Tijekom okruglog stola u Sarajevu, sudionici rasprave nastojali su analizirati fenomen ruske prisutnosti u regiji. Raspravu, koju je moderirao Balša Božović, osnivač Regionalne akademije za demokratski razvoj (Srbija), organizirao je početkom listopada Centar za studije Zapadnog Balkana (Crna Gora).
Najnoviji događaji u regiji potvrdili su i dopunili stavove iznesene tijekom sastanka.
Promjena fokusa: S humanitarnih na sigurnosne prijetnje
Danas se na Zapadnom Balkanu čvrsto vjeruje da će ruska prisutnost u regiji biti ograničena samo na „meku moć“ i da „čizma ruskog okupatora“ nikada neće kročiti u ovu zemlju. Prvenstveno zbog nepostojanja neposredne granice s Rusijom, ali i zbog planinskog terena koji otežava kretanje vojske. Međutim, čak i nekonvencionalna, nevojna sredstva miješanja u poslove regije mogu imati opasne posljedice.
To je živo demonstrirao slučaj „moldavskih kampova na Balkanu“, u kojima su ruski instruktori obučavali buduće agente destabilizacije kako bi izazvali nemire tijekom izbora u Moldaviji. Ti paravojni „centri za obuku“, kako je poznato, djelovali su u Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Tijekom okruglog stola, istraživački novinari BIRN-a Bosna i Hercegovina, Nino Bilajac i Irvin Pekmez, te moldavski politolog Roman Russu predstavili su detalje ovog slučaja.
Mnoge već dokazane činjenice potvrđuju da se radi o sustavnom djelovanju cijele ruske obavještajne mreže. Istovremeno, u Bosni i Hercegovini i Srbiji ova aktivnost dugo je vremena ostala nezapažena, sve dok službe za provođenje zakona i obavještajne službe u Kišinju nisu o tome javno izvijestile, a novinari proveli istrage.
Korištenje Zapadnog Balkana kao „baznog kampa“ za pripremu hibridnih jedinica prvenstveno pokazuje ranjivost regije na ruske specijalne operacije, čak i one s paravojnom komponentom. „Moldavski slučaj“ jasno je pokazao da Rusija ima kapacitet stvoriti izravnu sigurnosnu prijetnju u regiji. Nema garancija da se odredi ili pojedinačni saboteri, koje obučavaju ruski instruktori, pripremaju za „rad“ samo van Zapadnog Balkana.
Ovaj primjer moldavskih kampova dokazuje da se bit i format ruskog hibridnog utjecaja u regiji pomiče iz humanitarne u sigurnosnu domenu. Sudionici okruglog stola naglasili su opasnost ovog trenda.
Cilj Moskve: Destabilizacija i „novo bure baruta“
Prijetnja destabilizacije na Zapadnom Balkanu, prema mišljenju stručnjaka, je stvarna, i štoviše, to je glavni cilj Rusije u regiji.
Kako je naglasio ukrajinski publicist Vitalij Portnikov, cilj moskovske politike je „stvaranje nestabilnosti“, „pretvaranje Balkana u novo bure baruta“, kako bi „ojačala svoju vanjskopolitičku prisutnost i suočila se sa Zapadom“. U ruskom konceptu vanjskih odnosa, saveznici su samo instrumenti, a teritoriji koji traže odnose s njima odskočne daske za nove ofenzive, napomenuo je.
Međutim, lokalni stručnjaci uvjereni su da Rusija neće uspjeti uvući regiju u novi oružani sukob.
Reuf Bajrović, potpredsjednik Saveza SAD-Europa (Washington), uvjeren je da su interesi Rusije i interesi lokalnih elita dijametralno suprotni kada je riječ o prijetnji ozbiljne destabilizacije.
„Na temelju onoga što smo vidjeli iz brojnih izvješća i obavještajnih podataka koji su javni, te iz javnih izjava, mislim da su Rusi očekivali da će Srbi kao nacija započeti neku vrstu destabilizacije, što bi Rusima dalo priliku da imaju još dublji utjecaj na srpski narod“, rekao je. Međutim, po njegovom mišljenju, objektivne okolnosti na terenu na Zapadnom Balkanu dijametralno su različite od onih iz 1990-ih. Politički alati za ostvarivanje interesa su prihvatljivi, ali ništa više. „Ne možete tako lako uvjeriti srpski narod da ode na Kosovo“, dodao je.
Može se primijetiti da je, vjerojatno zbog ovog „sjećanja na rat“ i nespremnosti za novu borbu, sukob na sjeveru Kosova, u Banjskoj, ostao lokalizirani sukob i nije eskalirao u nešto veće. Jasno je da je prisutnost snaga NATO-a i KFOR-a bila glavni ograničavajući faktor u ovom slučaju, ali nespremnost elita i društva da situaciju gurnu ka borbi također igra važnu ulogu.
