Uvod
Dana 4. kolovoza 2025., hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova poslalo je prosvjednu notu Crnoj Gori. Povod je bilo izdavanje nove serije znački za posadu školskog broda Jadran. Ministarstvo obrane Crne Gore izjavilo je da su značke izrađene „kao znak poštovanja prema dugogodišnjoj pomorskoj tradiciji i značaju koji ovaj brod ima za našu zemlju (Crnu Goru)“. U hrvatskoj prosvjednoj noti također je objavljeno da, kao rezultat „detaljne analize ukupne vojne sukcesije“, Crna Gora duguje Hrvatskoj 2 milijarde američkih dolara. To se zapravo odnosi na ponovno ispitivanje uvjeta podjele pomorske vojne imovine bivše SFRJ među državama koje su nastale nakon raspada bivše Jugoslavije.
Sukob oko školskog broda Jadran daleko je od jedinog čimbenika koji komplicira bilateralne odnose između Zagreba i Podgorice i potencijalno ometa proces pristupanja Crne Gore EU (treba napomenuti da je Hrvatska trenutno jedini kopneni susjed Crne Gore koji je članica EU). Među njima su razgraničenje pomorske granice oko poluotoka Prevlaka, odšteta žrtvama logora Morinj (gdje su tijekom agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku bili zatočeni hrvatski zarobljenici), naziv bazena u gradu Kotoru (nazvan po crnogorskom sportašu Zoranu Gopčeviću, koji je bio čuvar spomenutog logora) i rezolucija o „genocidu“ u logoru Jasenovac, koja je usvojena prošle godine na inzistiranje prosrpskih snaga u crnogorskom parlamentu u ljeto 2024.
Nezatvaranje pregovaračkog poglavlja 31 (Vanjska politika, sigurnost i obrana) u prosincu 2024. jasno je naglasilo važnost ovih pitanja za Hrvatsku.
Povijest sukoba oko „Jadrana“
Školski jedrenjak Jadran izgrađen je u Hamburgu 1931.–1933. po narudžbi Kraljevske jugoslavenske mornarice. Tijekom Drugog svjetskog rata dva puta je mijenjao vlasnika – prvo ga je zaplijenila fašistička Italija, a nakon kapitulacije Italije nacistička Njemačka. Nakon završetka Drugog svjetskog rata brod je ponovno postao vlasništvo Jugoslavije, iako socijalističke. Neposredno prije početka raspada Jugoslavije, Jadran je poslan iz svoje „matične“ hrvatske luke Split na popravak u Tivat u Crnoj Gori. Nakon Domovinskog rata, Zagreb je zahtijevao povratak broda u njegovu „matčnu“ luku Split, ali Državna zajednica Srbija i Crna Gora je to odbila, pozivajući se na pravne argumente koje je definirala tzv. Badinterova komisija (u vezi s raspodjelom imovine bivše Jugoslavije – op. ur.).
Kao što je poznato, Arbitražnu komisiju Mirovne konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, sazvalo je Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice (EEZ) 27. kolovoza 1991. Komisija se sastojala od pet ustavnih sudaca EEZ-a imala je zadatak i dati odgovore na „značajna pravna pitanja“ koja su proizašla iz krvavog raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
Jedno od tih pitanja odnosilo se na nasljeđivanje državne imovine bivše SFRJ.
Budući da je Komisija presudila da nijedna od novih država ne može tvrditi da ima status jedine države SFRJ koja nastavlja postojati, sva pitanja koja se tiču nasljeđivanja imovine trebala su se rješavati u bilateralnom formatu. Badinterova arbitražna komisija iznijela je načela rješavanja, ali razlike u tumačenju pitanja sukcesije između novoosnovanih republika i Državne zajednice Srbija i Crna Gora (koja se, sa svoje strane, smatrala jedinom sljednicom SFRJ) spriječile su njihovu provedbu u to vrijeme.
