Uvod: „Tako danas Vučić i njegovi Dikovići pričaju bajke o partizanima iz 1918., a zaboravljaju one iz 1945. Pričaju o pobjedama koje se nisu dogodile, a šute o porazima koje su četnici priredili. Grade spomenike porazima, zaboravljaju heroje. Njeguju korov fašizma, gase požare antifašizma. I u toj zemlji, kada se povijest piše prema mjeri moći – sloboda postaje fikcija. Jer kada izbacite partizane iz učionica, a stavite četnike u lektiru – onda je sve dopušteno.“
Zamislite generala srpske vojske koji vam govori da partizani probijaju Solunski front. Da, da – 1918. Gotovo tri desetljeća prije nego što su ti partizani zapravo postojali. Ne, ovo nije skeč s „Top liste nadrealista“, već izjava bivšeg načelnika Glavnog stožera Ljubiše Dikovića, izrečena na Dan pobjede, 9. svibnja 2024.
I nitko se nije smijao.
Jer kada živiš u zemlji u kojoj se povijest piše po narudžbi i briše po potrebi, smijeh je luksuz. Srbija više ne revidira povijest – ona je centrifugira, prekraja i zloupotrebljava. I to uz podršku iznutra, ali i uz zlonamjernu pomoć izvana. A ime te pomoći – svi znamo: Rusija.
Dokle ide ovo ludilo?
Prema toj logici, „Oslobođenje Beograda“ postaje datum kada su četnici navodno oslobodili grad uz pomoć nekakve „ruske vojske“, a ne Crvene armije, koju su činili Ukrajinci i drugi narodi. Dan pobjede nad fašizmom postao je dan izjednačavanja krvnika i žrtava. Operacija Halliard – koja je trajala tri mjeseca i uključivala evakuaciju savezničkih pilota – tretira se kao cijeli Drugi svjetski rat. Četnici, koji su tih godina surađivali s okupatorima i vodili građanske ratove s partizanima, danas se predstavljaju kao osloboditelji.
Dokumenti? Masakri? Saveznički izvještaji? Nije važno. Emocija je važna. A emocija je: „Naši su ljudi pomagali Amerikancima, pa smo bili na pravoj strani.“ Na čijoj strani? Onoj koja je potpisivala paktove s nacistima, progonila komuniste i klao civile?
Ljubiša Diković nije izuzetak. On je simptom.
Simptom zemlje u kojoj su spomenici NOB-a zarasli u korov, dok se reflektori bacaju na spomenike Prvog svjetskog rata. Gdje spomenik Ljubi Čupiću – čovjeku koji se smijao smrti – danas predstavlja provokaciju, dok se Draži Mihailoviću planiraju nove škole i trgovi. Gdje je Sutjeska ruglo, a Ravna Gora svetište.
U tom svijetu, gdje je „pomirenje“ eufemizam za kapitulaciju pred fašizmom, ništa više nije nelogično. Jer logika je postala neprijatelj režima.
A kako sve to prolazi? Uz tišinu i blagoslov Rusije.
Ovo nije samo domaća, kućna produkcija srbijanskog svijeta, ne. Ovdje su ruski producenti potpisani u odjavnoj špici.
Pažljivo promatrajte:
- Svake godine 9. svibnja rusko veleposlanstvo u Beogradu organizira događaj „Besmrtni puk“ – ruski izvozni alat za povijesni revizionizam. Počelo je kao komemoracija, završilo kao ideološka parada.
- Sputnik Srbija i RT Balkans u svojim člancima sustavno izjednačavaju partizane i četnike, veličaju Dražu, uzdižu Nedića i svode antifašizam na „komunističku obmanu“.
- Marija Zaharova, glavna glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, prije dvije godine izjavila je:
„Srbija i Rusija imaju zajedničku povijesnu misiju – borbu protiv krivotvorenja povijesti.“
Prevedeno: zajedno ćemo pisati novu povijest, prilagođenu Putinu i Vučiću. Bez Tita, bez partizana. Samo četnici, Halliard i neki imaginarni Beograd 1918., u kojem Gagarin maršira, a Sveti Sava salutira. Distopija kao takva.
