Ono što se danas događa s Crnom Gorom u kontekstu europskih integracija kvalitativno je drugačije od svega što smo vidjeli u prethodnom desetljeću. Nakon više od dvanaest godina de facto pauze u politici proširenja, signali koji dolaze od čelnika država članica Europske unije ukazuju na to da je Bruxelles – barem simbolično – spreman ponovno pokrenuti proces. Ne radi se o novoj velikoj viziji proširenja, niti o temeljnom strateškom pomaku za Uniju, već o potrebi da se pokaže da politika proširenja nije mrtvo slovo na papiru.
U tom kontekstu, Crna Gora se čini kao idealan kandidat. Zemlja s populacijom od oko 600.000 stanovnika ne predstavlja ekonomski ili politički šok za Uniju. Njeno konačno članstvo ne mijenja unutarnji odnos snaga, ne opterećuje proračun i ne otvara nova sistemska pitanja. Upravo iz tog razloga, Crna Gora je „laki zalogaj“ i dobra politička pogodba: prihvaćanje male zemlje koja je tehnički najdalje odmakla u pregovorima omogućuje EU da pošalje signal da je proširenje još uvijek moguće, bez preuzimanja većeg rizika.
Prije godinu dana, u članku koji sam tada napisao, izrazio sam skepticizam prema stvarnoj predanosti nove vlade europskom putu, posebno s obzirom na politički profil i ranije javne poruke premijera Milojka Spajića. Gledajući unatrag, taj se strah pokazao neutemeljenim. Tijekom protekle godine vlada je očito ubrzala svoje aktivnosti u pregovaračkom procesu, institucionalna dinamika se poboljšala, a politički kapital je očito uložen u europsku agendu. To, naravno, ne znači da je proces postao linearan ili bez rizika. Naprotiv, upravo u tom „foto-finišu“ pojavljuju se najopasniji potencijalni izvori opstrukcije.
Srbija ostaje najzainteresiraniji akter u osiguravanju da Crna Gora – ili bilo tko drugi u regiji – ne uđe u Europsku uniju prije nje. Ovo nije stvar emocionalne frustracije, već racionalnog političkog proračuna. Članstvo Crne Gore u EU razotkrilo bi činjenicu da sama Srbija ne želi članstvo, ili barem ne pod uvjetima koje je postavila Unija. Aleksandar Vučić je ovaj stav prilično jasno artikulirao u javnim istupima, a odgovor premijera Spajića na X mreži – da će Crna Gora biti u EU 2028. i tamo čekati druge, uključujući i Srbiju – bio je politički korektan, ali u osnovi provokativan za Beograd.
Instrumenti koje Srbija ima na raspolaganju nisu novi. Oni su kombinacija diplomatskog lobiranja, utjecaja medija, političkih stranaka u Crnoj Gori koje funkcioniraju kao produžena ruka Beograda, kao i značajnog dijela Srpske pravoslavne crkve. Upravo taj crkveni faktor zaslužuje posebnu pozornost, jer se često pogrešno tumači kao monolitan.
Prethodnih godina Vučić je svjesno radio na fragmentaciji centara moći unutar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Dodjeljivanje statusa mitropolije Nikšiću nije bio puki administrativni čin, već politička odluka s dugoročnim posljedicama. To je dodatno oslabilo institucionalni autoritet Cetinjske mitropolije, koja se često – pogrešno – doživljava kao autonomno duhovno središte u Crnoj Gori. Danas to više nije institucionalno održiva teza.
Rezultat te fragmentacije je postojanje barem dvije struje unutar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Jednu predvodi mitropolit Metodije (Ostojić), koji otvoreno i svim srcem podržava Vučića, rusku politiku i agresivni srpski nacionalizam. Drugu predvodi mitropolit Joanikije, koji je oprezniji u svojim javnim istupima, ali ideološki ostaje dosljedan srpskom nacionalnom narativu.
Metodijeva struja je posebno problematična. Pod njegovom vlašću razvija se radikalizirana, militantna i otvoreno proruska mreža. Nedavno uhićenje predstavnika Balkanske kozačke vojske u Danilovgradu – s velikom količinom novca, uniformi i oružja – nije izolirani incident. Riječ je o organizaciji čije su parade prethodno organizirane uz Metodijevu podršku, u prisutnosti ruskih veleposlanika, s kojima održava bliske odnose. Ovdje više ne govorimo o ideologiji, već o sigurnosnom problemu.
Zanimljive promjene događaju se i unutar političkog spektra srpske nacionalističke zajednice u Crnoj Gori. Andrija Mandić, kao predsjednik Skupštine, pokazuje znakove opreza i distanciranja od Vučića. Njegova retorika postaje umjerenija, proeuropska, a diplomatske aktivnosti intenzivnije. Očito je da Mandić pokušava izgraditi legitimitet na Zapadu i predstaviti se kao „odgovorni“ nacionalist koji može biti dio europskog političkog okvira.
Suprotno tome, Milan Knežević ostaje destabilizirajući faktor. Kao politički manje potentan dio koalicijskog dvojca, on kompenzira nedostatak institucionalne moći stalnim izazivanjem kriza. Nedavni pozivi na antiimigrantske akcije, koji su rezultirali paljenjem trgovina i nasiljem nad turskim građanima, nisu nasumični ekscesi, već dio šire strategije stvaranja kaosa.