Kraj ere diktatora Slobodana Miloševića u listopadu 2000. omogućio je povratak rješavanju problema sukcesije. Stoga su 29. lipnja 2001. u Beču (Austrija) sve neovisne države sljednice SFRJ – Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Sjeverna Makedonija, Slovenija i Državna zajednica Srbija i Crna Gora – potpisale Sporazum o pitanjima sukcesije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Taj Sporazum sadrži nekoliko članaka koji se odnose na pokretnu i nepokretnu imovinu, uključujući vojnu imovinu. Na primjer, članak 3. Aneksa A propisuje da „materijalna pokretna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriju SFRJ prelazi na državu sljednicu na čijem se teritoriju ta imovina nalazila na dan proglašenja neovisnosti“. Crna Gora se i dalje poziva na taj članak kao pravni argument za vlasništvo nad brodom Jadran.
Međutim, s obzirom na to da je plovilo vojno vlasništvo, primjenjuje se i drugo načelo (članak 4. Aneksa A) utvrđeno Bečkim sporazumom: „materijalna pokretna državna imovina SFRJ koja je činila dio vojne imovine te države bit će predmet posebnih aranžmana koje će dogovoriti dotične države sljednice“.
Nedavna povijest sukoba
Nakon proglašenja neovisnosti Crne Gore 2006. godine, bilo je nekoliko pokušaja rješavanja spora oko Jadrana na institucionalnoj razini. Tako su se 2021. godine Zagreb i Podgorica dogovorili o formiranju relevantne međuvladine komisije, ali do danas se ništa ne zna o formatima njezina rada ni iz službenih izvora ni iz medija.
Međuvladina suradnja značajno se intenzivirala odmah nakon što je Hrvatska blokirala Poglavlje 31 (u okviru pregovaračkog procesa Crne Gore s EU) u prosincu 2024. godine, budući da pristupanje EU ostaje nedvosmislen vanjskopolitički prioritet aktualne Vlade Crne Gore na čelu s Milojkom Spajićem. U 2025. godini hrvatska i crnogorska strana sastale su se dva puta – 27. siječnja i 14. svibnja (u formatu konzultacija između vanjskopolitičkih resora). Oba sastanka održana su s ciljem „postizanja konkretnih rezultata“ u vezi s rješavanjem „otvorenih pitanja“, kako je naglasilo hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.
Istodobno, unatoč deklariranoj predanosti crnogorske strane rješavanju hitnih bilateralnih problema, neki prosrpski političari i dužnosnici (koji su trenutno dio vladajuće većine u zemlji) izrazili su sumnju u izvedivost postizanja takvog sporazuma.
Karakterističan primjer u tom kontekstu je, posebno, ministar obrane Crne Gore, Dragan Krapović. Riječ je o članu umjereno prosrpske i deklarativno centrističke i proeuropske stranke Demokratska Crna Gora, koji je prethodno obnašao dužnost gradonačelnika Budve, gdje je 2018. sudjelovao u proslavi stogodišnjice „ponovnog ujedinjenja“ Crne Gore sa Srbijom.
U pitanju je povijesni događaj – nakon završetka Prvog svjetskog rata u studenom 1918., Narodna skupština u Podgorici smijenila je crnogorskog kralja Nikolu I. Petrovića i proglasila ujedinjenje srpske i crnogorske države (što je u konačnici kulminiralo 1. prosinca 1918. stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – „prve“ Jugoslavije).
Treba napomenuti da se u Crnoj Gori ovaj događaj tumači drugačije: prosrpske snage smatraju odluku Podgoričke skupštine „ponovnim ujedinjenjem“. Međutim, 2019. godine tadašnji premijer – Duško Marković iz Demokratske partije socijalista – nazvao je odluku Podgoričke skupštine „nelegitimnom“ i odlukom koja je dovela do gubitka neovisnosti Crne Gore.
Dragan Krapović preuzeo je dužnost ministra obrane Crne Gore 2023. godine.
Njegov dosadašnji mandat obilježen je nizom skandala, prvenstveno u kontekstu bilateralnih odnosa Crne Gore s Hrvatskom.
