Izbor nove Vlade Srbije mnogi su već ocijenili kao pokazatelj (lošeg) kontinuiteta politike zvaničnog Beograda.
Stvari su, dapače, još gore: dva nova/stara ministra su na crnoj listi američkog State Departmenta, a među njihovim kolegama su i sami partijski vojnici, rigidnih nacional-šovinističkih pogleda na probleme Srbije i njen odnos prema susjedima i svijetu. Predsjednik Vučić tako je dodatno homogenizirao svoju ukupnu moć.
“Novi” mandatar na mjestu premijera to zapravo i nije. Gospodin Vučević je samo Vučićev produžetak, glasnogovornik i izvršitelj onoga što predsjednik Srbije misli da treba reći i učiniti.
Pokazalo se to i tijekom inauguracijskog govora novog premijera u Skupštini Srbije, ali još eksplicitnije u Vučevićevoj raspravi s oporbenim zastupnicima.
Crna Gora kao tema oduvijek je bila nepogrešivi lakmus test stvarne političke orijentacije i demokratskih kapaciteta srpskih političara – s koje god strane dolazili i kojoj god političkoj opciji pripadali.
Na tom planu nema promjena: nova srpska vlast korača davno utabanim putem: za tu političku ideologiju Crna Gora je samo privremeno odvojeni teritorij, izlaz na more koji je, stjecajem nesretnih povijesnih okolnosti, “izgubljen” za srpskih zemalja, uključujući i “nepostojeću državu” Kosovo.
Na takve izjave i stav službenog Beograda nema tko odgovoriti iz službene Podgorice. Mnogi bi rekli da ovakvo stanje traje od crnogorskih izbora u kolovozu 2020, no elementi nespremnosti, inertnosti i strahopoštovanja prema agresivnoj nacional-šovinističkoj politici Srbije mogu se otkriti i u razdoblju koje je prethodilo tom političkom “puču”.
Nitko iz crnogorske vlasti neće otpisati Srbiju. Naprotiv – uslijedile su čestitke – na koje je iz Beograda stigao hitan, upozoravajuće prijeteći odgovor: Crna Gora “treba na djelu dokazati da je iskreni prijatelj Srbije”. Riječi naklonosti i izražena (čak i submisivna) bliskost nisu dovoljni!
U datom kontekstu to znači, prije svega, potrebu promjene odnosa Crne Gore prema statusu Kosova, ali i suštinski drugačiji odnos prema pitanju genocida u Srebrenici, odnosno Rezoluciji UN-a o tome.
Za prvi će sadašnjoj većini trebati više vremena i truda, kao i bitno drugačija regionalna i globalna konstelacija. Pobjeda Trumpa u SAD-u bi, između ostalog, otvorila vrata tom manevru, koji bi se mogao temeljiti na očekivanoj promjeni 44. Vlade Crne Gore – koja se najavljuje krajem ljeta. Dugo se planira ulazak rusko-srpskih političkih snaga u kabinet premijera Spajića.
Za drugu – Rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici – već su jasno vidljivi rezultati pritiska iz Srbije.
Crna Gora neće biti kosponzor tog dokumenta, jedina među državama bivše Jugoslavije koje su sada članice UN-a. Osim toga, crnogorska je vlast iznenadnim “manevrom”, čije je motive i nalogodavce relativno lako identificirati, pokazala da može biti učinkovit “proxy” srpskih interesa: dala je dva “amandmana” na konačni nacrt Rezolucije UN-a.
Jedan štiti interese Srbije, drugi se odnosi na očuvanje pozicije Republike Srpske u okviru BiH. Milojko Spajić i njegov Pokret “Europa sad” zainteresirani su za “kupovanje” naklonosti Srbije. Ali ta politička taktika neće biti dovoljna. To je pokazao i novi ministar vanjskih poslova Srbije, Marko Đurić. On je samo brutalno odbacio politički značaj ta dva amandmana.
Priča o tome još traje – Spajić je najavio da će Crna Gora ostati pri amandmanima – unatoč blamaži koja se u međuvremenu dogodila zbog lažne objave crnogorske vlade da je SAD „posredovala“ u toj stvari – i da će, konačno, na glasanju u Generalnoj skupštini UN Crna Gora glasati – “za”.
Sve je to samo izazvalo nove ljutite i bijesne reakcije prosrpskih i proruskih krugova u Crnoj Gori, koji su svi pod srpskom i/ili ruskom komandom: Srpska crkva treba tražiti da se svi oni koji podržavaju Rezoluciju – ekskomuniciraju iz crkve!
I, dok Milojko Spajić na tragikomičan način iznosi izjave da “srpski narod nije genocidan” (kao da je to ikada itko tvrdio!), pokazuje da u dogledno vrijeme ne treba očekivati promjene u odnosa Srbije i Crne Gore.
Prvo, dominacija Srbije je sveprisutna: politička, medijska/propagandna, sigurnosna. Crna Gora nema ni kapaciteta, ni instrumenata, ni volje da se odupre. Povratak u rane devedesete vidljiv je i golim okom: Crna Gora je (opet!) dobrovoljni talac Srbije.
Drugo, situacija ide daljem degradiranju pozicije Crne Gore u tom dvojcu. Prodor srpskih interesa zahvatio je sve segmente društva, pa tako i državne strukture. Sljedeća žrtva je crnogorska diplomacija. Ranije je bila otupjela i inertna. Sada svoje poteze – čak i na globalnoj sceni – prilagođava zahtjevima i očekivanjima Beograda.
Treće, i konačno: teško je očekivati da se, s ovom generacijom vladajućih crnogorskih političara, stvari mogu vratiti u normalu. Nemaju ni želje ni kapaciteta za emancipaciju od Srbije. Upravo suprotno: oni su tu da nastave proces besmislenog i praznog crnogorskog suvereniteta i državne samostalnosti. Ta čahura izvana može držati konture države. No, sadržaja neće biti.
Za tango treba dvoje, kaže stara poslovica.
Srbija danas pleše tango s Crnom Gorom kao plesač koji to radi sam sa sobom – a partner joj je lutka kojoj sama određuje pokrete.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra
Miodrag Vlahović. Crnogorski političar i bivši diplomat. Prvi ministar vanjskih poslova Crne Gore. Bivši ambasador Crne Gore u SAD, Kanadi, Islandu, Svetoj Stolici, Malteškom redu.
