2014. – 2020.)
Nakon aneksije Krima od strane Rusije 2014. godine, koncept hibridnog ratovanja poprimio je novu globalnu dimenziju. Tijekom tog razdoblja, utjecaji sličnih strategija počeli su se jasno uočavati na Balkanu, posebno putem online medija i društvenih mreža.
Na Kosovu, nakon uspostave vojske (Kosovskih sigurnosnih snaga) i konsolidacije državnih institucija, značajno se povećao broj dezinformacijskih kampanja usmjerenih na diskreditiranje tih procesa.
Tijekom pregovora u Bruxellesu 2017. godine, pokušalo se utjecati na javno mnijenje putem portala koji su širili narativ da „Kosovo gubi suverenitet“. Iste godine, tijekom krize „srpskog vlaka“ koji je pokušao ući na Kosovo, demonstriran je pokušaj kontrolirane provokacije – tipična taktika hibridnog ratovanja za testiranje institucionalne i javne reakcije.
U međuvremenu, ruski utjecaj na Balkanu proširio se kroz kulturne reprezentacije, „humanitarne“ zaklade i informacijske mreže koje djeluju na prikriven način.
Tko vodi „hibridno ratovanje“ na Kosovu i u regiji – tko su glavni akteri?
1. RUSIJA – glavni akter koji se spominje zbog korištenja hibridnih alata na Balkanu je Rusija.
Rusija koristi dezinformacijske mreže, satelitske/internetske medije i narative koji prenose poruke protiv NATO-a/protiv EU, te pokušava pojačati etničke i političke podjele. Rusija se, također, koristi za lobiranje za političke interese putem kontakata s lokalnim političarima i vjerskim skupinama ili proruskim medijima. Izvješća Europskog parlamenta, EUvsDisinfo i NATO analize jasno navode ovo za regiju.
2. SRBIJA – akter dvostrukog utjecaja:
Srpska država je od strane nekih izvora opisana kao da koristi političke i vojne alate za održavanje utjecaja nad srpskim zajednicama na sjeveru Kosova (paralelne strukture, stvaranje napetosti, retorika i međunarodno lobiranje). Neki elementi (uključujući taktiku stvaranja/podržavanja paralelnih struktura ili pro-beogradskih informacija) mogu se smatrati dijelom strategija utjecaja koje imaju hibridni učinak.
3. KINA — ekonomski i politički utjecaj (više nalik „mekoj/tvrdoj moći“ nego tipično vojnom „hibridnom ratovanju“):
Ulaganja, infrastruktura (BRI), te ekonomski i politički odnosi, oblik su utjecaja koji može imati vlastite hibridne učinke (npr. ekonomska ovisnost kao sredstvo političkog utjecaja). Akademska i institucionalna izvješća navode Kinu kao aktera koji koristi ekonomske instrumente za strateški utjecaj u regiji.
4. PRO-KREMALJ akteri / dezinformacijske mreže (domaće i međunarodne):
Putem portala, kanala društvenih medija i medijskih narativa pokušavaju mobilizirati javno mnijenje protiv Zapada, predstavljajući europske integracije kao prijetnju i povezujući lokalne događaje s globalnim događajima (npr. usporedbe Kosova i Ukrajine). EUvsDisinfo dokumentira konkretne primjere ovih narativa u svojim izvješćima.
5. NEDRŽAVNI AKTERI i organizirani kriminal: Kriminalne mreže, interesne skupine, a ponekad i paravojne/društvene skupine mogu surađivati s državnim akterima ili posrednicima kako bi potkopale stabilnost (kriminalne rute, trgovina informacijama, tajno lobiranje). Ove mreže često služe kao „operativni objekti“ za akcije koje imaju destabilizirajući učinak (uobičajeni element hibridnih strategija).
Konkretni primjeri na Kosovu i regiji
Dezinformacije o krizama na sjeveru Kosova (prosinac 2022. i kasnije): EUvsDisinfo i analiza lokalnih medija pokazuju narativne kampanje koje optužuju Zapad za provokaciju i umanjuju ulogu ruskog miješanja u eskalaciju. Ove su kampanje imale za cilj kanalizirati ljutnju, radikalizirati mišljenja i potkopati povjerenje u Zapadne institucije.
