Naftna industrija Srbije našla se na rubu katastrofe zbog svoje ovisnosti o Rusiji. Sankcijski udar, usmjeren na slabljenje ruskog energetskog sektora i potkopavanje financiranja rata, ugrozio je istovremeno i cijeli srbijanski energetski sustav, koji je dijelom ruske mreže. Beograd je dugo održavao prohodnost ruskih sjenovitih shema pokušavajući pokazati svoju predanost prijateljskim odnosima s Washingtonom i napretku u europskim integracijama. No, era razmetljive „srpske neutralnosti“ je završila.
Energične sankcije u energetskom sektoru
Američke sankcije protiv tvrtke Naftna Industrija Srbije (NIS), uvedene još 10. siječnja 2025, stupile su na snagu 8. listopada. Ovu tvrtku u Srbiji kontroliraju ruski subjekti, posebno državni Gazprom Neft, tako da udar nije bio usmjeren na Srbiju već na ruski energetski sektor. Ipak, problemi su se pojavili upravo za Srbe, zbog njihove energetske ovisnosti o ruskim opskrbama.
NIS je kontrolirao između 80% i 90% domaćeg tržišta goriva u toj balkanskoj zemlji. Preostali udio gotovo u potpunosti je kontrolirala druga ruska tvrtka, Lukoil, koja je 22. listopada 2025. dospjela pod novi val američkih sankcija, kada je Ured za kontrolu strane imovine (OFAC) dodao tvrtku na popis SDN-a prema Izvršnoj naredbi 14024.
U strahu od sekundarnih sankcija, strane tvrtke prestale su poslovati s NIS-om. Problemi su se pojavili s opskrbom sirovom naftom, budući da naftovod iz jadranskog terminala i sam terminal pripadaju hrvatskoj tvrtki JANAF, naftu su isporučivale međunarodne tvrtke, a plaćanja su išla preko stranih banaka. Čak su se i plaće zaposlenika NIS-a obrađivale putem međunarodnih platnih sustava, dok je nacionalni platni sustav DinaCard vezan za američke partnere. Plaćanje benzina na ruskim benzinskim postajama predstavljalo bi kršenje sankcija; stoga Srbi nisu mogli plaćati gorivo bankovnim karticama.
Štoviše, Amerikanci su upozorili da bi problemi povezani sa sankcijama mogli utjecati i na Narodnu banku Srbije, budući da Rafinerija Pančevo posluje putem platnog sustava IPS Srbija, kojim upravlja Narodna banka Srbije. Katastrofalan ekonomski scenarij uzrokovan ovisnošću o ruskim energetskim tvrtkama postajao je sve realniji.
Kako se Srbija našla u ovoj poziciji?
Nakon jugoslavenskih ratova, koje je Srbija izgubila, zemlja se našla u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji. Usljed ekonomske blokade Miloševićevog režima i gubitka kontrole nad pokrajinom Kosovo, srpskoj državi trebali su saveznici. Situaciju je dodatno zakomplicirala ekonomska kriza 2007-2008. godine. Zapadni investitori povukli su svoj novac s Balkana, a drugi izvori nadopune proračuna nisu bili na vidiku. U pomoć su priskočila „braća“ iz Moskve. Rusija je ponudila epski „Plinski ugovor“ i podršku po pitanju Kosova. Ipak, ne bez vlastitog interesa. Iskoristivši tešku poziciju „braće“, Moskva je monopolizirala srpsko energetsko tržište, a preuzela je i jedinu veliku rafineriju nafte u Pančevu. Srpska vlada prodala je udio u tvrtki ruskom državnom Gazprom Neftu za 500 milijuna dolara, dok je srbijanska Državna revizijska institucija procijenila njegovu stvarnu vrijednost na 2 milijarde dolara. Sporazumom je predviđeno da će Gazprom Neft steći 51% dionica NIS-a, dok će država Srbija zadržati 49%. Službeno objašnjenje iz Beograda bilo je „političko partnerstvo s Moskvom“, koje je trebalo osigurati energetsku sigurnost i podršku Rusije u pitanju Kosova. „Potpisivanje energetskog sporazuma s Ruskom Federacijom prisilan je i realan korak za Srbiju. Rusija je naš prijatelj i partner, a u vremenima kada se drugi okreću, prirodno je osloniti se na one koji pružaju ruku pomoći“, rekao je bivši premijer Srbije Vojislav Koštunica, koji je bio „otac“ velikog posla.
