Litij i Srbija – Balša Božović

Litij je postao središnja tema srbijanske javnosti. Kako bi mogli reći istraživači javnog mnijenja, litij je okidač građanskog nezadovoljstva Vučićevim autokratskim režimom, koji neprikosnoveno vlada već dvanaest godina.

Litijska afera zbunjuje mnoge zbog prevladavajućeg nepovjerenja i ostrašćenosti u društvu, što rezultira nedostatkom racionalne rasprave o toj temi. Litij je tako postao jednadžba s dvije nepoznanice. Pandorina kutija iz koje izlaze brojna kritična pitanja o situaciji u Srbiji. Ovo su samo neka od pitanja koja se svakodnevno postavljaju: Što se točno događa u Srbiji po pitanju litija? Zašto je litija odjednom postala okidač općeg nezadovoljstva u Srbiji? Koliko je realan strah od zagađenja okoliša litijem? Hoćemo li se stvarno otrovati litijem? Da li Srbija borbom protiv litija brani svoju neovisnost, suverenitet i dostojanstvo? Hoće li Srbija zaista postati rudarska kolonija poput onih u Africi? Da li je Zapad izdao građane Srbije podržavši Vučićevu odluku o iskopavanju litija? Jesu li prosvjedi protiv litija doista izraz ekološke svijesti, oblik političke borbe protiv Aleksandra Vučića ili prilika za konačni obračun sa Zapadom?

Da bismo razumjeli pitanje litija u Srbiji, prvo moramo razumjeti stanje u srpskom društvu od Vučićevog dolaska na vlast 2012.

Srbija se od 2012. godine suočila s više kriza, a kroz sve te krize režim na čelu s Vučićem ne samo da je uspio izaći kao pobjednik, nego je i učvrstio svoju autokratsku vlast. Kako?

Nakon poraza u drugom krugu predsjedničkih izbora 2012, kada je Tomislav Nikolić pobijedio Borisa Tadića, došao je kraj ere postpetooktobarske Srbije, koja nije ispunila velika očekivanja građana nakon 2000. godine i koja nije ispunila svoju europsku ambiciju da postane punopravna članica Europske unije. Na vlast se vratio stari režim Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja pod vodstvom Aleksandra Vučića, koji je staru politiku velikosrpskog nacionalizma, čiji je i sam bio dio, prilagodio novim okolnostima i hibridno je provodio. Velikosrpski nacionalizam je specifična ideologija, koja plodno tlo traži u poljuljanoj svijesti građana koji su tijekom devedesetih godina pretrpjeli značajne ratne traume: pad životnog standarda, kulturni kolaps, socijalno beznađe i prekid svih veza koje su Srbiju povezivale s civiliziranim svijetom. Nakon promjena 2000. godine veliki broj građana osjećao se žrtvama ekonomske tranzicije, nakon privatizacije gospodarstva i prelaska iz društvenog u privatno vlasništvo. Dakle, postojali su svi uvjeti potrebni da se opasna ideologija državnog nacionalizma ukorijeni.

Tako je afera s litijem samo još jedna u nizu kriza koje su pogodile srpsko društvo, predodređena da bude još jedna prolazna epizoda za mnoge nezadovoljne građane koji se ipak nadaju da je ovo još jedna prilika da se Srbija demokratizira. U ovom tekstu ću pokušati objasniti zašto je to tako.

Aleksandar Vučić iskoristio je niz kriza kako bi učvrstio svoju autokratsku vlast u Srbiji u proteklih dvanaest godina.

