Nakon poraza oporbe na lokalnim izborima i odbijanja režima da raspiše opće izbore, studenti su pozvali na novu fazu prosvjeda – građanski neposluh.
Lokalni izbori u dvije općine u središnjoj Srbiji, Kosjeriću i Zaječaru, na prvi pogled djeluju potpuno beznačajno za politički život zemlje. Oni ni na koji način ne ugrožavaju moć Aleksandra Vučića i ne mogu dovesti oporbu na vlast. Ipak, u uvjetima velikih studentskih i građanskih prosvjeda i najveće političke krize u Srbiji od pada Slobodana Miloševića, ti lokalni izbori ključni su pokazatelj političkih procesa i trendova u zemlji.
Održani početkom lipnja i ponovljeni u jednoj općini početkom srpnja, izbori su pokazali tijesnu pobjedu vladajuće Srpske napredne stranke u uvjetima opsade od strane policije i nasilnika, i ulaganja svih državnih resursa kako bi se pokazalo da je režim nepobjediv čak i u malim, siromašnim zajednicama.
Lokalni izbori bili su najbolja demonstracijska vježba za obje strane. Za Aleksandra Vučića i Srpsku naprednu stranku to je poruka biračima da će učiniti sve i pod svaku cijenu da ostane na vlasti, a za studente, građane i oporbu to je lekcija da političke promjene jednostavno nisu moguće u Srbiji na namještenim izborima.
Tijekom predizborne kampanje, doslovno su sve vladajuće i oporbene skupine ostale tamo. Važnost ovih izbora bila je u tome što su studenti prvi put od izbijanja velikih prosvjeda podržali oporbu i što je to bilo de facto mjerenje snaga autoritarnog režima s jedne strane i prosvjednog pokreta s druge.
Pouke iz novih udžbenika
Borba je bila predodređena za razmjere Davida i Golijata. U ogromnoj predizbornoj napetosti, strojevi za asfaltiranje cesta radili su danonoćno, dijelili su se paketi i vreće (para)državnog novca za kupnju glasova. Aleksandar Vučić i Srpska napredna stranka bacili su cijeli svoj raspoloživi stranački kapital u te dvije općine.
Sa svom tom nadmoći i ogromnim prednostima, vlada je jedva pobijedila u uvjetima koje je potpuno kontrolirala i gdjegod da je mogla – sve namjestila. S velikim brojem pritužbi na najozbiljnije nepravilnosti, ovi izbori ne mogu se smatrati poštenim i demokratskim jer vlasti prethodno nisu provele potrebno poboljšanje izbornog procesa koje je od njih zahtijevao Ured za demokratske institucije i ljudska prava OEBS-a (ODIHR).
Jesu li se oporba i studenti trebali dogovoriti o pravilima u kojima je igra unaprijed izgubljena? Moglo bi se krenuti od teze da ni oporba ni studenti nisu znali da će izgubiti izbore i da je samo postojanje izbora, čak i nedemokratskih i kupljenih, šansa za iskorak. I to je doista tako, jer se ne može a priori tvrditi da će Vučićev režim, oslabljen prosvjedima i pod budnim okom kontrolora, studenata i građanskih aktivista, početi kupovati glasove u mega-grotesknim razmjerima.
Režim ne samo da ne želi izgubiti izbore, već teži biti apsolutni pobjednik od Narodne skupštine do posljednje lokalne skupštine u Srbiji, a to je ključna patologija izbornog autoritarizma Aleksandra Vučića.
Ali jesu li oporba i kandidati koje podržavaju studenti doista gubitnici ove male izborne igre? Iako je to bio službeni poraz oporbe, stvarni dugoročni gubitnik na izborima i dalje je vlada, koja i sama shvaća da više ne može dobivati izbore na ovaj način i da ih neće dobiti ako se sada raspisuju na državnoj razini.
Vučićev sustav podmićivanja neće zadovoljiti sve apetite siromašnog srbijanskog društva, gdje je stvorena kategorija “kupljenog glasa”, naviknuta da “nešto dobije”, a njihovi apetiti nakon Kosjerića i Zaječara samo će rasti. Jednostavno, režim nema toliko perilica rublja na poklon, koliko ih je tamo podijelio.
I može li Aleksandar Vučić sebi dopustiti gubitak vlasti u Srbiji?
Prije odgovora na to pitanje, važno je definirati kakav režim vlada Srbijom posljednjih 13 godina. Prema teoriji, Vučić je vratio Srbiju iz statusa krhke tranzicijske demokracije na razinu izbornog autoritarizma iz razdoblja Slobodana Miloševića 90-ih.
Larry Diamond i Andreas Schedler opisuju izborni autoritarizam kao imitaciju demokracije u kojoj postoje institucije, izbori i oporba kojoj je dopušteno natjecati se na izborima, ali koja ne može pobijediti. Nedemokratski režim izbornog autoritarizma učinit će sve da podijeli oporbu, ograniči institucije i kontrolira pravosuđe kako bi ostao na vlasti. Izbori nisu demokratski i pošteni, već su namješteni ili ukradeni. U izbornom autoritarizmu oporba jednostavno ne može pobijediti na izborima.