Prvo, u siječnju 2024. hrvatski ministar obrane Ivan Anušić otkazao je planirani sastanak s Draganom Krapovićem zbog njegovih izjava u vezi sa spomen-pločom u logoru Morinj i u vezi s pravima vlasništva nad brodom Jadran.
Krapović je tada izrazio stav da Crna Gora nije spremna razgovarati o statusu broda, te da Hrvatska „nema pravo da traži brod Jadran“.
Drugo, Dragan Krapović odbio je poziv s hrvatske strane da prisustvuje obilježavanju tridesete obljetnice operacije Oluja – odlučujuće bitke u Hrvatskom ratu za neovisnost. U komentaru za jedan od vodećih crnogorskih medija Vijesti, predstavnici crnogorskog Ministarstva obrane izjavili su da je Krapović donio tu odluku „uzimajući u obzir cjelokupni povijesni i regionalni kontekst“, kao i „posebnu osjetljivost ove teme za crnogorsko društvo“.
Konačno, odluka Ministarstva obrane Crne Gore o izdavanju nove serije znački za posadu školskog broda Jadran postala je dodatni bolan udarac već zategnutim bilateralnim odnosima između Podgorice i Zagreba. Kao što je gore navedeno, Hrvatska je poslala prosvjednu notu i optužila crnogorsku stranu da joj navodno duguje bivšu jugoslavensku vojnu imovinu u iznosu od 2 milijarde američkih dolara.
Ministar Krapović je na to odgovorio u komentaru za Vijesti rekavši da „u ovom konkretnom slučaju nije bilo potrebe za bilo kakvim oblikom prosvjeda ili reakcije“. Dodao je i da ne postoji službena potvrda tvrdnji o bilo kakvom dugu Crne Gore prema Hrvatskoj „u novčanim iznosima koji se spominju u medijima“.
Komentirajući Krapovićevu retoriku, Vanda Babić-Galić, savjetnica hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova, izjavila je: „Ministar Krapović namjerno obmanjuje crnogorsko javnost takvim porukama ili je jednostavno talac neke druge politike koja ne doprinosi napretku Crne Gore (na putu prema EU)“. Osim toga, Babić-Galić izvijestila je da Hrvatska ima potrebne stručne analize i točne izračune u vezi sa svim objektima „oduzete vojne baštine“, njihovom financijskom vrijednošću, koju će u nekom trenutku predstaviti i crnogorskoj i međunarodnoj političkoj zajednici.
Dakle, može se zaključiti da ministar obrane Crne Gore – Dragon Krapović – ima destruktivan utjecaj na rješavanje postojećih bilateralnih pitanja između Zagreba i Podgorice, prvenstveno u kontekstu vlasničkih prava nad školskim brodom Jadran. Međutim, on nije jedini vladin dužnosnik u Podgorici koji time ometa napredak zemlje prema punopravnom članstvu u EU.
Prosrpska koalicija u Skupštini Crne Gore
De facto prosrpske političke snage u Skupštini Crne Gore skup su stranaka i osoba, uglavnom sudionika bivše Demokratske fronte (raspuštene 2023.): Nova srpska demokracija (NSD), na čelu s Andrijom Mandićem (sadašnjim predsjednikom Skupštine Crne Gore); Demokratska narodna stranka (DNP), na čelu s Milanom Kneževićem; i širi blok Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji, uz dvije gore spomenute stranke, uključuje i Radničku stranku (Radnička stranka) na čelu s Maksimom Vučinićem.
Andrija Mandić i Milan Knežević nadaleko su poznati po svojim vezama s Beogradom i Moskvom. Tijekom posjeta Vladimira Putina Beogradu 2019. prenijeli su Putinu „pozdrave od crnogorskih Srba“ i izjavili da ga većina zemlje smatra „svojim predsjednikom“. Šef Ruske Federacije tada je Mandića i Kneževića nazvao „herojima“.
