U Crnoj Gori članstvo u EU nije samo obećano, već je i oslikano na avionima: krajem veljače vlada je pokrenula kampanju „28×28 – Sljedeća članica EU“ i doslovno oslikala svoju ambiciju europskih integracija na trup zrakoplova Air Montenegra. Premijer Milojko Spajić nazvao je ovaj slogan „strateškom porukom države“. Prevedeno s političkog jezika, to znači da vlasti pristupanje EU više ne pozicioniraju kao san, već kao gotovo kalendarski plan: zatvoriti pregovaračka poglavlja do kraja 2026. i ući u EU do kraja 2028. Provedba tih rokova ključni je cilj rada sadašnje 44. Vlade Crne Gore. Istodobno, u crnogorskom parlamentu sve glavne političke snage – uključujući prosrpske i proruske poput Nove srpske demokracije – podržavaju pristupanje zemlje EU, čak i ako je to u nekim slučajevima samo deklarativno. Takav je slučaj bio s usvajanjem nove rezolucije o europskim integracijama Crne Gore 3. ožujka.
Krajem ožujka 2026. razloga za optimizam u Crnoj Gori ima mnogo. Pregovori zemlje s EU-om traju od 29. lipnja 2012. Nakon pozitivnog IBAR-a – Izvješća o privremenim mjerilima – o poglavljima 23 (Pravosuđe i temeljna prava) i 24 (Pravda, sloboda i sigurnost) u lipnju 2024., proces, koji je godinama stagnirao, prilično se naglo ubrzao. U prosincu 2024. Crna Gora je prvi put u sedam godina zatvorila tri pregovaračka poglavlja odjednom. U lipnju 2025. – Poglavlje 5 o javnoj nabavi. U prosincu 2025. – još pet poglavlja: 3, 4, 6, 11 i 13, uglavnom iz ekonomskog i poljoprivrednog bloka. U siječnju 2026. – Poglavlje 32 (financijski nadzor), a 17. ožujka 2026. – Poglavlje 21 (transeuropske mreže). Važno je ne samo da se poglavlja zatvaraju, već i učestalost kojom se to počelo događati: u proteklih 15 mjeseci Podgorica je zatvorila jedanaest poglavlja, što je u trenutnom balkanskom kontekstu vrlo atipičan, zapravo probojni tempo.
No, brojke mogu zavarati, jer je 14 privremeno zatvorenih poglavlja od ukupno 33 i dalje samo uvod u najopasniji dio maratona europskih integracija. One lakše, ili barem manje složene i resursno manje zahtjevne teme, Vlada Crne Gore već je uvelike obradila. Ono što preostaje nisu lijepe prezentacije u Bruxellesu, već mukotrpan birokratski rad, izvanredna koncentracija napora i resursa državnog aparata. Stoga Europska komisija, čak i dok pozdravlja brzi tempo Crne Gore, uporno vraća Crnu Goru na istu riječ: temelji. To su sudovi, tužiteljstvo, javna uprava, konkurencija, borba protiv korupcije, sposobnost provedbe već donesenih zakona. Upravo se radi o tom dijelu pregovaračkog procesa gdje se odlučuje je li zemlja spremna postati punopravna članica EU, a ne samo prvak u brzom usvajanju zakona.
Istovremeno, treba uzeti u obzir da Crna Gora znatno prednjači na europskom putu u odnosu na ostale zemlje kandidatkinje iz regije Zapadnog Balkana, uz iznimku što je Albanija u posljednjih nekoliko godina počela aktivno sustizati svog susjeda.
Čak ni najnoviji uspjeh Podgorice – zatvaranje „prometnog“ poglavlja 21 datirano 17. ožujka – nije bila besprijekorna priča za Bruxelles. U objavljenom izvješću Europske komisije za prošlu godinu, situacija s Poglavljem 21 komentirana je relativno oprezno: Crna Gora ima razinu pripremljenosti između umjerene i dobre, ali pokazuje „ograničen napredak“. Komisija je istaknula da crnogorsku prometnu strategiju treba ažurirati te da se veliki infrastrukturni projekti suočavaju sa slabim administrativnim kapacitetima, poteškoćama u zapošljavanju, sporim upravljanjem i kašnjenjima u provedbi. Drugim riječima, poglavlje je zatvoreno ne toliko zbog briljantnog rada crnogorske strane, koliko s obzirom na političku volju Bruxellesa, jer je EU politički spremna pomaknuti Crnu Goru prema članstvu, čak i ako su određeni tehnički nedostaci još uvijek očiti. Dakle, Podgorica trenutno dobiva ne samo ocjenu za svoju domaću zadaću, već i geopolitički kredit povjerenja.