Naravno, Srbima uopćenito nije se svidjela prodaja jedine rafinerije nafte ispod stvarne cijene, a vlada je odlučila raspodijeliti dionice iz državnog udjela. Svaki građanin Srbije dobio je pet dionica ukupne vrijednosti oko 30 eura.
Naftni jaram
Međutim, kako se ispostavilo, za Rusiju je ovaj ugovor postao ne toliko ekonomski koliko geopolitički instrument. Kroz NIS, Moskva je u Srbiji dobila ne samo izvor prihoda već i polugu političkog utjecaja. Kontrola nad Rafinerijom Pančevo, mrežom benzinskih postaja i strateškim rezervama goriva omogućila je Rusiji da diktira uvjete energetske politike Beograda. U stvari, NIS je postao moskovsko „energetsko veleposlanstvo“ na Balkanu – kanal utjecaja koji je djelovao paralelno s diplomacijom.
Tijekom godina, uloga NIS-a se samo povećavala: tvrtka je ulagala u projekte društvene odgovornosti, financirala lokalne inicijative, znanstvene programe i kulturne događaje – stvarajući sliku „dobroćudnog investitora“. Istodobno, takvi su programi stvorili meku ovisnost u regijama gdje je NIS bio najveći poslodavac ili dobročinitelj. Srpski stručnjaci više su puta upozoravali da je to oblik ekonomskog paternalizma koji prikriva političku lojalnost.
Stoga, trenutna srpska energetska kriza nije slučajnost već izravna posljedica strateške pogreške učinjene prije petnaest godina – prodaje energetskog suvereniteta u zamjenu za političku podršku Moskve.
Također, vrijedi podsjetiti na ovisnost srbijanskog gospodarstva o „posebnim uvjetima“ za opskrbu ruskim plinom, gdje cijenu energije ne određuje tržište, već Kremlj, ovisno o „ponašanju“ Beograda. Slika tako postaje još sumornija.
Nakon što je započeo ruski rat protiv Ukrajine – dakle, već 2014. – a posebno nakon potpune invazije 2022., Srbija je, kao i sve druge europske zemlje, imala priliku obnoviti svoj energetski sektor i riješiti se potpune ovisnosti o Rusiji. Ipak, to se nije dogodilo.
Braća po nafti
Kada su SAD 2025. dodale NIS na popis sankcija OFAC-a, udarac Srbiji postao je neizbježan. Američki predstavnici više su puta naglašavali da je cilj pritiska sankcija potkopati financiranje ruskog rata putem njezine naftne industrije. Namjera je bila oslabiti rusku kontrolu, ali u praksi je to pogodilo cijeli srbijanski energetski sustav. Tvrtka koja je osiguravala do 90% tržišta goriva bila je odsječena od međunarodnih financija i opskrbe. To je otkrilo stvarnu cijenu „bratske pomoći“: Srbija je dobila jeftinu naftu – i izgubila slobodu donošenja energetskih odluka. Pokazalo se da je energetski sektor zemlje u potpunosti ovisan o Rusiji, a Srbi bi morali platiti prema ruskim uvjetima.
Beograd se našao između dvije vatre. S jedne strane – Washington i Bruxelles, koji su zahtijevali smanjenje ruske prisutnosti; s druge – Moskva, koja je prijetila zaustavljanjem opskrbe energijom, uključujući plin. Izlaz iz ove zamke još nije pronađen.
Nakon što su sankcije najavljene, NIS je pokušao spasiti ruski sustav opskrbe izbjegavajući pritom potpunu američku blokadu. Srpska vlada i ruski vlasnici pribjegli su nizu manevara s ciljem stvaranja privida „restrukturiranja“ bez ikakve stvarne promjene kontrole. Prvi korak bio je razvodnjavanje udjela Gazprom Nefta: u rujnu 2025. oko 11,3% dionica preneseno je malo poznatoj tvrtki Intelligence iz Sankt Peterburga, formalno nepovezanoj s energetskim sektorom. U stvarnosti, vlasništvo nad Intelligence-om ostalo je Gazpromu, putem Gazprom Capitala. Na papiru se to činilo kao smanjenje ruske prisutnosti, ali zapravo je kontrola ostala nepromijenjena – pravna fasada koja prikriva ekonomsku ovisnost. Pokušaj prikrivanja ruskih tragova bio je naivan. Kontrola je ostala, samo što je poprimila složeniji oblik. I Amerikanci u OFAC-u su to savršeno razumjeli.