Andrija Mandić i Milan Knežević bili su među glavnim optuženicima u slučaju navodnog planiranja državnog udara iz 2016. godine, u koji su bili uključeni i ruski državljani. Viši sud Crne Gore donio je 2019. godine presudu kojom su Mandić, Knežević i 11 drugi osumnjičeni osuđeni na zatvorsku kaznu zbog planiranja „terorističkih djela“.
Međutim, u narednim godinama Mandić i Knežević su oslobođeni: 2021. godine Apelacijski sud Crne Gore poništio je prvostupanjsku odluku, a 2024. godine Viši sud Crne Gore u potpunosti ih je oslobodio „zbog nedostatka dokaza o njihovoj umiješanosti u slučaj“.
Nakon prijevremenih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori 2023. godine, stranka aktualnog premijera Milojka Spajića – Pokret „Europa sada!“ – nije imala dovoljan broj mjesta za formiranje stabilne vladajuće većine. Kao rezultat višemjesečnih pregovora, „Europa sada!“ formirala je parlamentarnu koaliciju u listopadu 2023. s prosrpskom koalicijom „Za budućnost Crne Gore“, umjereno prosrpskom Demokratskom Crnom Gorom i političkim snagama bošnjačke i albanske manjine.
Prosrpskim političarima su tako zajamčene izvršne pozicije: Andrija Mandić postao je predsjednik Parlamenta Crne Gore, a predstavnici Demokratske Crne Gore, među njima i spomenuti Dragan Krapović, dobili su dvije potpredsjedničke pozicije i vodili četiri ministarstva (uključujući sigurnosni blok zemlje). Milan Knežević predvodio je koaliciju „Za budućnost Crne Gore“ i zadržao je svoju ulogu predsjednika parlamentarnog Odbora za obranu i sigurnost.
U zamjenu za dobivanje utjecajnih mjesta u obnovljenoj vladi, predstavnici prosrpske koalicije potpisali su sporazum s Pokret „Europa sada!“ obvezujući ih da poštuju punu usklađenost Crne Gore sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU.
Međutim, vladajuća koalicija tada nije uspjela osigurati parlamentarnu većinu. Posljedično, utjecaj prosrpskih stranaka dodatno je proširen u srpnju 2024., kada je premijer Spajić rekonstruirao vladajući kabinet.
Kao rezultat te odluke, vlada je proširena na 32 člana, a predstavnici prosrpskih političkih snaga (Demokratska narodna stranka i Nova srpska demokracija) dobili su dva potpredsjednička mjesta i tri ministarska mjesta.
Komentirajući to u Skupštini, premijer Spajić nazvao je novu vladu „povijesnom“ i „jamcem stabilnosti i zrelosti“.
Međunarodni partneri Podgorice nisu dijelili tu ocjenu. Posebno je američko veleposlanstvo u Crnoj Gori komentiralo za Radio Slobodna Europa:
„Zabrinuti smo zbog uključivanja u Vladu stranaka i čelnika koji ne osuđuju rusku agresiju na Ukrajinu, protive se sankcijama Europske unije protiv Rusije i čiji su postupci u izravnoj suprotnosti s načelom dobrosusjedskih odnosa“.
Dobrosusjedski odnosi između Crne Gore i Hrvatske doista su se našli pod pritiskom – neposredno prije nego što su predstavnici NSD-a i DNP-a dobili izvršne dužnosti u proširenoj vladi.
Rezolucija o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen
Početkom 2024. Njemačka i Ruanda predložile su nacrt rezolucije o određivanju 11. srpnja Međunarodnim danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.
Glasovanje o rezoluciji dva je puta odgođeno. Zatim su se prosrpske političke snage u Crnoj Gori ujedinile u kampanji za poricanje spomenutog genocida. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se s oko 100 političara iz cijelog svijeta kako bi ih odvratio od glasanja za rezoluciju, a čelnik entiteta Republika Srpska (BIH) Milorad Dodik pojačao je separatističku retoriku u svojoj zemlji. Zauzvrat, predsjednik crnogorskog parlamenta Mandić predložio je, kao reakciju, usvajanje rezolucije o genocidu u logoru Jasenovac (današnja Hrvatska), a prosrpska koalicija u crnogorskoj Skupštini podnijela je svoj nacrt na odobrenje.