Situacija u općini Zeta posebno je zabrinjavajuća, gdje se pod Kneževićevim političkim pokroviteljstvom organiziraju prosvjedi protiv izgradnje postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda – projekta koji je ključan za ispunjavanje standarda EU u području zaštite okoliša. Širenje panike i dezinformacija o navodnoj štetnosti postrojenja ima jasan cilj: blokirati europske reforme na terenu. Cijeloj situaciji dodatnu težinu daje činjenica da u Zeti postoje strukture povezane s bivšim pripadnicima Crvenih beretki i organiziranog kriminala, uključujući Radojicu Božovića, čije se ime sa strahom spominje u Crnoj Gori.
Na samom kraju ove godine, Crna Gora se suočila s još jednim izazovom: privremenom blokadom zatvaranja pregovaračkih poglavlja 10 (poljoprivreda) i 13 (ribarstvo) od strane Francuske. Ova dva poglavlja bila su dio paketa od pet planiranih za zatvaranje do kraja 2025., što bi omogućilo početak izrade Ugovora o pristupanju 2026., kako je najavio njemački kancelar.
Sumnje prema Francuskoj u Crnoj Gori nisu bez povijesnog i političkog konteksta. Francuska je odigrala ključnu ulogu u okupaciji i aneksiji Crne Gore 1918. godine, snažno podržavajući Srbiju. U novijoj povijesti francuski veleposlanici često su pokazivali otvorenu simpatiju prema srpskim nacionalistima u Crnoj Gori. Odlikovanje rektora Sveučilišta Crne Gore, Vladimira Božovića – poznatog po svojim proruskim stavovima i pozivima na „devesternizaciju“ – kao i intervju francuskog veleposlanika za Borbu, medij koji se doživljava kao propagandno sredstvo Aleksandra Vučića, dodatno su pojačali sumnje.
Francusko-srpski odnosi objektivno su bliski: značajna srpska dijaspora u Francuskoj, veze s francuskom ekstremnom desnicom i činjenica da je Arnaud Guillon, bivši aktivist te scene, sada visokopozicionirani dužnosnik u srpskoj vladi. Međutim, ova epizoda završila je povoljno za Crnu Goru. Nakon izravnih razgovora premijera Spajića i predsjednika Macrona, te intenzivne diplomatske aktivnosti, francuski stav se promijenio u roku od 24 sata, otvarajući put zatvaranju pet poglavlja i realnoj mogućnosti članstva do 2028. Unatoč ovom pozitivnom ishodu, rizici nisu nestali. Prvi je upravo francusko-srpska bliskost, koja bi se mogla ponovno aktivirati u jednom od sljedećih koraka. Drugi je potencijalno pogoršanje odnosa s Hrvatskom, na čemu strateški rade srpski nacionalisti u Crnoj Gori, stalnim podizanjem pitanja granice, Jadranskog mora i ratne prošlosti 1990-ih. Treći rizik je mogućnost koordiniranog djelovanja Srbije i Albanije u usporavanju crnogorskog puta, na što ukazuju prosvjedi u Botunu i neobično srpsko-albansko „partnerstvo“ u lokalnim pitanjima.
Unatoč svemu, važno je naglasiti konstruktivan pristup oporbe u Crnoj Gori, koja – iako nije na vlasti – značajno podržava europski put. To je ključna razlika u usporedbi sa Srbijom, gdje je podrška članstvu u EU oko 40%, dok u Crnoj Gori prelazi 70%.
Crna Gora se nalazi u rijetkom povijesnom trenutku u kojem se geopolitičke okolnosti, unutarnja politička volja i institucionalna spremnost podudaraju. Ovaj prozor neće biti dugo otvoren. Kako bi se iskoristila prilika, potrebno je nekoliko jasnih koraka:
- Bez kompromisa sa sigurnosnim prijetnjama. Država mora odlučno odgovoriti na svaki oblik militantnog ekstremizma, posebno onaj s vanjskim vezama, bez obzira na crkveni ili politički kišobran.
- Jasna komunikacija s partnerima u EU. Crna Gora mora kontinuirano informirati ključne države članice o destabilizirajućim djelovanjima regionalnih aktera, posebno Srbije, s konkretnim dokazima i primjerima.
- Depolitizacija ključnih infrastrukturnih projekata. Projekti vezani uz standarde EU, poput zaštite okoliša, moraju biti zaštićeni od lokalnih političkih ucjena i dezinformacija.
- Proaktivna regionalna diplomacija. Odnosi s Hrvatskom i Albanijom zahtijevaju aktivno upravljanje, prije nego što postanu instrument opstrukcije.
- Unutarnji konsenzus o EU kao nacionalnom interesu. Europski put mora ostati iznad dnevne politike i stranačkih kalkulacija.
Ako Crna Gora ne iskoristi ovu priliku sada, sljedeća možda neće doći desetljećima. Ako je iskoristi, postat će ne samo članica EU, već i presedan koji će razotkriti tko u regiji zapravo želi Europu, a tko Europu koristi samo kao izgovor.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