Prema Bajroviću, i Milorad Dodik se nalazio pred izborom hoće li krenuti ka daljnjoj eskalaciji.
Dugo su izjave ruskih dužnosnika i objave u ruskim medijima bile usmjerene na eskalaciju situacije u Republici Srpskoj (RS) i u Bosni i Hercegovini (BIH) u cjelini. Moskva je snažno podržavala Dodika u njegovim secesionističkim težnjama i radnjama usmjerenim na destabilizaciju BiH, čak do točke raspada države i rizika od oružanog sukoba. Međutim, kako su pokazali nedavni događaji u Republici Srpskoj, vođa bosanskih Srba i politički establišment RS-a suzdržali su se od eskalacije i napravili korak unatrag. Odluka Narodne skupštine Republike Srpske da povuče zakone i odluke koji su bili u suprotnosti s Ustavom BiH i koje je Zapad kritizirao, ali aktivno podržane u Moskvi, ukazuje na to da bosanski Srbi – čak i oni najproruskiji – nisu spremni izazvati ozbiljne sukobe s nepredvidivim posljedicama. I oni se sjećaju 1990-ih.
Ruski utjecaj kao rezultat zahtjeva lokalnih elita
Nestandardni pogled na rusku prisutnost na Balkanu predstavio je Vitalij Portnikov na okruglom stolu u Sarajevu. Uvjeren je da ruski utjecaj uglavnom ovisi o lokalnim elitama „koje održavaju njegovo postojanje“. Po njegovu mišljenju, nakon raspada Jugoslavije, nije samo Rusija nastojala biti prisutna u regiji, već su i lokalni čelnici pokušavali osigurati podršku Moskve kako bi ojačali vlastite pozicije.
Reuf Bajrović složio se s tim mišljenjem, napominjući da regija nikada nije živjela pod ruskom vlašću te da je ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu rezultat djelovanja lokalnih elita.
Kako je Portnikov naglasio, čelnici bivših jugoslavenskih republika, prvenstveno Srbije i Crne Gore, sami su pozvali Rusiju, nadajući se da će ona postati saveznik njihovih vlastitih ambicija i ojačati njihove pozicije.
U nedavnoj povijesnoj perspektivi, možemo se prisjetiti Mila Đukanovića i njegove odluke da ruski novac aktivno sudjeluje u crnogorskom gospodarstvu.
Danas se Beograd i srbijanski čelnik Aleksandar Vučić ponašaju kao glavni partneri Rusije u regiji. Do prije samo nekoliko dana, ime Milorada Dodika moglo se spominjati uz Vučićevo, ali njegovo povlačenje u Republici Srpskoj signalizira promjenu situacije. Vučić ostaje, a od svojih ruskih prijatelja treba nekoliko ključnih stvari.
Prvo – blokiranje priznavanja neovisnosti Kosova u Vijeću sigurnosti, tj. u UN-u. Drugo – jeftin plin. Postoje i druga pitanja, ali ova dva su ključna, jer bi neuspjeh u prvom jamčio politički kolaps sadašnjih srbijanskih vlasti, a u drugom – krizu u srpskom gospodarstvu.
Kada se interesi lokalnih balkanskih elita poklapaju s interesima ruskih, slijedi produktivna suradnja, kao u slučaju blokiranja priznanja Kosova.
Kada se njihovi interesi razilaze, nastaju otvoreni ili prikriveni sukobi i krize.
U Crnoj Gori, s Đukanovićem, došlo je do potpunog prekida odnosa i pokušaja nasilnog svrgavanja bivših „partnera“ – „državnog udara“ s ciljem sprječavanja pristupanja zemlje NATO-u.
Srbija riskira energetsku krizu: prvo, jer ruska strana odbija prodati NIS srpskim (ili drugim nesankcioniranim) vlasnicima, dovodeći u opasnost opskrbu naftnim derivatima; drugo, jer je Kremlj odbio potpisati dugoročni ugovor o opskrbi plinom (budući da su Rusi vjerojatno odlučili da kratkoročni plinski aranžmani služe kao jamstvo protiv nacionalizacije „Naftne industrije Srbije“).
Srbija kao uporište ruskog utjecaja
Politolog Boris Varga iz Novog Sada detaljno je tijekom okruglog stola govorio o situaciji u Srbiji i njezinoj ulozi u širenju ruskog utjecaja.