Kao što je poznato, Jasenovac je mreža logora smrti iz perioda Drugog svjetskog rata na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske (satelita Trećeg Reicha), gdje su sustavno ubijani Židovi, Romi, Srbi i proturrežimski Hrvati.
Gotovo odmah nakon podnošenja nacrta rezolucije o genocidu u Jasenovcu, hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uputilo je Crnoj Gori prilično snažnu prosvjednu notu pozivajući je da ne „politizira žrtve“ ni Jasenovca ni Srebrenice.
Dana 23. svibnja 2024., na sastanku Opće skupštine UN-a, konačno je bilo moguće usvojiti rezoluciju o sjećanju na žrtve genocida u Srebrenici. Crna Gora bila je jedna od 84 zemlje koje su podržale taj dokument.
Međutim, „kod kuće“ (tj. u Crnoj Gori) prosrpske snage organizirale su glasovanje za vlastitu inicijativu. Već 28. lipnja 2024., nakon što je, gotovo u posljednji trenutak, u naslov rezolucije dodana referenca na logore u Dachauu i Mauthausenu, ona je u Parlamentu usvojena s 41 glasom za. Dio parlamentarne većine i oporba napustili su dvoranu u znak prosvjeda.
Međunarodna zajednica, uključujući Hrvatsku, reagirala je prilično kritično: tadašnji predsjednik Europskog vijeća Charles Michel čak je otkazao svoj posjet Crnoj Gori koji je bio planiran za 30. lipnja. Michel je pozvao crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića u Bruxelles, naglašavajući da je „važno da Crna Gora ostane usredotočena na put prema EU“.
Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova izjavilo je da „žali što je Crna Gora odlučila ignorirati pozive Republike Hrvatske da izbjegne politiziranje žrtava Jasenovca i da ne poduzima radnje koje bi mogle negativno utjecati na bilateralne odnose i europski put Crne Gore“, te da je „rezolucija o Jasenovcu donesena s ciljem potkopavanja i relativiziranja rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici“.
Osim toga, 25. srpnja 2024. Hrvatska je proglasila predsjednika crnogorskog Sabora Andriju Mandića, potpredsjednika Vlade Aleksu Bečića (vođu stranke Demokratska Crna Gora) i predsjednika Demokratske narodne stranke Milana Kneževića nepoželjnim osobama zbog „njihovih sustavnih postupaka usmjerenih na potkopavanje dobrosusjedskih odnosa i kontinuiranog korištenja Hrvatske u unutarnje političke svrhe“.
Tako je inicijativa prosrpskog bloka postala dodatni teret na već postojeći popis problema u odnosima između Crne Gore i Hrvatske. Među njima su i dugogodišnja pitanja čije rješavanje Hrvatska izričito zahtijeva za daljnji napredak Crne Gore prema EU.
Ostali tereti u bilateralnim odnosima
Logor Morinj
Logor Morinj u blizini Kotora vojni je objekt koji je tijekom Domovinskog rata korišten kao „sabirni centar“ u kojem su bili zatočeni zarobljenici iz Hrvatske tijekom agresije JNA i srpskih dobrovoljaca (u agresiji su prvenstveno sudjelovali rezervisti s crnogorskog teritorija) na Dubrovnik i Konavle (najjužniju hrvatsku općinu). U tom su se logoru događali ratni zločini – okrutno postupanje sa zarobljenicima, i civilima i vojnicima.
Godinama je Hrvatska od Crne Gore tražila odštetu za svoje građane koji su bili zatočeni u logoru Morinj. U razdoblju 2013.–2025. Crna Gora je žrtvama isplatila više od 1,5 milijuna eura, ali Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu ukazao je na „nedosljednu praksu crnogorskih sudova“. Zbog nepostojanja utvrđenog praga za novčanu odštetu, neki su slučajevi odobreni, a neki slični odbijeni.