Čini se da ovi stihovi iz udžbenika prikazuju sadašnju Srbiju. Neki vide analogiju između Srbije i Ukrajine iz razdoblja Viktora Janukoviča. Sistemska korupcija, ogromno bogaćenje ljudi na vlasti, zarobljena država u smislu pravosuđa i rada institucija.
Janukovič je 2013. godine u Ukrajini stvorio batinaše, takozvane tituške, koji su tukli i otimali ljude tijekom revolucije na Majdanu. Slične je Vučić promovirao u masovnu uličnu paravojsku, sastavljenu od lojalnih stranačkih kadrova i ucjenjivanih sitnih kriminalaca. Poučeni lekcijama ukrajinskog Majdana, srpske tituške već nekoliko mjeseci dežuraju u Beogradu u šatorskom kampu u blizini sjedišta predsjednika Srbije i Narodne skupštine kako bi čuvali Vučića i parlament, te spriječili studente da zauzmu njihovo mjesto.
Tko sve čuva Vučića?
Nakon nekoliko mjeseci međusobnog iscrpljivanja i osjećaja da je Vučić djelomično uspio razdvojiti i staviti pod kontrolu prosvjetne radnike koji rade u školama i podijeliti akademsku zajednicu, prosvjedi u Srbiji ušli su u novu fazu. Studenti su organizirali veliki prosvjed u Beogradu na Vidovdan (28. lipnja), gdje se okupilo oko 140.000 ljudi i tako pokazali da imaju potencijal za daljnju borbu.
Istodobno, studenti su pozvali građane i lokalne skupštine (općine i mjesne zajednice) da se uključe u borbu. I to ne bilo kakvu, već novu metodu – građanski neposluh. Od tada studenti blokiraju raskrižja, mijenjaju lokacije, postavljaju kontejnere kao prepreke na cestu i zasipaju smećem stranačko sjedište Srpske napredne stranke.
Vidovdanski prosvjed završio je sukobima s policijom, uhićeni su deseci građana, uglavnom studenata. Vučićev režim je inače ušao u duboku represivnu fazu i počinje opravdavati epitet – “balkanska Bjelorusija”. Uhićenja demonstranata traju gotovo od početka prosvjednog vala, a do sada je uhićeno i privedeno više od 300 ljudi.
Što više nezadovoljstvo u društvu raste, to će režimu biti teže kontrolirati, kupovati i namještati izbore. Odbijanje vlade da napravi potrebne promjene kako bi poboljšala izborni proces a priori ukazuje na nelegitimnost svih izbora u Srbiji.
Ali je li Vučić, nakon brojnih afera koje potresaju Srbiju posljednjeg desetljeća, spreman organizirati poštene izbore i mirno otići s vlasti?
Dugoročno gledano, primjetan je trend slabljenja režima. S vremenom se srbijanski predsjednik neće moći osloniti na ministarstva vlasti koja mu mogu otkazati poslušnost. Krajnji trenutak Vučićeve vladavine jest taj što će on na kraju uvijek biti personifikacija korumpiranog režima, a otegotna okolnost za oporbu su njegovi lojalisti koji su spremni braniti ga pod svaku cijenu.
Ne toliko što brane samog Vučića, koliko svoje pozicije koje su stekli tijekom njegove vladavine. I nisu to elitni poslovni ljudi koji će, u slučaju pada vlasti, samo mijenjati adresu političkog šefa, već moralno i pravno sporni i kontroverzni kadrovi koji će svim silama braniti svoju jedinstvenu životnu šansu, koju su dobili da budu na raznim pozicijama u sustavu, a nisu opasni za sigurnost države. U pitanju su radna mjesta, rukovodeće pozicije i funkcije za osuđene kriminalce, osobe s potencijalom za ucjenu, starlete i sve one koji su kupili diplome i preko noći zauzeli pozicije koje također mogu izgubiti u revoluciji.
Vučić je učinio ono što Janukovič nije stigao, pretvorio je tituške nasilnike ne samo u paravojnu snagu, već i u političku klasu i poduzetnike. Srpska napredna stranka nema nikakvu patriotsku ideologiju u koju se kune, već je to isključivo poslovni subjekt. Svjesni su i da će biti odgovorni za korupciju i kriminal, barem za pad nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, slučaj koji režim opstruira svim silama.
Srpski batinaši iz Tituša posebno su svjesni da će odgovarati, da će ih “jaki” pustiti niz vodu, zato su spremni braniti režim svim sredstvima. I tu je potencijal za unutarnji sukob.
Vučić neće raspisati vanredne izbore na kojima ne može pobijediti, a redovni parlamentarni i predsjednički izbori su prilično daleko – 2026./27. godine. Samo prosvjedi i građanski neposluh mogu prisiliti Vučića da raspiše prijevremene izbore.
Međutim, teorija kaže da je nemoguće pobijediti izborni autoritarizam na izborima, već samo na ulicama. U slučaju da režim stalno namješta ili krade izbore, birači imaju pravo pobuniti se, vršiti pritisak na vladu ili je srušiti ako upotrijebi silu. Iako se stalno opravdavaju da ne žele “srpski Majdan” i “obojenu revoluciju”, studenti i oporba jednostavno neće imati drugog izbora nego izaći na ulice, prisiliti autoritarni režim da stvori prijelaznu vladu koja će organizirati poštene izbore ili ga jednostavno srušiti, kao što su Ukrajinci otjerali Janukoviča.