Prva mđu njima je rješavanje kosovskog pitanja koje su prethodne vlade Tadića i Koštunice izbjegavale riješiti. Vučić je to iskoristio da dobije podršku Zapada. Kao dokazani ekstremni nacionalist, uspio je uvjeriti građane Srbije da se nikada neće odreći Kosova, a istovremeno je uvjerio Zapadne vlade da jedino on kao nacionalist može predati Kosovo vlastima u Prištini. Svi su bili sretni – i nacionalisti, koji se neće odreći Kosova, i Zapad, kojem je rješavanje kosovskog čvora bilo izuzetno važno, i građanske snage u Srbiji i nevladin sektor, koji su također željeli da se pitanje Kosova jednom za svagda skine s političkog dnevnog reda srpske politike. Tako je Vučić u startu dobio blanko podršku Zapada, koji je često vrlo nepokolebljiv i spor u povlačenju.

Druga kriza koja mu je išla na ruku je migrantska kriza u Europi. Angela Merkel i Njemačka, fokusirane na rješavanje migrantskog pitanja, zažmirile su na nedostatak demokracije u Srbiji, čime su Vučiću omogućile dodatne investicije i političke poene u Europi. Smješten na migrantskoj ruti koja je izazvala političku krizu u Njemačkoj i Europskoj uniji, Vučić je postao jedan od miljenika administracije Angele Merkel jer je migrantskom krizom upravljao brutalnije od bilo kojeg drugog balkanskog čelnika. Osim Njemačke, Vučiću je propusnicu dala i Europska unija.

Treća kriza bila je pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u 2016. godine. Nova američka administracija pokazala je spremnost da razmotri izuzetno opasnu ideju podjele Kosova, koja bi za sobom povlačila i ponovno otvaranje pitanja drugih granica na Zapadnom Balkanu. Ovaj dijalog vodio je vrlo kontroverzni posebni izaslanik predsjednika Trumpa, Richard Grenell. Kako se pokazalo, Grenell je vodio političku igru ​​koja je išla protiv interesa Europske unije, pa i Njemačke, te je pokušavao sklapati opasne političke poslove s najkorumpiranijim političarima s Kosova, poput Hashima Thaçija i Ramusha Haradinaja, te s Aleksandrom Vučićem u Srbiji. Thaçi je kasnije završio na optuženičkoj klupi, gdje mu se i dalje sudi za ratne zločine. Cijeli plan koji je podržao Grenell bio je predložen u “non-paperu” slovenskog premijera Janeza Janša. Dvije su stvari bile posebno simptomatične: prvo, plan je podržavao ideju stvaranja triju velikih država na Balkanu — Srbije, Hrvatske i Albanije — na štetu Kosova, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. To je značilo i novi rat na Zapadnom Balkanu. Drugo, objava ovog plana 2019. poklopila se s velikim pripremama Rusije za invaziju na Ukrajinu. Sukob oko Kosova ili raspad Bosne i Hercegovine bio je u najvišem interesu Putinovog režima, kojem jeodgovaralo da izbiju novi sukobi na Balkanu kako bi tiho i brzo osvojio Ukrajinu, uz distrakciju Zapada. Na sreću, Trump je izgubio izbore 2020, a Richard Grenell je izgubio svoju poziciju. No, zanimljivo je da je Grenell nakon smjene ostao u Beogradu i da je financijski vrlo blisko povezan sa srbijanskom vladom. Sve je to omogućilo Vučiću da se predstavi kao legitimni pregovarač za (ne)stabilnost u regiji, kako na Zapadu tako i na Istoku. Iako je Vučić uspio ojačati svoju poziciju, Trumpov poraz na izborima osigurao je mir na Balkanu i vratio fokus na Ukrajinu.

Četvrta kriza bila je pandemija COVID-19 iz 2020, koja je paralizirala svijet i omogućila Vučiću da dodatno učvrsti svoju moć u Srbiji, koristeći krizu kao priliku da ojača veze s Kinom i ostane netaknut kritikama Zapada u pogledu demokratskih nedostataka. Tako je Srbija danas jedina država na europskom kontinentu koja koristi kinesko oružje i opremu za nadzor. Kao i u prethodna tri slučaja, Vučić je krizu u zapadnim zemljama iskoristio za uvođenje nove supersile na europski kontinent, što mu je jamčilo političko balansiranje sa Zapadom u dramatičnim vremenima za Zapad. Naravno, Zapadne vlade bile su fokusirane na domaću političku krizu proisteklu iz COVID-a i nisu inzistirale da Srbija slijedi europske reforme. Nezadovoljstvo zbog COVID krize u Srbiji je dostiglo nezapamćen nivo. Vučić je uvukao i oporbu i nezadovoljne građane na antivakcinalne pozicije, što je rezultiralo time da je EU ponovno zažmirila na pitanje demokracije u Srbiji.

