Skupština Kosova odobrila je 11. veljače 2026. formiranje nove vlade na čelu s premijerom Albinom Kurtijem, čime je obilježen službeni početak rada Kurtijeve treće vlade. Na izvanrednoj večernjoj sjednici, 66 zastupnika glasalo je za, a 49 protiv, što je omogućilo brzo uspostavljanje kabineta sastavljenog od 19 ministarstava. Ovo glasovanje uslijedilo je nakon konstitutivne sjednice novog zakonodavnog tijela formiranog nakon izbora u prosincu 2025. i okončalo je postizbornu neizvjesnost, omogućujući institucijama da krenu naprijed s upravljačkim odgovornostima.
Uvod
Parlamentarni izbori u prosincu 2025. dali su Kosovu jasan politički rezultat: Pokret za samoopredjeljenje osigurao je oko 51% glasova, stvarajući mogućnost formiranja vlade bez brojčanih prepreka i bez potrebe za krhkim koalicijama. U političkoj stvarnosti koja je povijesno proizvodila nestabilnost vlade, ovaj rezultat predstavlja značajnu iznimku. Međutim, jasna parlamentarna većina ne isključuje potrebu za pažljivim političkim i institucionalnim upravljanjem. Naprotiv, fokus se prebacuje s pitanja „Može li se vladati?“ na najvažniju dilemu: „Kako će se vladati?“
Glavni postizborni izazovi tiču se formiranja vlade, odnosa između izvršne i zakonodavne vlasti i očuvanja institucionalne stabilnosti u polariziranom političkom kontekstu. U ovoj fazi, pravi test za političku klasu nije samo parlamentarna aritmetika, već sposobnost pružanja odgovornog upravljanja, transparentnog donošenja odluka i javnih politika koje se bave strukturnim problemima zemlje, uključujući gospodarski razvoj, vladavinu prava i povjerenje građana u institucije.
Paralelno s unutarnjim izazovima, institucionalna očekivanja Kosova ostaju usko povezana s međunarodnim okruženjem. Odnosi sa strateškim partnerima, proces dijaloga sa Srbijom, euroatlantske integracije i geopolitičko pozicioniranje zemlje zahtijevaju unutarnju političku stabilnost i institucionalnu koherentnost. Svako odgađanje ili postizborna kriza riskira slabljenje pregovaračke pozicije Kosova i međunarodnog kredibiliteta.
I Upravljanje punom većinom: politička prednost i povećana odgovornost
Pobjeda Pokreta za samoopredjeljenje s 51% prevage pojednostavljuje proces formiranja vlade, ali istovremeno značajno povećava teret političke odgovornosti. U nedostatku opravdanja koja se obično povezuju s heterogenim koalicijama, svaki uspjeh ili neuspjeh upravljanja bit će izravno pripisan pobjedničkom subjektu. Ova situacija stvara velika očekivanja za stabilnost, učinkovito donošenje odluka i konkretne rezultate u ključnim područjima kao što su vladavina prava, gospodarski razvoj i institucionalne reforme.
Analitički, glavni izazov nije numerička funkcionalnost vlade, već izbjegavanje rizika od pretjerane centralizacije moći i očuvanje demokratske ravnoteže. Snažnu parlamentarnu većinu moraju pratiti transparentnost, odgovornost i poštovanje oporbe, kako se politička stabilnost ne bi pretvorila u institucionalnu stagnaciju.
II Izbor novog predsjednika: test političkog konsenzusa
Jedan od najvažnijih institucionalnih izazova na horizontu je izbor novog predsjednika Republike Kosovo. Iako parlamentarna većina Pokreta za samoopredjeljenje tehnički omogućuje ovaj proces, politička i simbolička dimenzija institucije predsjednika zahtijeva sveobuhvatniji pristup. Predsjednik, kao ujedinjujuća i reprezentativna figura države, ne bi se trebao doživljavati samo kao proizvod trenutne većine, već kao rezultat minimalnog političkog konsenzusa.
Izbor predsjednika Republike Kosovo predstavlja jedan od najkonsenzualnijih postupaka predviđenih Ustavom, koji zahtijeva ne samo kvalificiranu većinu glasova, već i visoki parlamentarni kvorum. Sudska praksa Ustavnog suda naglasila je da ti zahtjevi nisu formalni, već suštinski, s ciljem jamčenja demokratske legitimnosti i ujedinjujuće uloge predsjednika.