„Rusija i Srbija ostaju glavni destabilizirajući čimbenici u regiji“, naglasio je, dodajući da je „Srbija istovremeno i izvor i kanal tog utjecaja.“
Srpski politolog izrazio je ogorčenje što europske institucije pokazuju nedostatak interesa za regiju, što prijeti nazadovanju demokracije, porastu autoritarnih tendencija i stvara prostor za jačanje Rusije.
Posebno je izrazio ogorčenje što se EU ne protivi Vučićevom autoritarizmu, ne mari za nazadovanje demokracije, ne podržava pravedne zahtjeve prosvjednika, ne naglašava potrebu za poštenim izborima i ne zahtijeva uvođenje sankcija Rusiji kao preduvjet za europske integracije.
Međutim, ovaj stav neintervencije očito je već preispitan – samo nekoliko dana nakon Varginih izjava u Sarajevu, Europski parlament usvojio je najoštriju rezoluciju o Srbiji, zahtijevajući pridržavanje demokratskih normi i uvođenje sankcija Ruskoj Federaciji.
Hoće li Bruxelles doista uspjeti prilagoditi srpsku politiku EU, tek ćemo vidjeti. No, EU je barem pokazala da više ne tolerira i neće tolerirati autoritarni i proruski kurs Beograda.
Viševektorska priroda ruskog utjecaja: Ne samo Beograd
Dugotrajna tolerancija EU prema suradnji srbijanske vlade s Rusijom dovela je do toga da se Srbija efektivno pretvorila u uporište ruskog utjecaja – posrednika preko kojeg Moskva ostvaruje svoje ciljeve u regiji. Međutim, tijekom okruglog stola, stručnjaci su upozorili da se Beograd ne doživljava kao jedino „rusko regionalno središte“.
Prema riječima stručnjaka, postoje mnogi „portali“ preko kojih Rusija ostvaruje svoj utjecaj u regiji.
S jedne strane, određeni regionalni političari održavaju izravan kontakt s ruskim čelnicima bez posredovanja Beograda. Glavni ruski sugovornik je Milorad Dodik, koji se od 2022. sastao s Putinom najmanje šest puta.
Nadalje, sama Republika Srpska postala je značajno središte za širenje ruskog utjecaja.
Bosanski novinari i stručnjaci naglasili su da Republika Srpska trenutno funkcionira kao važno središte ruske prisutnosti u regiji – i neslužbene i službene. Čak i diplomatsko predstavništvo u Bosni i Hercegovini provodi svoje aktivnosti prvenstveno ne u glavnom gradu Sarajevu, već u Istočnom Sarajevu (Republika Srpska), dok je u Banjoj Luci otvoren ured ruskog veleposlanstva u BiH s nejasnim pravnim statusom.
Zanimljiva činjenica spomenuta tijekom rasprave bila je da se od 2022. godine osoblje ruskog veleposlanstva u Sarajevu značajno povećalo, uglavnom diplomatima protjeranim iz drugih zemalja zbog špijunaže ili sigurnosnih problema.
S druge strane, govornici, uključujući bosanskog politologa Omara Memiševića, podsjetili su na snažan mađarski utjecaj u regiji, koji se u mnogim aspektima može protumačiti kao proširenje ruskog utjecaja.
Zaključci
- Ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu ostaje viševektorski i hibridan, ali pokazuje tendenciju prelaska u sigurnosnu sferu (ruski paravojni kampovi za moldavske građane u Srbiji i Bosni i Hercegovini).
- Regija održava otpornost na destabilizaciju zbog sjećanja na ratove iz 1990-ih i zbog nespremnosti da se uđe u novi vojni sukob, no prijetnja ostaje stvarna zbog zamrznutih sukoba i vanjskog (ruskog) utjecaja usmjerenog na rasplamsavanje regionalnih podjela.
- Lokalne elite igraju ključnu ulogu u održavanju ili ograničavanju ruskog utjecaja. Upravo regionalna potražnja za ruskom prisutnošću određuje opseg ruskog sudjelovanja u poslovima regije.
- Politika EU prema regiji mora uzeti u obzir opasnost od širenja ruskog utjecaja. Europska unija sada počinje revidirati svoju politiku prema Srbiji, što bi mogao postati važan korak prema smanjenju uloge Beograda kao ruskog uporišta na Zapadnom Balkanu.
- Republika Srpska je, nakon Beograda, drugo središte ruskog utjecaja u regiji. Nedavni događaji u RS-u i Dodikovo povlačenje od eskalacije stvaraju priliku za smanjenje utjecaja Rusije na RS, Bosnu i Hercegovinu i regiju u cjelini.
- Optužbe protiv Mađarske da je „agent Moskve“ na Balkanu moraju se ozbiljno ispitati unutar EU, ali prije svega unutar NATO-a.
Analitička grupa CWBS-a