Dakle, pitanje odštete ostaje neriješeno.
Također, vrijedi napomenuti da je na putu Crne Gore prema EU, osim pregovaračkog poglavlja 31, pitanje pravedne odštete za žrtve važno i za poglavlje 23 – „Pravosuđe i temeljna prava“.
Priča o logoru Morinj ima i drugu stranu – obilježavanje ratnih zločina počinjenih tamo.
Dana 10. listopada 2022., uz sudjelovanje ministara vanjskih poslova Hrvatske i Crne Gore, na mjestu bivšeg logora Morinj postavljena je spomen-ploča u spomen na hrvatske žrtve.
Hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman tada je izjavio da je priznanje zločina važan korak za dobrosusjedske odnose dviju zemalja i za integraciju Crne Gore u europsku zajednicu.
Dan nakon postavljanja ploče, gradonačelnik Kotora Vladimir Jokić (Demokratska Crna Gora) izjavio je da je ploča postavljena bez dopuštenja lokalnih vlasti. Dana 18. listopada Uprava za inspekcijske poslove Crne Gore objavila je da spomen-ploču treba demontirati.
Uz to što im nije data formalna dozvola za postavljanje, prosrpske političke snage unutar zemlje bile su ogorčene spominjanjem „velikosrpske agresije“ i tekstom općenito: „Sjećamo se zločina počinjenih na sramotu imena i duha Crne Gore. Izražavamo žaljenje zbog svih patnji koje su pretrpjeli zatvorenici. Neka se ovo nikada više ne ponovi“.
Aktualni ministar obrane Crne Gore, Dragan Krapović, tada je izjavio da je spomen-ploča u logoru Morinj postavljena „greškom“, da natpis „ne sadrži činjenice“ te da bi je trebalo zamijeniti pločom „s odgovarajućim tekstom“. Kao rezultat tih izjava i njegovih primjedbi u vezi s vlasništvom nad školskim brodom Jadran, hrvatski ministar obrane Ivan Anušić čak je otkazao sastanak sa svojim crnogorskim kolegom u siječnju 2024.
Unatoč odluci o demontaži spomen-ploče, premijer Crne Gore Milojko Spajić naredio je njezinu zaštitu, pa do danas ona ostaje nepromijenjena.
Naziv bazena u Kotoru
Dana 18. kolovoza 2021. općinsko vijeće Kotora odlučilo je preimenovati gradski bazen, koji je prethodno nosio ime „Nikša Bućin“ (u čast partizanskog antifašista koji je poginuo u borbi protiv četnika 1944.). Bazen je dobio novo ime – u čast Zorana „Džimija“ Gopčevića, kojeg su gradske vlasti proglasile jednim od najboljih vaterpolista kotorske regije.
Međutim, sportaš je sudjelovao u agresiji JNA na Hrvatsku i bio je zapovjednik straže spomenutog logora Morinj. U glasovanju općinskog vijeća sudjelovali su zastupnici Demokratske Crne Gore, kao i prosrpske Demokratske narodne stranke i Nove srpske demokracije.
Hrvatska strana vrlo je kritično reagirala na ovaj potez: „Potpuno je neprihvatljivo da se javni objekt nazove po čuvaru zloglasnog logora Morinj iz 1991. Takva odluka ne odgovara duhu dobrosusjedskih odnosa koje gradimo s Crnom Gorom i nesumnjivo će imati posljedice na naše buduće odnose“, naglašava se u priopćenju hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova.
Hrvatska osuda materijalizirala se u srpnju 2024. kada su hrvatske vlasti preporučile svojim vaterpolskim klubovima da ne igraju utakmice na gradskom bazenu u Kotoru. Kasnije 2025., tijekom Svjetskog prvenstva u vaterpolu, hrvatski sportaši uspjeli su preseliti svoju utakmicu iz Kotora u Podgoricu.
Poluotok Prevlaka
Spor oko poluotoka Prevlake, koji se nalazi na samom ulazu u Boku Kotorsku, jedna je od ključnih točaka neslaganja između Crne Gore i Hrvatske.
