U europskoj politici teško je pronaći primjer nalik dugom, iscrpljujućem i stresnom putu Sjeverne Makedonije. Brojke govore same za sebe: zemlja je podnijela zahtjev za članstvo u EU još 2004., dobila status kandidatkinje 2005., a prva međuvladina konferencija između Skoplja i Bruxellesa održana je tek 17 godina kasnije – u srpnju 2022. Do proljeća 2026. Sjeverna Makedonija je završila screening svih pregovaračkih klastera, ali još nije prešla u sljedeću pravu fazu pregovora. Upravo je to glavni paradoks slučaja europskih integracija Sjeverne Makedonije: formalno se proces nastavlja, ali politički se zemlja već dugo nalazi u stanju stagnacije i dubokog zastoja.
Danas Sjeverna Makedonija nalikuje državi koja godinama stoji u europskom koridoru, ali ne može proći kroz prvi zaista teški prelaz. Glavna prepreka je dobro poznata: ustavne promjene u vezi sa statusom bugarske nacionalne manjine, predviđene okvirom Vijeća EU iz 2022., još uvijek nisu usvojene. Bez njih, prijelaz na ključni klaster Temelji ostaje nemoguć. Problem Skopja sada je u biti to što je zemlja bolno zaglavljena u „sivoj zoni“ između završenog screeninga i de facto zatvorenih pregovaračkih vrata.
U usporedbi sa susjedima, situacija izgleda posebno gorko. Dok je Skopje ostalo vezano za bugarski čvor, susjedna Albanija, koja je prije samo nekoliko desetljeća bila mnogo siromašnija, napravila je brzi skok 2025. godine otvaranjem svih pregovaračkih klastera. Ono što se do nedavno činilo malo vjerojatnim postalo je stvarnost: Bruxelles je de facto razdvojio albanski i makedonski put, dopuštajući Tirani da samostalno krene naprijed. Za Skoplje je to bio prilično opipljiv politički udarac. Zemlja koja se dugi niz godina smatrala jednim od favorita europskih integracija na Zapadnom Balkanu sada riskira da se učvrsti u ulozi države koja stalno kasni na vlastitu europsku šansu.
Najjednostavnije objašnjenje zvuči ovako: sve blokira zahtjevna Sofija. No, to je samo djelomično točno. Zahtjev da se Bugari u Ustav uključe kao jedna od priznatih nacionalnih zajednica postao je crvena linija za sadašnju vladu. Premijer Hristijan Mickoski i predsjednica Gordana Siljanovska Davkova – predstavnici formalno proeuropske, desnocentrističke i domoljubne stranke VMRO-DPMNE, za koju je pitanje zaštite makedonskog nacionalnog identiteta izuzetno važno – traže dodatna jamstva da će se prava Makedonaca u Bugarskoj također zaštititi na sličan način, te da će taj ustupak biti posljednji. Skoplje očito strahuje od novih zahtjeva u vezi s jezikom, poviješću i nacionalnim identitetom. Makedonsko društvo dobro pamti kako je u lipnju 2018., nakon sklapanja povijesnog Prespanskog sporazuma, prethodna liberalna vlada makedonskih socijaldemokrata riješila dugogodišnji spor s Grčkom preimenovanjem zemlje iz Republike Makedonije u Republiku Sjevernu Makedoniju. Između ostalog, to je Skoplju omogućilo da prilično brzo dobije članstvo u NATO-u.
Problem je što Bruxelles ne pokazuje želju za revizijom već dogovorenog okvira za pregovore. Službeni stav EU ostaje nepromijenjen: potrebne su iste ustavne promjene koje su prethodno dogovorene između Skoplja i Sofije. Ovaj zastoj dodatno je pojačan unutarnjim umorom – čak i ako bi bugarski faktor nestao, Skoplje teško da bi pokazalo munjevitu spremnost za reforme u najosjetljivijim područjima.
Upravo ovdje postaje jasno da problem Sjeverne Makedonije odavno nije sveden samo na odnose sa susjednom Bugarskom, koja Makedonce tradicionalno doživljava kao „mlađu braću“ ili čak kao „bivše Bugare“. Iza vanjske barijere krije se i kronična unutarnja slabost. Politička polarizacija u parlamentu i dalje traje, važne reforme se usporavaju, a odgođena imenovanja se gomilaju. Ne treba zanemariti ni etnički faktor – albanska zajednica čini oko 30% stanovništva zemlje, a istovremeno su makedonski Albanci tradicionalno snažno orijentirani prema Zapadu. Makedonska stagnacija nije samo posljedica bugarske blokade, već i simptom dubljeg problema: deficita povjerenja, slabe kulture političkog kompromisa i nedovoljnog kapaciteta za postizanje širokog konsenzusa oko europskog puta.