Potraga za „petim kutom“
Istodobno, NIS je počeo tražiti alternativne izvore sirove nafte kako bi diverzificirao uvoz. Međutim, ti su se pokušaji brzo susreli s geografskim i logističkim realnostima. Nakon blokade terminala hrvatskog JANAF-a, kroz koji je prolazio glavni tok nafte, Beograd se oslonio na riječni prijevoz – teglenice duž Dunava.
Isporuke teglenicama duž Dunava bile su kratkoročno tehničko rješenje, teoretski omogućujući djelomično zaobilaženje kontrola. No, prijevoz teglenicama pokazao se ne samo tehnički teškim, već i ekonomski neisplativim. Analitičari su brzo izračunali da bi za zadovoljavanje potreba NIS-a bilo potrebno najmanje 145 (!) teglenica mjesečno. Niska vodostaja na Dunavu, nedostatak lučkih kapaciteta i visoki troškovi pretovara učinili su svako putovanje skupim i rizičnim.
Drugi projekt uključivao je izgradnju naftovoda od Mađarske do Pančeva kojim bi se mogla transportirati ruska nafta koja trenutno stiže u Mađarsku naftovodom Družba. Iako su Srbija i Mađarska, uz pomoć Moskve, već potpisale sporazum o izgradnji novog naftovoda – a Kina je izrazila interes za financiranje ogranka – budući izgledi same Družbe su upitni zbog stalnog širenja europskih i američkih sankcija protiv ruske naftne industrije. Ulaganje ogromnih sredstava u tako rizičan projekt sumnjiv je pothvat.
Stoga, energetska ranjivost Srbije i dalje postoji čak i uz aktivno korištenje rizičnih riječnih ruta i fantomskih proširenja naftovoda.
Hibridna nafta
Komentatori primjećuju da ruska nespremnost da izgubi kontrolu nad NIS-om nije vođena isključivo financijskim motivima. Iza očuvanja udjela krije se očita nevoljkost da se dopusti neovisna revizija, koja bi mogla otkriti transakcije provedene putem posredničkih tvrtki i sjenovitih shema. Posebno bi mogla otkriti stvarne veze s hibridnim projektima Rossotrudnichestva, mrežama „entuzijasta ruske kulture“ ili financiranjem antiukrajinske propagande u Srbiji i susjednim zemljama. Otvorena revizija značila bi otkrivanje stvarnih ruta opskrbe, stvarnih izvora profita i mogućih financijskih transfera između NIS-a i ruskih sigurnosnih struktura. Stoga Moskva preferira ostati „nevidljivi suvlasnik“ – kontrolirajući financijske tokove, izbjegavajući javnu odgovornost.
Tako se Srbija našla u situaciji dvostruke ovisnosti: formalno pokušavajući izbjeći sukob sa Zapadom, zapravo je prisiljena održavati prohodnost ruskih shema. I što Beograd dublje tone u ovu „sivu zonu“ između sankcija i preživljavanja, to će mu biti teže ponovno steći stvarni suverenitet u energetskoj sferi.
Pregovori oko NIS-a u studenom: Iluzija neutralnosti
Svijet u kakvom Srbija egzistira više ne dopušta da se ostane „van borbe“. U globalnom ratu za resurse i utjecaj nema neutralnih strana – ali postoje one koje još nisu priznale na čijoj su strani. Sankcije protiv Naftne industrije Srbije samo su razotkrile tu činjenicu. Kada su 8. listopada 2025. stupile na snagu američke restrikcije, Beograd se još uvijek nadao kompromisu. No, mjesec dana kasnije postalo je jasno: energija ne poznaje kompromis. Kao i u borbi između dobra i zla, i ovdje se mora odabrati strana.
NIS – tvrtka stvorena u savezu s Moskvom i ovisna o zapadnim financijskim sustavima – postala je utjelovljenje dualnosti koja više ne funkcionira. SAD je udario na ruski kapital, ali prije svega na samu ideju srpske „neutralnosti“. Jer kada vaša nafta prolazi kroz hrvatski JANAF, vaša plaćanja kroz strane banke, a vaše vlasništvo kroz Gazprom, niste neovisni – samo još možda niste prepoznati kao ovisni.