Korištenje „vojnika bez uniformi“ i koordiniranih narativa: praksa uočena u sukobima poput Krima/Ukrajine, ali se u izvješćima spominje za uloge aktera koji pomažu u stvaranju zbunjenosti i izbjegavanju izravne odgovornosti. Analitičari povezuju slične narativne i taktičke modalitete s provokativnim akcijama u regiji.
Platforme i lokalni mediji kao kanali za dezinformacije: Izvješća NATO-a i drugih organizacija pokazuju da se mnogi portali, računi na društvenim mrežama i video kanali koriste za širenje lažnih ili manipuliranih vijesti koje služe političkim ciljevima vanjskih aktera.
Ekonomski utjecaj/pozivi za partnerstva iz Kine: Ulaganja i ekonomski sporazumi doživljavaju se kao dvosmjerni – donose razvoj, ali i rizik od ovisnosti i političkog utjecaja. Akademska i institucionalna izvješća stavljaju to u kontekst strateškog utjecaja.
Hibridno ratovanje u suvremenom kontekstu (2021. – 2025.)
Pandemija usljed COVID-19 i ruska agresija u Ukrajini (2022.) označile su jasno intenziviranje hibridnih operacija na Balkanu.
Tijekom tog razdoblja, proruski i anti-NATO narativi su pojačani na regionalnim portalima koji djeluju i u medijskom prostoru Kosova. Ovi su napori nastojali stvoriti zbrku oko euroatlantske orijentacije Kosova i usaditi nepovjerenje u sigurnosne institucije.
Krajem 2022. i tijekom 2023., izvješća Vijeća sigurnosti Kosova i EUvsDisinfo identificirala su desetke slučajeva širenja lažnih vijesti vezanih uz:
• Ulogu NATO-a na Kosovu,
• Proces dijaloga sa Srbijom i
• Prisutnost KFOR-a na sjeveru.
Ovi narativi često predstavljaju Kosovo kao „neuspjeli eksperiment Zapada“, s ciljem slabljenja građanskog povjerenja i polarizacije javnog mnijenja.
Poseban slučaj su dezinformacije protiv rata Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), posebno protiv njezinih vođa. Ove dezinformacije prodrle su i do dijela građana Kosova, optužujući vođe OVK, koji su godinama vladali Kosovom, kao kriminalce i korumpirane. To predstavlja orkestrirani napor Beograda da optuži Zapad za suradnju s OVK.
Zaključci i preporuke
Hibridno ratovanje na Kosovu predstavlja trajnu stratešku stvarnost. To nije otvoreni rat, već kontinuirani proces utjecaja koji zahtijeva institucionalnu i društvenu budnost.
Stoga bi Kosovo trebalo:
- Razviti nacionalnu strategiju za suzbijanje dezinformacija i stranog utjecaja;
- Ojačati kibernetičku sigurnost i zaštitu kritične nacionalne infrastrukture; i
- Ulagati u medijsku pismenost i građansko obrazovanje kako bi se poboljšala društvena otpornost.
Koordinirani pristup među sigurnosnim institucijama, medijima i akademskom zajednicom ključan je za izgradnju nacionalne otpornosti protiv hibridnog ratovanja – jednog od središnjih izazova 21. stoljeća.
Zaključak za refleksivnost
Zaključno, hibridno ratovanje odraz je nove globalne stvarnosti – stvarnosti u kojoj sukobi ne počinju deklaracijom i ne završavaju prekidom vatre. To je rat za percepciju, za narativ i za kontrolu informacija. Za razliku od ratova iz prošlih stoljeća, gdje se pobjednik vidio na bojnom polju, danas je pobjednik onaj tko kontrolira umove, mreže i protok informacija.
U tom smislu, razumijevanje i proučavanje hibridnog ratovanja više nije samo akademsko pitanje, već nacionalna i međunarodna potreba. Jer u 21. stoljeću moć se ne mjeri samo oružjem i vojskama, već i sposobnošću utjecaja, manipulacije i kontrole globalne percepcije.
Stoga, pojam „hibridno ratovanje“ ostaje jedan od najvažnijih koncepata moderne sigurnosne politike – podsjetnik da čak i u mirnim vremenima svijet i dalje može biti u ratu.
Orhan Çeku. Associate professor for the subject of National Security at the public Haxhi Zeka University in the Republic of Kosovo
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