Poluotok Prevlaka relativno je malo područje, dugačko oko 2,6 kilometara i široko 500 metara. Gotovo dva desetljeća od proglašenja neovisnosti Crne Gore (unatoč brojnim promjenama crnogorskih vlada) nije postignut konkretan napredak u rješavanju ovog spora. Državna granica oko poluotoka još uvijek je regulirana sporazumom iz 2002. – sklopljenim prije nego što je Crna Gora stekla neovisnost.
Nesporazumi oko Prevlake prvenstveno se temelje na različitim tumačenjima teme: Hrvatska smatra pitanje kopnene granice zatvorenim, dok pitanje pomorske granice predstavlja predmet rasprave. Sa druge strane, u Crnoj Gori nema jednoglasnosti o rješavanju ovog sukoba, a izjave nekih prosrpskih političara otvoreno osporavaju sporazum o privremenom režimu duž granice između dviju zemalja. To jest, određeni crnogorski prosrpski političari zapravo dovode u pitanje trenutno dogovorenu kopnenu granicu između Crne Gore i Hrvatske.
U tom kontekstu vrijedi se prisjetiti „veterana politike“ Miodraga Lekića, crnogorskog političara i diplomate koji je do 2023. bio zastupnik u Parlamentu, a u prošlosti je sudjelovao u pregovorima o Prevlaci. Lekić je nekoć bio jedan od osnivača i vođa Demokratske fronte – koalicije prosrpskih stranaka kojoj su pripadale i današnja Demokratska narodna stranka i Nova srpska demokracija. On je, konkretno, glasao protiv ulaska Crne Gore u NATO i protiv usvajanja sankcija protiv Ruske Federacije nakon njezine invazije na Ukrajinu 2022. godine.
Dana 31. prosinca 2024. u članku za Vijesti, Lekić je napisao: „Vjerujemo da Boka Kotorska pripada jednom vlasniku. U biti, kao što je oduvijek bilo u povijesti Jadranskog mora i povijesti samog Bokokotorskog zaljeva. …U vrijeme Venecije i Austrije, koje su najdulje dominirale jadranskom obalom, …situacija oko Prevlake bila je jasna. Tko god je posjedovao Boku Kotorsku, posjedovao je i Prevlaku kao sastavni dio Boke Kotorske“.
Hrvatska strana, kako smo naglasili, izražava dijametralno suprotan stav.
Vanda Babić-Galić, savjetnica ministra vanjskih i europskih poslova RH, izjavila je Centru za građansko obrazovanje (Crna Gora): „Nikada to nismo skrivali, uvijek smo jasno i transparentno govorili – za Hrvatsku je kopnena granica neupitna, Prevlaka je dio Hrvatske i spada u njezine međunarodno priznate granice i o tome ne može biti pregovora“.
Ovogodišnje konzultacije između crnogorske i hrvatske strane 27. siječnja i 14. svibnja dale su nadu u obnovljene napore za rješavanje spora oko Prevlake, ali zasad se ništa ne zna o osnivanju međuvladinih komisija o ovom pitanju niti o drugim konkretnim koracima na tom putu.
Utjecaj prosrpske koalicije na rješavanje otvorenih pitanja u odnosima s Hrvatskom — procjene stručnjaka
Veliko pogoršanje odnosa između Crne Gore i Hrvatske posljednjih godina nastalo je kada je Zagreb blokirao mogućnost da Podgorica zatvori pregovaračko poglavlje 31 u prosincu 2024.
Komentirajući razloge blokade, predsjednik crnogorskog parlamenta i čelnik Nove srpske demokracije, Andrija Mandić rekao je da je Hrvatska blokirala zatvaranje samo zbog statusa otvorenih pitanja poput Jadrana, Morinja, Prevlake i drugih. Mandić smatra da rezolucija o Jasenovcu ni na koji način nije utjecala na to.