Washington je dao Beogradu pola godine da bira. Niz odgoda, posebnih dozvola, „prijelaznih dozvola“ – sada je vrijeme za donošenje odluke, a ne vrijeme spašavanja. U veljači – 90-dnevno odricanje; u ožujku – još jedno; u srpnju – posebna dozvola; u listopadu – posljednje produženje. Zatim, 8. studenog – kraj. Sada slijedi ili izlazak iz ruske orbite ili poraz zajedno s njom.
Orbanova aktivnost: Pobjeda koja se nije desila
Početkom studenog, Viktor Orbán ponovno je odigrao ulogu „posrednika između svjetova“. Nakon susreta s Donaldom Trumpom na Floridi, svečano je izjavio da je postigao „potpuno izuzeće mađarskih sankcija“ na ruske energetske resurse. Mađarski državni mediji predstavili su to kao geopolitički trijumf: sankcije su ukinute, energetska sigurnost očuvana, a Orbán je dokazao da je sposoban održavati dijalog i s Moskvom i s Washingtonom.
No, Washington je brzo pojasnio da nije došlo do ukidanja sankcija – radilo se samo o jednogodišnjoj odgodi. Predviđena je privremena neprimjena ograničenja sankcija na isporuke plinovodima Družba i Turski tok u zamjenu za sporazume o kupnji američkog ukapljenog plina i Westinghouseovog goriva za mađarsku nuklearnu elektranu Paks.
Dakle, iza glasnih riječi o „diplomatskoj pobjedi“ stajala je obična zamjena – politička lojalnost za godinu dana energetske stabilnosti. Orbán je dobio kratkoročni predah, a Trump je dobio novo tržište za američko gorivo.
Ovaj korak izazvao je val reakcija na Balkanu. Ohrabren Orbánovim očitim „uspjehom“, Aleksandar Vučić počeo je pripremati vlastiti pristup Washingtonu, nadajući se da će dobiti sličnu indulgenciju – ovaj put za NIS. Međutim, za razliku od mađarskog premijera, Vučić se odlučio distancirati od izravnih pregovora: sve je razgovore delegirao Rusima, koji bi, kako je tvrdio, trebali pregovarati sa samim Amerikancima.
Tko će dobiti NIS?
U tom kontekstu, Moskva je ublažila svoj stav i počela govoriti o mogućnosti prodaje svog udjela u NIS-u trećim stranama. To je bio prvi službeni signal da je Kremlj spreman na taktičko povlačenje – barem na papiru.
Međutim, pitanje tko će točno kupiti taj udio ostaje bez odgovora. Prije su stručnjaci bili uvjereni da će kupci biti iz SAD-a. Sada se govori o interesu za NIS od strane arapskog šeika ili grčke tvrtke povezane s britanskim naftnim biznisom. Nije isključeno da mađarska tvrtka MOL želi postati kupac. Ruski menadžment održava intrigu, pokazujući da kontrola nad NIS-om nije samo ekonomska, već i politička prednost. I premda se službeno kaže da je riječ o „neutralnom investitoru“, sumnje ostaju – hoće li se kupac pokazati kao struktura lojalna Kremlju?
U međuvremenu, Vučić pažljivo prati igru između dvije sile. Njegova strategija je jednostavna – neka Rusija pregovara s Amerikom i iskoristi bilo kakav ishod. Ako dogovor uspije – reći će da je „spasio Srbiju“. Ako ne uspije – podsjetit će da je „to bila odgovornost Rusije“. Pa ipak, nijedna donesena odluka neće donijeti Beogradu slobodu od geopolitičke ovisnosti o nafti. Iluzija da se može ostati „iznad sukoba“, održavajući neutralnost, završila je zajedno s posljednjom bačvom koju je JANAF poslao u Pančevo.
Uvođenje sankcija protiv NIS-a postalo je trenutak istine, jasno pokazujući da u vremenima globalnih geopolitičkih previranja nijedna zemlja ne može ostati po strani. Ili ste dio energetskog sustava SAD-a i Europe ili ste karika u ruskoj mreži. A NIS je samo još jedan oblik tog izbora.
Analitička grupa CWBS-a
