Koncept “ruskog svijeta” kao transnacionalne zajednice nalazi svoje korijene u ranom 19. stoljeću, posebice u Teoriji službene nacionalnosti ili Teoriji službenog nacionalizma. Ova teorija, koju je promicao Sergej Uvarov, bila je obrambeni odgovor na prodor prosvjetiteljskih i buržoaskih ideja koje su mladi ruski aristokrati donijeli iz Napoleonovih ratova. Te su ideje naposljetku potaknule dekabristički pokret, koji je brutalno ugušen. Nakon toga, Uvarov je predložio novu ideološku doktrinu za Rusiju, sažetu u trijadu: pravoslavlje, autokracija i nacionalnost. To je postalo ideološki temelj ruskog konzervativizma.
Stoljećima se na Rusiju gledalo kao na posljednji bastion europskog konzervativizma, silu koja brani i obnavlja stari režim u Europi. Emil Suvestr je prikladno primijetio ideje o moći: “Ili, dans toute question humaine, il y a quelque chose de plus puissant que la force, que le courage, que le génie même: c’est l’idée dont le temps est venu” (U svim ljudskim poslovima postoji nešto moćnije od snage, hrabrosti ili čak genija: to je ideja čije je vrijeme došlo).
Ruski konzervativizam, ojačan Uvarovljevom trijadom, desetljećima je učinkovito potiskivao liberalnu misao i reforme. Čvrsta privrženost autokraciji i pravovjerju gušila je sve progresivne pokrete u zemlji. Ovo potiskivanje, zajedno s otporom modernizirajućim reformama, na kraju je dovelo do višestrukih pobuna i ustanaka tijekom 19. i ranog 20. stoljeća. Najznačajniji i posljednji od tih preokreta bila je Ruska revolucija 1917, koja je rezultirala abdikacijom cara Nikolaja II i usponom boljševika. To je označilo kraj dinastije Romanov i autokratske vladavine koja je stoljećima definirala Rusiju, naglašavajući destruktivni potencijal dugotrajne ideološke represije.
Nakon Oktobarske revolucije, Rusija se transformirala iz bastiona konzervativizma u najvećeg neprijatelja konzervativnih vrijednosti Zapada.
Nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a pojavili su se novi oblici suradnje. Tijekom 1990-ih mnogi američki kršćanski misionari vidjeli su Rusiju kao “obećanu zemlju”. Početni kontakti uspostavljeni su između evangelika, ruskih nacionalista i Ruske pravoslavne crkve. Ipak, kako se režim Vladimira Putina učvršćivao, prostor za takvu suradnju se smanjivao, a Rusija je postajala sve izoliranija.
Danas mnogi pogrešno vide sukob između Rusije i Zapada kao čisto neideološki, sukob između korumpiranog, nasilnog režima i demokratskih ideala. Iako je djelomično točna, ova perspektiva previđa rusko oživljavanje ideološkog raison d’être usredotočenog na autokraciju. Novi ruski svijet, temeljen na vrijednostima koje je definirao Uvarov prije gotovo dva stoljeća – pravoslavlje, nacionalizam i autokracija – dobio je globalnu privlačnost. U početku predstavljena kao Surkovljeva “suverena demokracija”, sada odjekuje krajnje desnim pokretima u Europi i Americi, čineći Putina popularnom figurom među bijelim kršćanskim nacionalistima u SAD-u i kod europske krajne desnice.
Iako još uvijek bez strukture, ova nova moralistička internacionala u stvaranju ima za cilj učinkovito zamijeniti Kominternu, pronalazeći brojne saveznike na Zapadu. U svojoj knjizi “Moralistička Internacionala: Rusija u Globalnim kulturološkim ratovim”, Kristina Stoeckl i Dmitry Uzlaner raspravljaju o tome kako je ruska konzervativna misao internacionalizirala svoj narativ. Ovaj narativ podupire trenutačne napore Rusije u kultiviranju birača, putem kojih ona ostvaruje utjecaj u Zapadnim društvima. Značajni primjeri uključuju ličnosti poput Marine Le Pen i bivšeg austrijskog ministra koji sada živi u St. Petersburgu.
Homofobija, ksenofobija, antiimigrantski pokreti, teoretičari zavjere i aktivisti protiv cjepiva dobivaju izravnu i neizravnu potporu Rusije. Ovi napori imaju za cilj destabilizirati društva poticanjem polarizacije, smanjenjem prostora za dijalog, smanjenjem povjerenja u institucije i konačno ometanjem pravodobnog i informiranog donošenja odluka. Rusija nastoji stvoriti kaos, videći priliku u njemu. Da bi se uspostavio novi poredak, prvo se mora potaknuti nered, a Rusija se učinkovito služi ovom strategijom.
Na Zapadnom Balkanu, regionalni poredak uspostavljen nakon ratova 1990-ih i NATO-ove intervencije 1999. nije u skladu s nacionalnim interesima definiranim od strane sadašnjeg srpskog režima. Kao i Rusija, Srbija je zainteresirana osporiti ovaj poredak. Srpski nacionalizam i srpska vlada provode politiku inspiriranu konceptom ruskog svijeta. “Srpski svijet” nova je manifestacija stare ideje, ukorijenjene u nacionalnoj strategiji Srbije za regionalne odnose.
Pod krinkom očuvanja srpskog identiteta i kulture – čiji su primjer Srpska pravoslavna crkva i ćirilično pismo – provodi se nova agenda. Ova dugogodišnja kampanja vidi kako nove vlasti financiraju pravoslavna bratstva, tobože dobrotvorne organizacije koje u stvarnosti funkcioniraju kao militantne radikalizacijske skupine. Kulturni festivali koji promoviraju ćirilično pismo pružaju platforme za širenje homofobnih ideja i teorija zavjere.
Srpska crkva također je bila aktivna u suprotstavljanju progresivnim zakonima, poput zakona o rodnom identitetu u Crnoj Gori koji bi pojedincima omogućio samoizjašnjavanje o svom identitetu. Patrijarh srpski označio je rodno osjetljiv jezik kao sredstvo protiv pravoslavlja. Ovo usklađivanje s ruskim konzervativnim programom pozicionira Srbiju kao značajnog igrača u moralističkoj internacionali, ponavljajući strateška savezništva iz doba Kominterne.
Zaključno, oživljavanje konzervativne internacionale predvođene Rusijom i uz podršku Srbije predstavlja značajnu snagu na globalnom ideološkom krajoliku. Ovaj savez nastoji preoblikovati političke i društvene norme kroz zajedničku predanost pravoslavlju, nacionalizmu i autokraciji, izazivajući liberalno-demokratski poredak koji je dominirao Zapadom od kraja Hladnog rata. Implikacije ove ideološke borbe su duboke, utječu ne samo na stabilnost Balkana nego i na širu geopolitičku ravnotežu. Dok ove konzervativne snage nastavljaju dobivati na snazi, globalna zajednica mora ostati budna i reagirati na prijetnje koje predstavlja ova nova moralistička internacionala.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