Prema Ustavu, predsjednika države bira Skupština Republike Kosovo tajnim glasovanjem najkasnije trideset dana prije isteka mandata aktualnog predsjednika. Aktualna predsjednica, Vjosa Osmani, izabrana je za predsjednicu Republike Kosovo 4. travnja 2021. Zakonski, novi predsjednik Kosova mora biti izabran do 5. ožujka 2026.
Izbor predsjednika provodi se dvotrećinskom (2/3, što je jednako 80 zastupnika) većinom glasova svih zastupnika Skupštine. Ako nijedan kandidat ne dobije dvotrećinsku (2/3) većinu u prva dva kruga glasovanja, organizira se treći krug glasovanja između dva kandidata (ako su nominirana 2 ili više kandidata) koji su dobili najveći broj glasova u drugom krugu glasovanja, a za predsjednika Republike Kosovo bira se kandidat koji dobije većinu glasova svih zastupnika (61 glas). Ako u trećem krugu glasovanja nijedan kandidat ne bude izabran za predsjednika Republike Kosovo, Skupština se raspušta i raspisuju se novi izbori, koji se moraju održati u roku od četrdeset pet (45) dana (članak 86. Ustava). Postupak izbora s običnom većinom od 61 glasa čini se jednostavnim, ali u stvarnosti je praktično teško postići kvorum za početak postupka izbora predsjednika. Ustavni sud je, Presudom br. ref.: AGJ 107/1 od 30.03.2011., proglasio izbor predsjednika Behxheta Pacollija neustavnim. Prema toj presudi, prisutnost 2/3 zastupnika Skupštine Kosova prilikom izbora predsjednika Republike nužan je uvjet u svim krugovima. Nedostatak kvoruma čini proces neustavnim, bez obzira na rezultat glasovanja. U tom kontekstu, izbor predsjednika predstavlja test zrelosti za kosovski politički spektar. Postizanje šireg dogovora poslalo bi pozitivan signal za institucionalnu stabilnost i demokratsku kulturu, dok nedostatak konsenzusa riskira pretjeranu politizaciju institucije koja bi u biti trebala stajati iznad stranačkih podjela.
Predsjednica Osmani je poziv predsjednika Trumpa da postane članica Mirovnog odbora shvatila kao osobnu zaslugu, i kao prednost u trci za novi mandat predsjednika Republike Kosovo.
III Međunarodna dimenzija i simbolika poziva predsjednici Osmani
Osim domaćih događaja, međunarodno pozicioniranje Kosova ostaje ključni element njegove političke stabilnosti. U toj perspektivi, poziv predsjednika Donalda Trumpa predsjednici Vjosi Osmani da se pridruži Mirovnom odboru ima višestruko značenje. To nije samo osobna ili institucionalna procjena, već i politički signal za ulogu i percepciju Kosova na međunarodnoj sceni. Ovaj razvoj događaja jača narativ o Kosovu kao konstruktivnom faktoru mira i stabilnosti, ali istovremeno povećava očekivanja da će domaća politika biti u skladu s tom slikom. Institucionalna stabilnost, demokratsko funkcioniranje i koherentnost vanjske politike preduvjeti su da međunarodna simbolika ne ostane samo na deklarativnoj razini.
Američki predsjednik Donald Trump pozvao je Republiku Albaniju i Republiku Kosovo da postanu osnivačice „Mirovnog odbora“ na ceremoniji potpisivanja koju je Trump održao u Davosu, dok druge zemlje Zapadnog Balkana: Srbija, Sjeverna Makedonija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora nisu bile pozvane da postanu članice ovog odbora. Kosovo i Albanija su prihvatile poziv i postale države osnivačice „Mirovnog odbora“.