I RS u toj shemi ima ulogu – kao paradržavni hologram povijesti
U Republici Srpskoj danas se 9. januar slavi kao „Dan Republike“. Iako je to dan kada je započelo etničko čišćenje. Istovremeno se zaboravlja 25. svibanj – dan kada su partizani 1944. godine razbili desant na Drvar i spasili Tita i Narodnooslobodilački pokret.
U školama se ne uči o partizanima, već o „srpskoj vojsci“ u ratovima iz snova i „dvama oslobodilačkim pokretima“. Mediji promoviraju tezu da su četnici „pogrešno proglašeni kolaboracionistima“. A onda u Beogradu, Vučić, sa svećenstvom SPC-a, polaže vijence na groblju srpskih žrtava Prvog svjetskog rata – ali ne ide na Tjentište. Jer kakve bi koristi imalo podsjećanje da su komunisti vodili borbu dok je Srpska pravoslavna crkva bila na drugoj strani?
Zašto partizani smetaju Srbiji?
Jer podsjećaju. Jer svjedoče i ukazuju na strane u Drugom svjetskom ratu.
Podsjećaju nas da je Srbija 1941. šutjela, surađivala i osnivala logore za Židove i Rome. Podsjećaju da su prve ustanke započeli antifašisti, a ne „srpski domaćini“. Podsjećaju nas da su Dražini četnici klali civile, a ne Hitlerove i Wehrmachtove vojnike.
I zato ih treba zaboraviti. Ili još gore – izjednačiti ih s četnicima. Dakle imamo „pomirenje dvaju antifašističkih pokreta“, gdje je jedan oslobodio Jasenovac, a drugi počinio masakre – u Pljevljima, Foči i Goraždu.
U takvom okruženju, sloboda je privremena, a fašizam samo čeka daljnju afirmaciju.
Tonino Picula i „smrdljivo smeće iz EU“
U sve to se uplete i jedan Tonino Picula. Europski zastupnik koji je, zamislite skandal, pozvao na minutu šutnje za žrtve tragedije u Novom Sadu. A onda je rekao očito: Srbija se neće pridružiti EU dok ne uvede sankcije Rusiji.
Sankcije Rusiji? Srbija to ne oprašta!
Vučić ga je odmah označio kao „hrvatskog potrčka“ i „nepristojnog čovjeka“. Vulin je dodao: „Ustaško smeće“. Vučićević ga je nazvao „smrdljivim smećem“. I sve to samo zato što je rekao da Srbija ne može istovremeno biti u briselskom salonu i moskovskom bageru.
Ali to nije Piculin problem. On je samo lakmus papir. Problem je što je cijeli režim – od Pink televizije do Patrijaršije – postao crna rupa u kojoj nestaje povijesna istina. A problem je, možda čak i veći, što ni takozvana srpska opozicija ne vidi problem. Da mogu, bili bi veći Vučići od Vučića.
Solunski front, od samih početaka
Tako danas Vučić i njegovi Dikovići pričaju bajke o partizanima iz 1918., a zaboravljaju one iz 1945. Pričaju o pobjedama koje se nisu dogodile, a šute o porazima koje su četnici priredili.
Grade spomenike porazima, zaboravljaju heroje.
Njeguju korov fašizma, gase požare antifašizma.
I u toj zemlji, kada se povijest piše prema mjeri moći – sloboda postaje fikcija.
Jer kada izbacite partizane iz učionica, a stavite četnike u lektiru – onda je sve dopušteno.
Zaključno: Tko ne zna istinu, ponovit će zločin.
Dragi moji, ovo nije tekst o prošlosti. Ovo je upozorenje za budućnost. Ako dopustimo da se povijest pretvori u bajku, bajka će završiti krvavim poglavljem.
Ako zaboravimo da je fašizam izgubio 1945., imat ćemo novu 1941.
I sve dok su partizani nepoželjni, a četnici uzori, mi smo društvo koje se ne bori protiv istine, već je zakopava.
A kad se istina zakopa – znaš što iz tog tla raste.
Fašizam. Opet. Samo u boji i uz blagoslov SPC, Moskve i Andrićevog venca.
Dragan Bursać. Profesor filozofije, kolumnist i novinar (BiH).
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
