Rujan je 2025. i Selver Hrustić, Zeničanin, Bosanac i musliman, kako sam sebe opisuje, putuje u Moskvu. Odlučio se boriti u ruskoj vojsci – ideološki motivirano, barem prema vlastitom svjedočenju pred kamerama Detektora, koje su ga intervjuirale tijekom tromjesečnog zatočeništva u Ukrajini. Zarobljen na frontu, ovaj 35-godišnjak prepričava svoju priču i razloge pridruživanja ruskoj vojsci i odlaska na prve crte bojišnice.
Hrustić objašnjava da je u Moskvu stigao 4. rujna, sletjevši na aerodrom Šeremetjevo kasno navečer.
„Tamo sam rekao policiji – već sam znao kako proces ide – policiji na aerodromu kažete da se želite pridružiti vojsci“, tvrdi. Prema njegovim riječima, postupak je bio jednostavan: izjavite svoju namjeru, prođete provjere i potpišete ugovor.
Hrustić nije jedini dobrovoljac ili plaćenik iz Bosne i Hercegovine, što postavlja šira pitanja o građanima BiH koji putuju kako bi se borili u stranim sukobima. Njegova priča, podijeljena u intervjuu za Detektor, prati put od Njemačke, preko Moskve, do ukrajinskog fronta – i na kraju do zatvorske ćelije.
„Prišla nam je žena – bila je kapetanica, psihologinja – i mirno rekla: ‘Vi ste ljudi koji su došli ovdje ubijati druge za novac. Kao i mi, plaćeni ubojice’“, započinje Hrustić, prepričavajući svoje svjedočanstvo iz ukrajinskog zatvora.
Ta jedna izjava sažima središnju dilemu: jesu li strani borci ideološki motivirani dobrovoljci ili plaćenici koji sudjeluju u tuđem ratu?
Kaže da nije završio formalnu obuku i da se sve odvijalo u dječjoj vojnoj školi u blizini Moskve.
Prema Hrustiću, prijelaz iz civilnog u vojni status dogodio se brzo i bez kompliciranih postupaka. Po dolasku, boravio je u objektu gdje su službenici FSB-a provjeravali dokumentaciju. U međuvremenu, mogao se završiti kratki tečaj obuke, nakon čega su regruti poslani na lokaciju u ulici Jabločkova kako bi potpisali službeni ugovor s ruskim Ministarstvom obrane.
„Otišao sam tamo 19. rujna potpisati službeni ugovor. Od tog trenutka si vojnik“, prisjeća se, naglašavajući da je administrativni proces bio relativno jednostavan.
Njegov interes za odlazak u Rusiju, kaže, potaknuo je promotivni video organizacije „Kosovski front“, koju vodi Aleksandar Kravčenko, volonter povezan s vojnim strukturama u Republici Srpskoj i Rusiji. U početku, tvrdi, bio je odbijen zbog svoje etničke i vjerske pripadnosti, ali je kasnije uspostavio kontakt s Dejanom Berićem, poznatim volonterom na ruskoj strani.
Prema Hrustiću, Berić je naglasio da se sve odvijalo prema zakonu i propisima Ministarstva obrane, bez posebnih obećanja ili jamstava. „Rekao je da rat nije igra“, prisjeća se Hrustić, dodajući da je upozoren na izuzetno opasne uvjete na frontu posljednjih mjeseci.
S ukrajinske strane, Tamara Kuruškina iz Odjela za postupanje sa zatvorenicima primjećuje da su strani državljani često među pritvorenicima, neki tvrde da nisu bili svjesni da će se boriti. „Čak i oni strani državljani koji su potpisali ugovore pod prisilom ili prijevarom uglavnom se žele vratiti u svoje zemlje“, kaže Kuruškina.
Sudbina državljanina BiH Hrustića, trenutno ratnog zarobljenika u Ukrajini, postavlja niz pravnih i političkih pitanja. Ovo je prvi poznati slučaj bosanskohercegovačkog državljanina u takvom statusu u Ukrajini, što komplicira pitanja nadležnosti i potencijalnog izručenja.
Slučaj podsjeća na raniji primjer Darija Ristića, koji je ozlijeđen boreći se u ruskoj vojsci, a suočio se s optužbama po povratku u Bosnu i Hercegovinu. Za razliku od Ristića, Hrustić ostaje izvan dohvata bosanskohercegovačkih vlasti.
Prema riječima Mirze Buljubašića, docenta na Fakultetu kriminalistike, kriminologije i sigurnosnih studija, ključno pitanje u takvim slučajevima je dokaz.
„Suočavamo se s velikim poteškoćama u prikupljanju dokaza u ovim slučajevima. Ako ukrajinske vlasti ne žele izručiti i žele ga kazneno goniti – to je u redu. Ako žele izručiti i imaju dokaze za kazneni progon, ali odluče da to ne učine i umjesto toga nam ih pošalju putem međunarodne pravne pomoći, onda imamo konkretne dokaze“, objašnjava Buljubašić.
Njegove riječi ukazuju na složeni mehanizam međunarodne pravne pomoći, koji zahtijeva suradnju između institucija dviju zemalja, razmjenu dokaza i jasno definiranu nadležnost. U suprotnom, proces bi mogao ostati blokiran između političkih i pravnih postupaka.
Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine nije dalo konkretne informacije o daljnjim koracima. Ministar Elmedin Konaković izjavio je da vlasti u BiH trenutno nemaju pristup Hrustiću.
„Situacija je, kao što možete zamisliti, vrlo složena (…) i za sada nemamo pristup. Dobro je što je živ i zdrav“, rekao je Konaković na konferenciji za novinare.
Dok obitelj i javnost čekaju jasnije odgovore, ostaje pitanje hoće li Hrustić biti procesuiran u Ukrajini ili izručen Bosni i Hercegovini. U međuvremenu, njegov slučaj postavlja presedan koji će vjerojatno oblikovati buduće odgovore pravosuđa u BiH na slične situacije.
Pravni aspekt slučaja ističe sarajevski odvjetnik Senad Bilić, koji napominje da je pridruživanje stranim oružanim snagama kazneno djelo prema zakonima BiH. „To je suprotno Zakonu o obrani i Zakonu o službi u Oružanim snagama BiH. Bilo da se radi o ruskoj, ukrajinskoj, turskoj, hrvatskoj, slovenskoj vojsci, bilo kojoj – građani BiH ne smiju služiti u stranim oružanim snagama“, naglašava Bilić. Minimalna kazna za takav prekršaj je tri godine zatvora.
U intervjuu iz zatočeništva, Hrustić govori ne samo o svojoj sudbini već i o iskustvima koja su, kako tvrdi, duboko promijenila njegov pogled na rat. Otvoreno kritizira rusku vojsku u kojoj se borio.
„Pitala sam ga kako to objašnjava, budući da je musliman. Pitala sam ga o religiji, vjeruje li u Boga. Rekao je da. Pitala sam ga, kako ste otišli boriti se na stranu agresora? Odgovorio je da je za njega ovaj rat bio vrlo dalek“, prisjeća se Barkuš.
Dok Hrustić govori o promijenjenim perspektivama i novim prilikama, javno mnijenje ostaje podijeljeno između razumijevanja, sumnje i moralne osude. Njegova priča, ispričana iz zatvorske ćelije, postaje više od osobnog iskaza – ona odražava složenost rata, identiteta i odgovornosti.
Tvrdi da je organizacija bila ispod očekivanih standarda i da se s ugovornim vojnicima nije postupalo kao sa „svojim ljudima“. Na frontu, kaže, nedostajali su im čak i osnovni resursi. „Nije bilo dovoljno vode – ni za piće ni za osnovnu higijenu“, naglašava, opisujući svakodnevni život daleko od onoga što je očekivao.
Posebno upečatljiv dio njegova svjedočenja odnosi se na interakcije s ukrajinskim vojnicima. U tim susretima, kaže, podsjetio se na bolnu prošlost Bosne i Hercegovine.
„Ukrajinska vojska mi je rekla da su, na primjer, u gradu Žepi pomagali našim ljudima koji su bili zarobljeni i mogli se suočiti s istom sudbinom kao u Srebrenici. I pitali su: zašto ste stali na stranu Rusa? Objasnio sam im i razumjeli su“, kaže Hrustić.
Dao je i izjavu koja je izazvala najviše reakcija – sada vjeruje da bi bilo „realnije boriti se na ukrajinskoj strani“. Tvrdi da ga je ukrajinska vojska već kontaktirala u vezi s mogućim angažmanom.
Takav razvoj događaja postavlja brojna etička pitanja. Može li promjena strane u ratu biti čin iskupljenja ili je to pragmatičan pokušaj preživljavanja zarobljeništva?
Ukrajinski novinari s platforme United24, koji su ga također intervjuirali, izrazili su skepticizam. Amira Barkuš napominje da u njegovim odgovorima nije otkrila dublju moralnu refleksiju.
Prema Jevheniji Melnyk, među zatvorenicima je velik broj stranih boraca. Napominje da je tijekom rata zarobljeno oko 10.000 ruskih vojnika, od kojih je sedam posto stranaca. Pritvorenici u ukrajinskim zatvorima dolaze iz oko 40 zemalja, uglavnom postsovjetskih država, ali i Afrike i Bliskog istoka.
Kuruškina dodaje da se, prema njezinoj organizaciji, u ukrajinskim zatvorima nalaze volonteri iz preko 42 zemlje, dok procjene o stranim borcima na ruskoj strani dosežu i do 21.000, a stvarni broj vjerojatno je veći.
Obitelj Selvera Hrustića suočava se s emocionalnom dilemom. Njegov otac, Fahrudin, otvoreno ne odobrava odlazak sina u rat, ali priznaje: „Ponosan sam na svog sina.“ Ova unutarnja napetost odražava širu društvenu zbrku – između zakonske zabrane, moralne osude i osobne privrženosti.
Slučaj Selvera Hrustića nije samo njegova osobna priča. On predstavlja problem stranih boraca i naglašava izazove s kojima se suočava Bosna i Hercegovina, zemlja upoznata s povratkom svojih građana iz ratnih zona. Njegova budućnost sada ovisi o odlukama ukrajinskih vlasti, mogućem izručenju i sposobnosti domaćeg pravosuđa da procijeni njegove postupke, dok njegova obitelj i zajednica čekaju u neizvjesnosti.
Nino Bilajac. Journalist, Detektor.ba
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