Poziv Albaniji i Kosovu smatra se jasnim znakom da administracija predsjednika Trumpa ove zemlje doživljava kao strateške partnere Sjedinjenih Država u regiji, posebno u kontekstu globalne sigurnosti i stabilnosti. Dužnosnici obje zemlje poziv često opisuju kao priznanje njihove povijesne ili tekuće uloge u promicanju mira i suradnje. Poziv ovim dvjema zemljama također je percipiran kao prilika za podizanje međunarodnog profila. Sudjelovanje u takvoj međunarodnoj inicijativi daje Albaniji i Kosovu najveću diplomatsku platformu i priliku da se predstave u globalnom kontekstu mira i suradnje, izvan regionalnih pitanja ili integracija u EU/NATO. S druge strane, uključivanje država poput Srbije ili Sjeverne Makedonije može se protumačiti kao promjena tradicionalne dinamike sudjelovanja u međunarodnim inicijativama, ali također pokazuje da američka politika – kako je vodi Trump – može biti selektivna i brza u odabiru regionalnih partnera, s naglaskom na zemlje koje se doživljavaju kao saveznici SAD-a.
U sljedeće četiri godine, međunarodni izazovi Kosova ostat će usko povezani s njegovim međunarodnim statusom, euroatlantskom sigurnosnom arhitekturom i procesom europskih integracija. Unatoč unutarnjoj institucionalnoj konsolidaciji, vanjska politika Kosova i dalje će se suočavati sa strukturnim ograničenjima koja proizlaze iz neuniverzalnog priznanja državnosti i geopolitičke dinamike u Europi i šire.
Najveći strateški izazov ostaje članstvo u Ujedinjenim narodima. Kosovo se i dalje suočava s aktivnim protivljenjem Srbije i njezinih saveznika, posebno Rusije i Kine, koje imaju pravo veta u Vijeću sigurnosti. U tom kontekstu, članstvo u UN-u nije samo diplomatsko pitanje, već problem globalne ravnoteže snaga. Bez sveobuhvatnog i pravno obvezujućeg sporazuma sa Srbijom ili bez većeg pomaka u međunarodnoj ravnoteži snaga, izgledi za članstvo u UN-u ostaju neizvjesni. Glavni izazov za Kosovo bit će održavanje i proširenje broja međunarodnih priznanja.
U području sigurnosti, težnja za članstvom u NATO-u suočava se s političkim, a ne tehničkim preprekama. Transformacija Sigurnosnih snaga Kosova u snage s obrambenim sposobnostima i povećanom interoperabilnosti s NATO-om ostvarila je značajan napredak, ali pet država članica NATO-a koje ne priznaju Kosovo ostaju ključni faktor blokiranja. U nadolazećim godinama glavni izazov bit će održavanje unutarnje i regionalne stabilnosti, izbjegavanje eskalacije na sjeveru zemlje i produbljivanje strateškog partnerstva sa SAD-om i ključnim zemljama Saveza, kao politički preduvjet za bilo koji korak prema članstvu.
Članstvo u Vijeću Europe predstavlja ostvariviji izazov, ali ne bez rizika. Iako je Kosovo postiglo značajan napredak u području ljudskih prava i vladavine prava, proces ostaje politiziran i izravno pod utjecajem dijaloga sa Srbijom. Kosovo je jedina zemlja koja je izravno u svoj Ustav uključila međunarodne instrumente za ljudska prava (Opća deklaracija o ljudskim pravima; Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezini protokoli; Međunarodna konvencija o građanskim i političkim pravima i njezini protokoli; Okvirna konvencija Vijeća Europe za zaštitu nacionalnih manjina; Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije; Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena; Konvencija o pravima djeteta; Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja – članak 22.).
Proces europskih integracija ostaje složen i dugoročan izazov. Iako je liberalizacija viznog režima označila pozitivan simboličan trenutak, Kosovo je i dalje u ranim fazama procesa pristupanja EU. Glavni izazov bit će napredovanje od ugovornog odnosa do statusa kandidata, u vrijeme kada se sama Europska unija suočava s umorom od proširenja, unutarnjom polarizacijom i novim sigurnosnim izazovima. Normalizacija odnosa sa Srbijom ostaje ključni politički uvjet, često nejasan po sadržaju i standardima, što proces čini nepredvidivim za Kosovo.
U širem smislu, Kosovo će se morati manevrirati u međunarodnom okruženju koje karakteriziraju rivalstvo velikih sila, rat u Ukrajini i porast ruskog i kineskog utjecaja na Zapadnom Balkanu. Bit će izazov održati jasnu euroatlantsku orijentaciju, a da se ne postane diplomatski izolirano i da se ne percipira kao destabilizirajući faktor u regiji.