Peta kriza bila je ruska invazija na Ukrajinu. Vučić je otvoreno stao na stranu Rusije, očekujući brzu pobjedu. Režimski mediji objavljivali su naslove u najtiražnijim srpskim novinama da je Ukrajina zapravo napala Rusiju i da Rusija vodi obrambeni rat. Srbija je danima šutjela o pitanju ruske agresije i nikada nije upotrijebila taj izraz. Vučić je odbio uvesti sankcije Rusiji i bezbrojnim televizijskim nastupima uvjeravao srpsku javnost da Rusija ne može izgubiti rat. Zbog straha od mogućih sukoba na Balkanu, na čemu je Putin preko Srbije, Republike Srpske i Crne Gore aktivno radio, Zapad je Vučiću po tko zna koji put zažmirio na oko, što je on ponovno vješto iskoristio. Vučić se Zapadu predstavio kao lider koji mora balansirati između Rusije i Zapada, jer je uspio oporbu u Srbiji prikazati kao prorusku. S druge strane, ostao je vjeran partner Rusiji i nebrojenim međusobnim posjetima dužnosnika u jeku rata pokazao veliku privrženost i razumijevanje za rusku agresiju. Srbija je nastavila štititi ruske interese i kapital u ovom dijelu Europe.

To nas dovodi do šeste krize – “Litijske afere”.

Vučić za sebe kaže da je veliki šahist koji svaki potez na šahovskoj ploči izvodi precizno i ​​mudro. No, to nije istina, ma koliko visoko mišljenje imao o sebi. Šah je igra s jasnim pravilima i jednakim mogućnostima za oba igrača. U Vučićevu slučaju to nije tako, jer on igra šah na način da protivniku ostavlja samo jednog pješaka, a on igra svim figurama, upuštajući se u inherentno neravnopravne partije. Uz ogromnu i neviđenu medijsku kontrolu u Europi, na kojoj bi mu mogli pozavidjeti i Putin i Lukašenko, Vučić konstantno agresivnom kampanjom sije strah među stanovništvom, stvarajući mu sliku imaginarnog neprijatelja, koji samo što nije pokucao na vrata. Sluđujući javnost raznim dezinformacijama s najviših državnih razina, lako manipulira i postavlja pravila igre u kojoj do sada nije gubio.

Pitanje litija je od početka postavljeno kao sukob oporbe u Srbiji sa Zapadom. Ovo je njegova stara strategija. Vučić preko svih državnih organa, uključujući tajne službe, na prosvjede postavlja najekstremnije proruske aktiviste kako bi stvorio sliku političke pozadine prosvjeda. Ruskoj državi, s druge strane, on predstavlja građanski dio prosvjeda – proeuropski dio – kao dominantan, s narativom da su došli sa zapadnim novcem svrgnuti vladu u “obojenoj revoluciji”, a zatim ugroziti izvrsne odnose Srbije i Rusije. 

Namjerno je izostala stručna rasprava kako bi se dodatno produbila zbrka. U ovom okruženju nepovjerenja javnosti, gdje nitko nikome ne vjeruje, Vučić radikalizira javnost u za i protiv litijskih tabora, ubijajući tako svaku racionalnost. Naravno, to ide na štetu onih koji su istinski zabrinuti i povećava konfuziju iz koje Vučić lako izlazi kao spasitelj.