Zastupnik u Europskom parlamentu iz Hrvatske Tomislav Sokol odbacio je to stajalište: „Prevlaka i Jadran su otvorene teme, ali nisu razlog blokade. Razlog je antieuropska i velikosrpska politika koju Andrija Mandić promovira kako bi stvorio regionalnu nestabilnost. Zadatak drugih čelnika je dokazati da su oni zaista lojalni partneri na europskom putu, a ne smokvin list za gospodina Mandića“.
Sve dok prosrpske i proruske snage održavaju svoju prisutnost u crnogorsko-nevladinoj većini i izvršnim tijelima Crne Gore, pravi dobrosusjedski odnosi s Hrvatskom bit će nemogući, budući da „rast antidemokratske i antieuropske politike u zemljama kandidatkinjama koje napreduju u procesu europskih integracija neće biti toleriran (od strane Hrvatske)“ — rekla je docentica Nikoleta Đukanović sa Sveučilišta Donja Gorica za Vijesti.
Hrvatska i EU zajednički se protive jačanju prosrpskih i antieuropskih snaga unutar vladajućih struktura zemalja kandidatkinja. Taj se zaključak može izvući, posebno, iz ranijeg otkazivanja posjeta bivšeg predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela Crnoj Gori nakon što je crnogorska Skupština usvojila kontroverznu (i za Hrvatsku uvredljivu) rezoluciju o Jasenovcu.
Ravnateljica Centra za demokraciju i ljudska prava (CEDEM) Nevenka Vuksanović izrazila je slično mišljenje: „Naravno, EU neće tolerirati jačanje neeuropskih ideja i vjerujem da ćemo u bliskoj budućnosti svjedočiti određenim opstrukcijama iz Hrvatske, posebno ako se retorika Andrije Mandića ne promijeni“.
Hrvatski politički komentator Davor Gjenero smatra, između ostalih mjera protivljenja antieuropskim odlukama u Crnoj Gori, proglašenje trojice prosrpskih crnogorskih političara za personae non gratae:
„Identificiranjem trojice političara iz Crne Gore (namjerno ih ne nazivam crnogorski političari, jer su više ruski i srpski nego crnogorski) – Mandića, Kneževića i Bečića – neželjenima, Hrvatska je jasno definirala svoj stav: s jedne strane, prema suverenoj, proeuropskoj Crnoj Gori koja je od stjecanja neovisnosti dobila prijateljsku podršku službenog Zagreba, a s druge strane, prema akterima koji nastoje proširiti ruski i srpski svijet na crnogorski teritorij, s kojima Zagreb nema namjeru voditi političke pregovore“.
Međutim, promjena određenih pojedinaca koji provode destruktivnu politiku prema bilateralnim odnosima – na primjer ministra obrane Dragana Krapovića – neće pomoći, smatra Vatroslav Belan (vođa prozapadne oporbene Liberalne stranke Crne Gore):
„Bilo bi ugodno i iznenađujuće da Crna Gora poduzme tako odgovoran korak. S druge strane, zamjena jednog ministra iz Demokratske stranke bila bi još jedan prazan trik bez suštinske promjene politike. Najbolje rješenje bilo bi dogovoriti ostavku cijele vlade, jer s ovom (vladom) nećemo u EU“.
Prisutnost i utjecaj prosrpskih snaga stvorili su i političku prepreku i potrebu za sistemskim, institucionalnim rješenjima za obnovu dijaloga s Hrvatskom i napredak europskih integracija. Rješavanje bilateralnih problema moglo bi se intenzivirati u trenutku kada se pristupanje EU čini blizu, smatra novinar Željko Pantelić iz Vijesti: „taj će se spor pojaviti u završnoj fazi pregovora, kada će Podgorica biti motivirana na ustupke jer će članstvo u EU biti nadohvat ruke“.
Dakle, izgledi za normalizaciju odnosa i napredak europskih integracija ostaju realni pod uvjetom da postoji dosljedan institucionalni rad i politička ravnoteža u Podgorici; bez toga rizici od odgode pristupanja EU značajno se povećavaju.
