To je dvolični ples EU, koja ne bi integrirala Srbiju čak ni da je potpuno demokratska država, i srbijanskog predsjednika, koji je toga svjestan i svakodnevno pomiče crvene linije.
Aleksandar Vučić bio je jedini predsjednik zemlje kandidatkinje u EU koji je bio u Moskvi na vojnoj paradi povodom 80. obljetnice pobjede nad fašizmom i ruskim krivotvorenjem povijesti. Srpski predsjednik sastao se s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i kineskim vođom Xi Jinpingom, kojima se pohvalio da uspješno guši demokraciju borbom protiv „obojenih revolucija“.
Od državnika EU, Vučićevo društvo je pravio samo premijer Slovačke Robert Fico, s kojim su u Rusiji objavili zajednički video s porukom, evo nas – pa što.
Zbog njihovog boravka u Moskvi, europski čelnici kritizirali su Vučića i Fica, a govorilo se i o zaustavljanju europskog puta Srbije. No, u epilogu, nekoliko dana kasnije, predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa započeo je svoju balkansku turneju upravo iz Srbije.
Da se uspio slikati s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, Vučić bi za nekoliko dana dovršio fotogaleriju „četiri stupa“ srbijanske vanjske politike – SAD-a, Rusije, Kine i EU-a. Riječ je o nepisanoj strategiji vanjske politike koju je 2008. godine započeo predsjednik Srbije Boris Tadić nakon proglašenja neovisnosti Kosova.
Dva desetljeća improvizirane diplomacije
Radi se o improviziranoj diplomaciji, korisnoj samo za promicanje osobnih režima. Međutim, praksa gotovo dva desetljeća takve nedefinirane srbijanske vanjske politike prihvaćena je kao stvarnost i počela je davati rezultate, što bi moglo ostaviti dugoročni negativan dojam na politiku i društvo te zemlje.
Prije svega, to je učvršćivanje snažnih antizapadnih osjećaja u srpskom društvu, koji u sociološkim istraživanjima variraju od 50 do 70 posto, ovisno o formulaciji pitanja. Ako se u upitniku za istraživanje javnog mnijenja spomene i NATO, ljutnja ljudi zbog intervencije saveza 1999. mogla bi narasti i do 90 posto.
Iako dužnosnici u Beogradu govore o „četiri stupa“ srbijanske diplomacije, u pitanju je politika popularno nazvana u medijima „sjedenje na dvije stolice“ i tradicionalno manevriranje Srbije između Zapadne Europe i Rusije. Politika „četiri stupa“ posebno je širom otvorila vrata ruskom utjecaju u Srbiji i na Zapadnom Balkanu, koji je posljednjih godina dosegao vrhunac od kraja Drugog svjetskog rata.
Zbog rata u Ukrajini, Putinov utjecaj u regiji je oslabljen, ali ruska agentura tiho i marljivo radi na svim stranama podijeljenog srbijanskog društva. Dok patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije pred kamerama prigovara Putinu da studente navodno opsjeda zapadni vrag, na studentskim prosvjedima protiv vlade uvelike se mašu popularne pravoslavne ruske crvene zastave s likom Isusa, koje ruski plaćenici koriste u svojoj ratnoj kampanji protiv Ukrajine.
Aleksandar Vučić odrastao je u politici ratnih 90-ih godina i naučio lekciju svojih prethodnika. Za razliku od srbijanskih vođa Slobodana Miloševića, Vojislava Koštunice i Borisa Tadića, Vučić zna da se ne smije izravno suprotstaviti Zapadu i da treba dati sve što čelnici Zapada od njega traže u ekonomskom smislu.
U neoliberalnom globalizmu, „četiri stupa“ Vučićeve srbijanske ekonomije uvijek daju dobre rezultate, barem u korist njegovih osobnih političkih interesa. Od svakoga se nešto kupi i svima se da neki unosan posao. Francuzi – oružje, Nijemci – litij, Kina – građevinarstvo, Rusija – energija.
Na kraju – sigurnost. Nakon pada socijalizma, Srbija je ’90-ih godina pokazivala kakve ratne probleme može stvoriti u regiji, ako dođe do većih globalnih promjena. Iako je Zapad pokušao demontirati Srbiju kao vojnu silu, političke težnje „Velike Srbije“ ostale su netaknute. Procesi Haaškog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji nisu doveli do trajnog pomirenja u regiji i suočavanja s prošlošću. U Srbiji se taj sud smatra antisrpskim, a izgubljeni ratovi u susjednim republikama – mržnjom zajednice prema Srbima. Studenti koji prosvjeduju u Srbiji zbog spomenutih pitanja ne izjašnjavaju se, ali snažan konzervativni duh tih prosvjeda – zastava „Nema predaje“ Kosova i četnička ikonografija – govore o tome da će, ako dođe do promjene vlasti, biti uklonjen samo jedan problem stagnacije Srbije – Aleksandar Vučić. Svi ostali ostaju.
Strah od vlastitog naroda
U tim okolnostima, Bruxelles nema drugog izbora nego jednostavno upozoriti Aleksandra Vučića, izraziti zabrinutost, izraziti žaljenje ili zaprijetiti obustavom europskih integracija. Ali, zbog Vučića, EU u praksi neće sniziti rampu europskim integracijama, koje sama ne može ostvariti prema Srbiji. To je ples dvostrukog licemjerja, EU ne bi integrirala Srbiju čak ni da je savršeno demokratska zemlja i savjesni kandidat, jer za takvo što trenutno u Uniji nema političke volje. S druge strane, Vučić i progresivci vrlo dobro znaju da ih EU neće isključiti iz europskih integracija i svakodnevno pomiču crvene linije. Dakle, došli smo od oblika „stabilokracije“ Vučićevog režima, u kojem su mir i makroekonomska stabilnost najvažniji, do točke u kojoj Bruxelles zatvara oči pred svim kršenjima ljudskih i demokratskih prava u Srbiji.
Nakon svih pritisaka koje režim Srpske napredne stranke vrši na disidente, od političkog progona i zatvaranja, do premlaćivanja i gaženja demonstranata na ulicama, pravo je čudo da u pola godine masovnih prosvjeda nitko u Srbiji nije izravno stradao od ruke režima. Zato je zbog korupcije i pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu poginulo 16 ljudi, što je izazvalo najveću političku krizu u Srbiji od 2000. godine.
Vrhunac cinizma je to što su mjesecima birokrati EU zatvarali oči i šutjeli na studentske prosvjede, iako su mladi tražili samo ono što je Srbija dužna učiniti iz procesa pregovora o članstvu u EU.
Kandidatura i obećanje članstva u EU i dalje ostaje jedna od najvažnijih poluga utjecaja Bruxellesa na Srbiju.
Stoga, Vučić i dalje može slobodno putovati u Moskvu, sastajati se s Putinom i Xi Jinpingom, bez straha da će, osim jakih riječi, netko izolirati Srbiju. Zapad se sjeća Slobodana Miloševića i kakve su bile posljedice kada su zbog diktatora, koji drži cijelu naciju kao taoca, vrata potpuno zatvorena i time kažnjen cijeli nacionalni kolektiv.
Vučićev najveći strah je od vlastitog naroda, koji je sada, više nego ikad u njegovoj 13-godišnjoj vladavini, spreman za revoluciju. Ako se to dogodi, Vučić i progresivci sigurno mogu računati na to da će se sakriti iza svoja „dva stupa“, prijatelja diktatora, baš kao što je to mogla obitelj srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