Strogo kontrolirani mediji u javnost puštaju razne sumnjive znanstvenike, bez dokaza šire strah i dezinformacije o rudniku litija, a onda racionalni i ugledni stručnjaci ne žele sudjelovati u takvom cirkusu. To razbija nezadovoljne građane i radikalizira njihove stavove, što dovodi do međusobnog nepovjerenja. Istodobno, to pasivizira nezadovoljne mase.

Vučić proeuropskim glasačima predstavlja Europsku uniju kao glasnogovornicu Rio Tinta kako bi pojačao njihov defetizam. Drugima, proruskim i nacionalističkim glasačima, on preko Rio Tinta povećava mržnju prema Zapadu, pretvarajući prosvjede u antizapadne demonstracije koje pozivaju na nasilje. Svoje birače pacificira korupcijom i zlouporabom javnih resursa, raspodjelom proračuna, te totalnom zbrkom i strahom koji na kraju osobno kontrolira.

Prema dosadašnjim iskustvima, Vučiću je ovo još jedna prilika da se prikaže kao jedino rješenje u državi, jer se oporba ponovno upetljala u antizapadni narativ. U nedostatku šireg medijskog prostora, oporba podilazi biračima koji negodovanje iskazuju na društvenim mrežama. Sve to dovodi do aktivnosti bez ikakve strategije i plana. Oporba tako iracionalno postaje glas, ne samo protiv litija, nego protiv rudarstva u Srbiji općenito, ostavljajući Vučiću prostor za manipulaciju i obraćanje rudarima u Srbiji, kao zaštitnik njihovih interesa i poslova. Vučić tako ponovno pokazuje Zapadnim vladama da je on jedini sugovornik u Srbiji, a istovremeno manipulira i Zapadom i građanima, koristeći krize za jačanje svoje neovisnosti i vanjskopolitičkih ciljeva.

Vučić se pokazao kao majstor manipulacije i laži, koristeći svaku krizu kako bi osigurao svoju kontrolu i ostvario svoje političke ciljeve, često nauštrb građana Srbije ili suvereniteta i teritorijalnog integriteta susjednih zemalja u regiji.

Sa svakom se krizom do sada upravljalo na isti način, pa sve govori da neće biti drugačije ni s litijem.

Kako je Vučić opet postavio zamku oporbi?

Vučić je iskoristio nezadovoljstvo iskopavanjem litija, koje su prvotno potaknule ekološke organizacije, a kasnije su im se pridružile oporbene stranke s oba kraja političkog spektra, da ponovno ujedini ljevicu i desnicu pod istim zahtjevom i antivučićevskom politikom. Moglo bi se pomisliti da se radi o samoubilačkom političkom potezu. Ne. Vučić dobro zna kako otupiti oštricu javnog nezadovoljstva tako što će najprije dati prostor “apolitičnim” ekološkim aktivistima, vrlo sumnjivih profila, da organiziraju prosvjede. Uhićenjem i represijom protiv ovih ekoloških aktivista, Vučić raspiruje vatru i stvara dojam da je istinski zabrinut za svoju moć. Ovo je zamka. Time Vučić legitimira nova lica kao vođe prosvjeda iza kojih ne stoji niti jedna oporbena stranka, odnosno bez ikakve kontrole koja bi strateški upravljala javnim nezadovoljstvom. Zatim pušta oporbu da požuri iskorištavati građansko nezadovoljstvo, u pokušaju skupljanja jeftinih političkih bodova. Te točke nikada nisu duboke već isključivo površne i kratkotrajne jer ta podrška ne dolazi s ideološkom ili političkom lojalnošću tim strankama. To je čisto nezadovoljstvo temeljeno na jednoj stvari. Tada se uz građansku oporbu obično pojavljuje i antieuropska oporba (proruska). Nema tu sinergije; naprotiv, zbroj ekoloških pokreta, građanske oporbe i antizapadne oporbe daje minus i novu demotivaciju među prosvjednicima i oporbenim biračima. Ubrzo, različite političke pozicije dovode do međusobnih optužbi i raskola unutar oporbe. Sve je to prokušana formula za neuspjeh, jer Vučić nerijetko podmeće “oporbenjake” koji će unositi planski razdor.