Sljedeće četiri godine mogle bi biti odlučujuće za međunarodno pozicioniranje Kosova. Uspjeh neće ovisiti samo o unutarnjim reformama, već i o sposobnosti aktivne diplomacije, izgradnje strateških saveza i mudrog upravljanja međunarodnim političkim pritiscima. U tom kontekstu, glavni izazov za Kosovo ostaje transformacija postojeće političke podrške u konkretno članstvo u ključnim međunarodnim mehanizmima.
IV Dijalog između Kosova i Srbije: Postignuća, neuspjesi i očekivanja za budućnost
Dijalog između Kosova i Srbije, uz posredovanje Europske unije, započeo je 2011. godine s glavnim ciljem normalizacije odnosa između dviju država i osiguranja regionalne stabilnosti. Više od desetljeća dijalog je rezultirao nizom sporazuma, ali je također otkrio duboke strukturne i političke propuste.
Najvažnije postignuće ostaje Bruxellesski sporazum iz 2013. godine, kojim su postavljeni temelji za integraciju ilegalnih srpskih struktura na sjeveru Kosova u ustavni poredak Kosova, uključujući policiju i pravosudni sustav. Također su postignuti tehnički sporazumi o:
· Slobodi kretanja,
· Priznavanju diploma (koje Srbija ne provodi),
· Integriranom upravljanju granicama,
· Energetici i telekomunikacijama.
Ovi sporazumi doprinijeli su smanjenju napetosti u određenim razdobljima i olakšali život građanima, posebno u praktičnom i tehničkom smislu. Međutim, dijalog nije uspio donijeti konačni, pravno obvezujući sporazum koji bi doveo do međusobnog priznavanja. Jedan od glavnih neuspjeha je selektivna provedba sporazuma, posebno od strane Srbije, koja i dalje ne priznaje Kosovo i sprječava njegovo članstvo u međunarodnim organizacijama.
Dijalog je također kritiziran zbog: nedostatka transparentnosti, isključenja parlamenata i javnosti, nedostatka kaznenih mehanizama za neprovedbu, asimetričnog tretmana stranaka od strane EU. Pitanje Zajednice srpskih općina ostalo je najosjetljivija i najspornija točka, stvarajući stalne političke krize i sigurnosne napetosti.
Stranke su se 18. ožujka 2023. dogovorile o novom sporazumu, koji je nazvan Ohridski sporazum. Ovaj sporazum predstavlja provedbu (Aneks o provedbi) Osnovnog sporazuma o normalizaciji odnosa posredovanog od strane Europske unije. Cilj mu je de facto normalizacija odnosa između Kosova i Srbije, bez konačnog rješavanja pitanja formalnog priznanja.
Sporazum predviđa nekoliko ključnih načela:
· Poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta stranaka;
· Neupotreba sile i mirno rješavanje sporova;
· Neblokiranje Kosova u međunarodnim integracijskim procesima;
· Uzajamno priznavanje dokumenata, državnih simbola i institucija;
· Osnivanje Zajednice srpskih općina, u skladu s ustavnim poretkom Kosova;
· Zaštita srpske kulturne i vjerske baštine na Kosovu.
Iako je izazvao veliku buru u javnosti, ovaj sporazum nikada nije proveden i napetosti između dviju zemalja i dalje su visoke. U tom kontekstu, EU nije uspio postići pomirenje između dviju zemalja. SAD je podržao dijalog koji je posredovao EU, ali taj dijalog nije dao očekivane rezultate. Političke stranke, ali i kosovska javnost, zahtijevaju integraciju i vodstvo SAD-a u procesu dijaloga, budući da se smatra da EU nije uspio biti nepristran i pravedan u odnosima Srbije i Kosova. U tom kontekstu, građani su ogorčeni financijskim sankcijama koje je EU nametnuo Kosovu i imenovanjem ljudi s poviješću antikosovskih stavova za posrednike dijaloga. Najpoznatiji slučaj je bivši izaslanik EU-a Miroslav Lajčak. Kao ministar vanjskih poslova Slovačke, Lajčak je bio protiv neovisnosti Kosova, baš kao što i njegova vlastita zemlja – Slovačka – odbija priznati Kosovo.
