Nakon političkih promjena 2020. godine u Crnoj Gori, dio građana počeo je koristiti naziv Crkva Srbije, kako bi istaknuli ulogu Srpske pravoslavne crkve (SPC) kao oruđa vanjske politike države Srbije. SPC je neformalna institucija države i produžena ruka državnog djelovanja po uzoru na Rusku pravoslavnu crkvu (RPC). Ponekad se ne zna gdje prestaje crkva, a počinje država i obrnuto.
Osim toga, SPC je institucija srpskog nacionalizma. Njegovog agresivnog oblika etničkog nacionalizma, koji je isključiv po nacionalnoj, ali i vjerskoj pripadnosti.
Crna Gora je nakon 2020. godine pala pod snažan utjecaj Srpske pravoslavne crkve, što znači da je posredno povećan utjecaj Srbije i Rusije u ovoj zemlji.
Dokaz za to je povećanje broja nacionalističkih organizacija, međusobna potpora ruskih i srpskih veleposlanika iz Srpske pravoslavne crkve, te česte manifestacije podrške Rusiji pod upravom arhijereja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, a posebno eparhije budimsko-nikšićke pod vodstvom episkopa Metodija (Ostojića).
Srpska crkva u Crnoj Gori drugačije je organizirana nego Ruska crkva u Ukrajini. U Crnoj Gori ona nema centraliziranu i hijerarhijsku strukturu. Unutar srpske crkve ne postoji Crnogorska pravoslavna crkva, ni po formi ni po suštini, kao što je to bio slučaj u Ukrajini sa takozvanom Ukrajinskom pravoslavnom crkvom. Na području Crne Gore djeluju četiri eparhije. Dvije se vode unutar same Crne Gore, a sjedišta druge dvije nalaze se u Srbiji i entitetu Republika Srpska u Bosni i Hercegovini.
Južnom polovinom Crne Gore upravlja mitropolit koji stoluje u staroj kraljevskoj prijestonici Cetinju, a sjevernom već spomenuti Metodije.
Upravo je taj Metodije prije nekoliko dana izvršio pritisak na crnogorskog ministra kulture da promijeni prvobitnu negativnu odluku i dozvolio da grad Kolašin da podigne spomenik Amfilohiju, pokojnom mitropolitu Srpske crkve u Crnoj Gori.
Amfilohije je bio suvereni poglavar srpske crkve u Crnoj Gori, a njegov osobni autoritet učinio je da se srpska crkva u Crnoj Gori ponaša autentično i djeluje samostalno. Ne za dobro Crne Gore, naravno, jer je ta stečena samostalnost iskorištena za vođenje srpskog nacionalizma, posebno tijekom devedesetih.
Amfilohije je predvodio protestni pokret 2020. godine i dao kritičan doprinos smjeni vlasti u Crnoj Gori. U tome mu je pomogao i ruski mitropolit u Ukrajini Onufrije, koji je za vrijeme prosvjeda došao u Crnu Goru i u njima sudjelovao.
Tijekom tih prosvjeda Crna Gora je bila pod žestokim pritiskom Srbije i Rusije. Medijski, društveni i sigurnosni pritisci rezultirali su masovnim prosvjednim pokretom, koji je imao za cilj zaustaviti vraćanje vlasništva nad crkvama i hramovima u državno vlasništvo, kao što je to bio slučaj do 1918. godine. Ovim potezom, vlasti su željele oslabiti utjecaj Srpske pravoslavne crkve i otvoriti vrata jačanju strukture Crnogorske pravoslavne crkve, koja je, za razliku od SPC, lojalna Crnoj Gori.
Prosvjedi su poprimili oblik vjerskog rituala, a dva puta tjedno organizirane su šetnje s ikonama u koreografiji crkve. Prosvjedi su bili usklađeni s predizbornom kampanjom, a crkva je u njima aktivno sudjelovala.
Nova vlast formirana je dogovorom u jednom manastiru u Crnoj Gori, a njome je rukovodio mitropolit Amfilohije. Novi premijer, novi ministri prosvjete i pravosuđa, kao i šef Agencije za nacionalnu sigurnost izabrani su iz redova najbližih Amfilohijevih suradnika i prijatelja.
Od tada su se promijenile dvije vlade, politička scena personalno izgleda drugačije, ali je vladajuća ideologija i dalje pod jakim utjecajem Srpske pravoslavne crkve.
Dokaz za to je i činjenica da je crnogorska Vlada upravo dala saglasnost da se u gradu Beranama podigne spomenik srpskom crkvenom poglavaru, u režiji gradske uprave i javnim sredstvima.
Ovo nije duhovni već politički čin i označava podršku politici i političkom angažmanu pokojnog mitropolita srpskog.
A kakva je ona bila? O tome najbolje govore reakcije manjinskih stranaka u Crnoj Gori, koje paradoksalno sudjeluju u vladajućoj koaliciji. Naime, albanski i bošnjački političari osudili su ovaj čin, podsjećajući na govor mržnje i diskriminaciju koju je zagovarao mitropolit Amfilohije u svojim javnim istupima. Posebno prema muslimanskim Albancima i Bošnjacima.
Mitropolit Amfilohije je negirao postojanje posebne crnogorske nacije i identiteta, često ne birajući riječi, vrijeđajući i ponižavajući one Crnogorce koji se ne osjećaju Srbima. Crnogorsku naciju nazvao je komunističkom izmišljotinom, a Crnogorce kopiladima Milovana Đilasa (jugoslavenskog komunističkog vođe i kasnijeg disidenta).
Amfilohije je bio poznat po podršci i zastupanju osuđenih ratnih zločinaca. Tijekom devedesetih na Cetinju je ugostio paravojne postrojbe pod vodstvom ozloglašenog Željka Ražnatovića Arkana, a herojima je proglasio Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Kritizirao je vlast u Srbiji zbog “ustupaka” prema Kosovu, te psovao i prijetio onima koji ne podržavaju Rusiju. Bio je zagovornik antizapadnih stavova, a uspoređivao je NATO s nacističkom Njemačkom.
Takvoj ličnosti Vlada Crne Gore diže spomenik, a njeni prvaci Amfilohija ističu kao primjer karakternog liderstva.
To je današnja realnost Crne Gore.
Ovakva politika vlasti značajno narušava socijalnu koheziju u Crnoj Gori, jer je Crna Gora multietničko i multikonfesionalno društvo. Narušavanjem sekularizma postavlja se tempirana bomba u temelje crnogorske državnosti i suvereniteta.
Osim ove odluke, čelnici vladajuće većine najavljuju izgradnju crkve na vrhu planine Lovćen, simbolički važnom mjestu za crnogorski nacionalni mit. Osim toga, intenzivno se radi na uvođenju dvojnog državljanstva s ciljem uvođenja velikog broja građana Srbije u politički sustav Crne Gore.
Ovim postupkom dugoročno se stvaraju uvjeti za promjenu crnogorskog ustava. Sve to dovodi do gubitka neovisnosti i potčinjavanja Crne Gore Srbiji. To su javni i neskriveni politički ciljevi srpske nacionalističke politike i Srpske crkve u Crnoj Gori.
Ovakva politika šteti odnosima Crne Gore s drugim državama u regiji, prije svega s Hrvatskom i Kosovom. Narušeni odnosi s Hrvatskom prijete ugroziti put Crne Gore u EU, što bi vlastodršci u Beogradu teško očekivali.
Kao što Putin ne želi vidjeti uspješnu i naprednu Ukrajinu, jer takva Ukrajina može ugroziti njegovu moć u Rusiji, tako ni Aleksandar Vučić iz sličnih razloga ne može dopustiti da Crna Gora prije Srbije uđe u EU.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