Ovoj slici treba dodati još jedan važan faktor – Viktor Orbán i Mađarska. Za sadašnju makedonsku vladu Budimpešta se pretvorila ne samo u prijateljski europski glas, već gotovo u političku pozadinu. Mađarski zajam od 500 milijuna eura pod povoljnim uvjetima postao je ne samo ekonomski već i politički signal. Viktor Orbán otvoreno je kritizirao odluku EU o razdvajanju albanskog i makedonskog kolosijeka i ponudio posredovanje u sporu s Bugarskom. Za Skoplje je takva podrška nesumnjivo korisna. Međutim, ovo prijateljstvo ima i drugu stranu.
Svu složenost odnosa između Skopja i Budimpešte jasno je pokazao posjet Makedonske delegacije koju je predvodio premijer Mađarske krajem ožujka. Iako je dnevni red posjeta, koji je uključivao Makedonsko-mađarski poslovni forum, prvenstveno bio usmjeren na razvoj gospodarske suradnje između dviju zemalja, sadržaj javnih izjava Mickoskog više je nalikovao predizbornoj kampanji uoči parlamentarnih izbora u Mađarskoj. Na sastanku koji je domaćin organizirao u jednoj obrazovnoj ustanovi, Hristijan Mickoski govorio je o Mađarskoj kao primjeru zemlje koja, zahvaljujući „snažnom vodstvu, uspijeva osigurati gospodarski razvoj, stabilnost i očuvanje identiteta“, a Viktora Orbána naveo je kao primjer „vođe koji ima hrabrosti donositi odluke u interesu svoje zemlje i koji doprinosi stabilnosti regije i Europe“. U kontekstu Orbánove reputacije u Bruxellesu – kao političara koji zanemaruje europske vrijednosti, slabi europsko jedinstvo i sustavno se sukobljava s EU oko pitanja vladavine prava – teško je izjave makedonskog premijera opisati kao doprinos europskim integracijama zemlje.
Zapravo, mađarski faktor za Sjevernu Makedoniju istovremeno je i resurs i problem: jača vanjskopolitičku poziciju vlasti u Skopju, ali ne rješava glavni problem sa Sofijom i ne povećava povjerenje u ključne centre odlučivanja EU. Sjena bivšeg makedonskog premijera Nikole Gruevskog, također iz VMRO-DPMNE-a, koji je nakon bijega pronašao utočište upravo u Mađarskoj, ostaje simbolički važan podsjetnik na specifičnu prirodu ove političke bliskosti.
Iza vela geopolitike kriju se mnogo prizemniji, ali ne i manje kritični problemi. U klasteru Temelji, gdje se određuje stvarna kvaliteta države, napredak ostaje minimalan. Borba protiv organiziranog kriminala i korupcije često ne ide dalje od deklaracija, a reforma pravosuđa zastaje zbog nedostatka političke volje i institucionalne dosljednosti.
Slična slika postoji i u drugim strateški važnim sektorima. Regulatori u gospodarstvu i medijskoj sferi zahtijevaju veću neovisnost, sustav državnih potpora – veću transparentnost, a institucionalna arhitektura općenito – veću predvidljivost. Makedonski problem nije samo ogorčenost prema Bugarskoj, već i kronična bolest balkanske države koja je naučila dobro govoriti jezikom reformi, ali nije uspjela konačno osigurati njihovu nepovratnost na institucionalnoj razini.
Unatoč tome, Sjeverna Makedonija zadržava važne adute. U potpunosti je usklađena s vanjskom politikom EU, posebno po pitanju podrške Ukrajini, i ostaje geopolitički pouzdan partner Zapada. Zemlja je integrirana u nove financijske mehanizme poput Plana rasta za Zapadni Balkan i postupno se uključuje u određene europske instrumente. Drugim riječima, Sjeverna Makedonija još nije isključena iz europskog procesa. Ipak, to nije odgovor na glavno pitanje: kada će se točno ovaj proces ponovno pokrenuti, umjesto što i dalje čeka.
Zaključak o europskoj budućnosti Makedonaca čini se prilično oštrim. Nakon desetljeća kompromisa – od promjene imena zemlje do ustupaka o pitanjima identiteta – makedonsko društvo sve više posustaje od umora. Glavno pitanje za Skoplje sada nije: „Želimo li se pridružiti EU?“ Pitanje je sasvim drugačije: je li makedonski državni stroj sposoban izaći iz modela vječnog čekanja bez daljnjeg osipanja vlastitog društva?
Ako se odgovor ne pronađe u bliskoj budućnosti, Sjeverna Makedonija riskira da dugo vremena ostane izvan europskog puta, u beskrajnom predvorju integracije, gdje svaki sljedeći korak zahtijeva novi politički kompromis, a ne jamči nikakav stvarni napredak.
Analitička grupa CWBS-a