Iz tih razloga, potrebno je da se Sjedinjene Države snažno uključe u postizanje konačnog pravno obvezujućeg sporazuma i okončanje stoljetnog sukoba na Balkanu između ova dva naroda.
V Izazovi gospodarskog razvoja i migracija
Nova vlada Kosova suočit će se s mnogo izazovnijom gospodarskom i demografskom stvarnošću nego što to odražavaju službene statistike. Unatoč gospodarskom rastu posljednjih godina, struktura gospodarstva ostaje krhka, ovisna o potrošnji i doznakama, dok domaća proizvodnja, izvoz i strateška ulaganja i dalje ostaju ispod potencijala. To stvara lažni osjećaj stabilnosti, koji se ne prevodi u kvalitetna radna mjesta i dugoročnu ekonomsku sigurnost.
Problem nezaposlenosti, posebno među mladima i kvalificiranim stručnjacima, nije samo nedostatak radnih mjesta, već i nedostatak izgleda. Tržište rada nudi niske plaće, nesigurne ugovore i malo mogućnosti za profesionalni razvoj, što migraciju čini ne izborom, već strategijom preživljavanja. U tom kontekstu, masovni egzodus radne snage pretvara se u strukturnu krizu koja postupno prazni zemlju od njezina najvrjednijeg kapitala – njezinih ljudi.
Migracije izravno utječu na funkcioniranje gospodarstva. Ključni sektori poput zdravstva, građevinarstva, informacijske tehnologije i obrazovanja već se suočavaju s ozbiljnim nedostatkom osoblja. U međuvremenu, starenje stanovništva i smanjenje broja radno sposobnog stanovništva povećavaju pritisak na mirovinski i financijski sustav države, dovodeći u pitanje dugoročnu fiskalnu održivost.
Doznake iz dijaspore, iako imaju stabilizirajuću i socijalnu ulogu, drže gospodarstvo u ciklusu ovisnosti, gdje potrošnja zamjenjuje razvoj. Ne usmjeravaju se sustavno u produktivna ulaganja, inovacije ili tehnologiju, što bi moglo stvoriti radna mjesta i zaustaviti val migracija. Ova situacija čini državu manje motiviranom za duboke reforme, jer se društveni pritisak privremeno amortizira novcem koji dolazi iz inozemstva.
Nova vlada suočit će se i s izazovom povjerenja. Masovna migracija nije samo ekonomski pokazatelj, već i politički. Odražava nedostatak povjerenja u institucije, u vladavinu prava i u jednakost mogućnosti. Bez stvarne borbe protiv korupcije, bez pravne sigurnosti za poduzeća i bez jasnih razvojnih politika, svaka ekonomska strategija ostat će deklarativna. Ako nova vlada ne uspije pretvoriti gospodarstvo u izvor nade i zaustaviti percepciju da se budućnost gradi samo izvan Kosova, migracije će i dalje biti najjasniji oblik glasa građana protiv svoje države. Izazov nije samo gospodarski razvoj, već demografski i funkcionalni opstanak Kosova kao države.
Zaključak
Kosovo se, nakon izbora u prosincu 2025., nalazi u relativno povoljnom političkom trenutku, ali ne bez rizika. Jasna parlamentarna većina, proces predsjedničkih izbora i događaji na međunarodnoj sceni stvaraju priliku za institucionalnu konsolidaciju. Bitno pitanje ostaje hoće li se ovo razdoblje iskoristiti za izgradnju stabilne i uključive vlade ili će biti izgubljeno kao i mnogi prethodni trenuci u političkoj povijesti zemlje.
Razdoblje nakon izbora u prosincu 2025. predstavlja ključni trenutak: ili će poslužiti kao prilika za demokratsku i institucionalnu konsolidaciju ili će produbiti ciklus političke nesigurnosti i građanskog razočaranja. Odgovor na ovu dilemu ovisi o političkoj zrelosti institucionalnih aktera i njihovoj sposobnosti da izbornu volju transformiraju u funkcionalno upravljanje i dugoročnu viziju za državu.
Orhan Çeku. Associate professor for the subject of National Security at the public Haxhi Zeka University in the Republic of Kosovo
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