Na kraju, najracionalniji dio struke baca ručnik, jer aktivisti počinju dizati temperaturu dezinformacijama koje uzbuđuju javnost. Sve to uskoro izgleda kao mutna juha iz koje će mnogi, prije ili kasnije, potražiti izlaz iz još jednog promašaja.

Izvana, Europa i regija pomno prate nezadovoljstvo u Srbiji, izazvano aferom litij, koju je pokrenuo režim Aleksandra Vučića.

Mnogi u Srbiji smatraju da su protesti protiv litija prilika za demokratske promjene u Srbiji. To je najčasniji, a ujedno i najočajniji dio otpora koji svaku dosadašnju krizu vidi kao priliku za promjenu. Nažalost, kao što smo pokazali u prethodnim primjerima, to neće biti slučaj.

Prosvjedi protiv litija savršeno su iskomunicirani kao prosvjedi protiv Aleksandra Vučića. To je jasno. Vučić se, čini se, sasvim svjesno postavio nasuprot nezadovoljstvu oko iskopavanja litija. Zašto? Time je na sebe preuzeo sav teret nezadovoljstva javnosti u Srbiji, koja sve što općenito zamjera Vučiću i njegovoj vladavini u proteklih 12 godina vidi u kampanji protiv litija. Znači li to da Vučić najavljuje svoj politički sprovod ili je nešto drugo u igri? To je, zapravo, nešto drugo. To je politički inženjering i spajanje nekompatibilnih političkih opcija koje nemaju sinergiju.

Koje je moguće rješenje za ovu i svaku buduću krizu?

Isti obrazac ponavlja se u svakoj dosadašnjoj krizi. Vučić je zatrovao političku scenu u Srbiji i nametnuo narativ da nitko nije dovoljno dobar da dođe na vlast umjesto njega i da su Srbiji potrebna nova lica u politici. To je zamka koju je prvo gutala građanska Srbija kroz “bijele listiće” na izborima 2012. godine, pa sve do danas. To je labirint Aleksandra Vučića u koji je oporba ušla u dvanaestogodišnjem međusobnom ratu i sukobu u potrazi za novim licima, iz kojeg je izašla rascjepkana, kompromitirana i oslabljena. Otuda i veliko nepovjerenje prema samim strankama, koje također imaju nesigurnost i strah od vođenja prosvjeda, jer riskiraju svoju poziciju u javnosti. Stoga svi prepuštaju “apolitičnim” aktivistima da vode glavnu riječ u javnom nezadovoljstvu, a stranke tek stidljivo ulaze sa strane. Upravo to želi Aleksandar Vučić. To je recept za neuspjeh svakog nezadovoljstva i njegov ponovni trijumf. Stoga stranke moraju preuzeti aktivniju i odlučniju ulogu u kanaliziranju nezadovoljstva i ideološki se profilirati jer jedno nezadovoljstvo ne može spojiti ljude različitih političkih profila u jednu frontu, jer takva fronta neće biti dugotrajna. Potrebno je da stranke, umjesto aktivista, formuliraju ideološke i političke zahtjeve i povedu borbu protiv režima. To je put ozdravljenja političke scene u Srbiji i jačanja istinski proeuropske oporbe kao prave alternative Vučićevom režimu.

Dok se oporba ne preispita i ne oporavi od stalnih poraza, Vučić će sve što mu se dosad kritiziralo zamijeniti litijem. Nakon još jedne pobjede, koja je izvjesna ako se ništa ne promijeni u oporbenoj strategiji, fokusirat će se, kao i obično, na stvaranje sljedeće krize, jer Vučić zna vladati samo u krizama.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra