Putanja Crne Gore prema demokraciji bila je temeljno oblikovana – i ograničena – njezinim dominantnim stranačkim sustavom.
Desetljećima su svi aspekti političkog života bili obilježeni dugogodišnjom vlašću DPS-a. Iako je raskol 1997. stvorio privid pluralizma, DPS je zadržao ogromnu kontrolu, nalikujući drugim dominantnim stranačkim sustavima poput Meksika pod PRI-jem ili Japana pod LDP-om.
Promjena vlade 2020., međutim, ne može se smatrati demokratskim probojem. Proces su preuzeli nedržavni i nepolitički akteri, ponajviše Srpska pravoslavna crkva i obavještajne strukture povezane sa Srbijom i Rusijom.
Umjesto slučaja demokratske promjene, Crna Gora je postala studija slučaja stranog zlonamjernog uplitanja u domaću politiku.
Iz toga slijede dva zaključka:
Prvo, događaji iz 2020. nisu doprinijeli demokratskoj transformaciji; umjesto toga, doveli su do stalnog demokratskog nazadovanja, što je dokumentirao Freedom House. Ideja da prosvjed predvođen crkvom, podržan izvana, može demokratizirati zemlju je paradoksalna. Primjena različitih tipologija demokracije (poput onih njemačke kancelarke Merkel) na Crnu Goru danas otkriva pad u svih pet dimenzija: izborni režim, politička prava, građanske slobode, horizontalna odgovornost i efektivna moć upravljanja.
Konkretni primjeri potvrđuju ovu eroziju:
- Prosvjedi klerika iz 2019. i 2020. potaknuti kontroverznim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom statusu vjerskih zajednica, za koji su Srpska pravoslavna crkva i njezini pristaše tvrdili da će državi omogućiti oduzimanje crkvene imovine. Ovi prosvjedi odigrali su važnu ulogu u mobilizaciji oporbe i doprinijeli porazu DPS-a na parlamentarnim izborima 2020.
- Prosvjedi zbog ustoličenja episkopa na Belvederu/na Cetinju u rujnu 2021., gdje su prosvjedi i nasilni sukobi uslijedili nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju, što su mnogi smatrali politiziranim činom s duboko isprepletenim vjerskim, nacionalnim identitetom i državnom simbolikom.
- Odluke donesene pod ministricom Vesnom Bratić: smjena ili suspenzija prosvjetnih dužnosnika, te uskraćivanje ili odgađanje financiranja. Na primjer, Fakultet crnogorskog jezika i književnosti (FCJK) bio je nekoliko mjeseci bez financiranja, uklonjena mu je sigurnosna služba, a profesori su prosvjedovali protiv onoga što su opisali kao politički pritisak.
- Skandali s nezakonitim financiranjem izbora, uključujući optužbe u koje je upleten Do Kwon, koji je optužen za davanje novca crnogorskim političkim akterima kršeći zakone o financiranju kampanja. Iako je kasnije osuđen za krivotvorenje dokumenata prilikom pokušaja bijega iz Crne Gore, afera je istaknula sistemske slabosti u nadzoru političkog financiranja.
Drugo, demokratizacija se ne može svesti na jednostavnu promjenu vlasti. Važna je priroda i kvaliteta te promjene.
Pet godina nakon promjene 2020., Crnom Gorom upravlja krhka i heterogena koalicija stranaka koja se nije oslanjala na izgradnju institucija, već na klijentelističke i tajne mreže. Mnoge iste strukturne slabosti i dalje postoje, uključujući politizirana imenovanja, pritisak na akademske i kulturne institucije i slabe mehanizme odgovornosti.
Posljedično, crnogorsko društvo danas nema jasnu viziju o tome kako pravilno zaključiti svoju demokratsku tranziciju. Strano uplitanje, politička nestabilnost i nedostatak koherentne strategije ili konsenzusa elita i dalje potkopavaju napredak i održavaju demokratsku eroziju.
Nažalost, umjesto uspješnog primjera demokracije , Crna Gora je postala prvak demokratskog nazadovanja.
Danilo Kalezic. Montenegrin political scientist
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
