Balkanske države ponovno dramatiziraju svoj regionalni politički pejzaž, otkrivajući sklonost pretjeranom oslanjanju na skandalozne i alarmantne narative, s ciljem privlačenja pozornosti velikih sila. Uostalom, više pažnje znači i više poluga za lobiranje i vršenje pritiska.
Srbija i njezina javnost posebno su vješte u raspirivanju domaće i međunarodne zabrinutosti, uglavnom zahvaljujući propagandnom njuhu tamošnjeg autokratskog predsjednika. Njegov je motiv jasan: svako potencijalno rasplamsavanje u regiji skreće pozornost s masovnih protestnih pokreta koji trenutačno prijete njegovom držanju na vlasti.
Predsjednik Vučić svoju je vanjsku politiku gradio oko hedginga, što je strategija u međunarodnim odnosima kojom se države tijekom neizvjesnosti snalaze i minimiziraju rizike kroz angažmane s velikim silama. Umjesto da u potpunosti balansira snagu s jednom silom ili se bori kontra druge, „hedging“ država zadržava određenu fleksibilnost kako bi izbjegla pretjerano oslanjanje – ili izravni antagonizam – prema bilo kojem pojedinačnom glavnom igraču, odnosno sili. Vučić se u tom pristupu pokazao prilično vještim.
Međutim, u kontekstu stvaranja izgleda za mir u Ukrajini, koje prati i potencijalno otopljavanje odnosa između Rusije i Sjedinjenih Država – dva razvoja događaja koji slabe Vučićevu sposobnost da balansira na više strana – ta je strategija postala nešto kompleksnija.
Najnoviji primjer srbijanske sklonosti prema „povremenom uzbunjivanju” predstavlja veoma publicirana najava „vojnog saveza” s Mađarskom. U stvarnosti, ovo je jednostavno obnavljanje strateškog sporazuma o obrambenoj suradnji, koji je na snazi od 2023. godine, a koji se produžava svake godine. Čini se da je potez Srbije u velikoj mjeri reakcija na izvješća o pojačanoj obrambenoj suradnji između Hrvatske, Albanije i Kosova – novonajavljenom deklaracijom koja, prema hrvatskim medijima, u savez poziva i Bugarsku, nakon „političke konsolidacije“.
Ova nas epizoda podsjeća na sličnu u kojoj se kreira umjetna utrka u naoružanju u regiji – ideja bez realnog utemeljenja. Ni Srbija i Hrvatska, kao ni i Srbija i Albanija, nemaju gorućih bilateralnih sporova. U međuvremenu, rizik od oružanog sukoba na Kosovu naglo je opao, otkako je kosovski premijer konsolidirao kontrolu nad sjeverom s većinskim srpskim stanovništvom i protjerao uobičajene izazivače problema—organizirane kriminalne skupine s jakim vezama sa srpskom političkom elitom. Posljedično, šira svrha ovih „saveza“ ostaje nejasna. Ni Srbija, ni Hrvatska, ni Albanija trenutno se ne suočavaju sa sporovima visoke važnosti, niti Srbija ima kapacitet za vojni odgovor u vezi s Kosovom.
Suradnja Hrvatske s Albanijom proizlazi iz tradicionalno jakih veza i činjenice da su se brojni etnički Albanci borili u hrvatskom ratu za neovisnost 1990-ih — neki su zauzeli visoke položaje u hrvatskoj vojsci. U međuvremenu, Hrvatska ima za cilj osnažiti svoju obrambenu industriju, koju je naslijedila od bivše Jugoslavije i od tada modernizirala, kako bi se natjecala sa srpskom. Srbijanski obrambeni sektor značajno je napredovao posljednjih godina, prodajom u zonama sukoba, kao što su Ukrajina i Bliski istok, gdje je njegovo topničko streljivo bilo u velikoj potražnji.
Unatoč pompi u srbijanskim provladinim medijima oko „vojnog saveza“ s Mađarskom – s namjerom poboljšanja Vučićevog imidža i na domaćem i na međunarodnom planu – mađarski mediji nisu tretirali razvoj događaja kao osobito značajan. Nadogradnja sporazuma, s niže administrativne razine na dokument na ministarskoj razini, uglavnom je simbolična, predstavlja gestu premijera Orbána Vučiću, vođenu njihovim zajedničkim političkim i, navodno, koruptivnim osobnim interesima.
Osim toga, Mađarska je simbolično podržala Srbiju slanjem specijalnih policijskih jedinica tijekom krize koja je uključivala Milorada Dodika. Osim preklapajućih interesa – od kojih su neki korumpirani – Srbija i Mađarska dijele određene ideološke stavove: oba režima su desničarski konzervativna, antiimigraciona i, po nekima, islamofobična, što je moguće značajno u slučaju Bosne.
Ruska propaganda iskorištava ovu dinamiku kako bi ukazivala na pojavu „ruske fronte“ u Europi, prikazujući je kao dokaz slabosti NATO-a – osobito ako se nacije poput Slovačke ili Sjeverne Makedonije pridruže ovoj takozvanoj „moralističkoj balkansko-srednjoeuropskoj transverzali“.
Ipak, te „mikro-antante“ evociraju inicijative iz međuratnog doba koje su u konačnici pale na testu vremena. Njihov temeljni nedostatak je nedostatak istinske predanosti. Za članicu NATO-a kao što je Mađarska, sklapanje saveza sa Srbijom, koja nije članica, predstavlja značajne reputacijske rizike i potencijalnu političku štetu kod kuće. Kao i s mnogim prethodnim „savezima“ i „vječnim prijateljstvima“, ovaj sporazum možda nije ništa više od tinte na papiru – propagandnog alata za domaće i regionalne političke ciljeve.
Promišljajući o budućnosti, još jedan oružani sukob na Balkanu doima se malo vjerojatnim. Srbijanska teorija zastrašivanja na Kosovu bila je neuspješna, a sličan pristup vjerojatno neće uspjeti ni Dodiku, koji nastavlja testirati strpljenje NATO-a kao jamca mira u Bosni i Hercegovini. Unatoč širim globalnim napetostima, Sjedinjene Američke Države i Europska unija općenito usklađene su u pogledu Bosne i Hercegovine. Dodikova sklonost izazivanju kriza radi vlastitog opstanka vjerojatno će se smanjiti s vremenom, baš kao što će se smanjiti i alarmantna priča o savezima i nemirima.
Ipak, ovi događaji nisu bez značaja, jer ukazuju na nagrizanje povjerenja u globalne saveze. Trvenja unutar NATO-a odjekuju Balkanom, a to je jedna od njihovih posljedica. Iako Rusija može iskoristiti percepciju nestabilnosti, izravna intervencija ostaje malo vjerojatna. Glavni problem i dalje je uporna propaganda koja regiju prikazuje kao nestabilnu, dugoročno jačajući autoritarne tendencije i demokratsko nazadovanje na Balkanu.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