Treba shvatiti da europsku integraciju Crne Gore trenutno održavaju dvije realnosti istovremeno.
Prva: nakon početka ruskog rata u punom opsegu protiv Ukrajine, EU je ponovno postala ozbiljna u vezi s proširenjem i silno želi barem jednu uvjerljivu priču o uspjehu na Balkanu. Napredak Crne Gore na pregovaračkom putu s EU uvelike duguje upravo ovom geopolitičkom kontekstu i, posljedično, stvarnoj želji EU da se proširi na Zapadni Balkan kako bi blokirala jačanje destruktivnog utjecaja trećih strana, prvenstveno Rusije, u regiji. A Crna Gora je možda najpogodniji kandidat za to: teritorijalno mala zemlja s pristupom Jadranskom moru i populacijom od 623 000 stanovnika, lako se integrira u gospodarski sustav EU i ni na koji način nije sposobna destabilizirati europsko tržište.
Druga: u samom Bruxellesu nema nikakve želje da se ponovno prođe put u kojem je nova članica formalno ušla u Uniju, a zatim počela nazadovati u sferi vladavine prava, sudova i političkih standarda. Prva takva članica koje ćemo se sjetit je Mađarska. Upravo zato povjerenica EU za proširenje, Marta Kos, već govori i o mogućnosti završetka pregovora s Crnom Gorom do kraja 2026. i o budućim zaštitnim mehanizmima koji, prema njezinim riječima, moraju strogo funkcionirati ako itko nakon pristupanja EU želi igrati protiv pravila same Unije. Za Crnu Goru to znači očitu stvar: prozor mogućnosti za pristupanje EU se otvorio, ali kontrola na ulaznoj točki postala je mnogo stroža.
Tu počinje zona rizika. Nakon već spomenutog pozitivnog IBAR-a u lipnju 2024., kada je EU priznala da je Crna Gora uglavnom ispunila privremene kriterije u poglavljima o vladavini prava, pravosuđu i osnovnim pravima, proces je ponovno oživio. Ipak, to nije bila odluka u duhu: „to je to, pitanje je zatvoreno“, već: „dobro, sada pokažite da možete dalje“. U izvješću za 2025. Europska komisija već bez diplomatskih naklona piše da potpuno usklađivanje vizne politike s EU ostaje uvjet za zatvaranje 24. poglavlja. A onda slijedi vrlo konkretan neugodan detalj: crnogorski popis zemalja bez viza i dalje se razlikuje od europskog za devet država, a Bruxelles izravno naziva sezonske bezvizne režime nespojivim s europskim pravnim normama. To se posebno odnosi na potrebu ukidanja bezviznog režima između Crne Gore i Ruske Federacije – crnogorska strana obećala je riješiti ovo pitanje do kraja 2026., što je osjetljivo pitanje s obzirom na broj Rusa koji žive u zemlji ili je posjećuju kao turisti. Dakle, ovo nije mali detalj, već test je li Podgorica sposobna postaviti europsku logiku iznad situacijskih turističkih i političkih iskušenja.
Još jedan važan čvor je Poglavlje 8, odnosno konkurencija. Upravo ono poglavlje koje gotovo nikada ne broji naslove emocionalnog naboja, ali vrlo dobro pokazuje je li država spremna živjeti po pravilima. Europska komisija ocjenjuje ovo poglavlje kao umjereno pripremljeno s crnogorske strane. Europska strana prepoznaje neke pomake – na primjer, usvajanje zakona o kontroli državne pomoći u srpnju 2025. No, istovremeno, Europska komisija napominje da bi se koraci za ispunjavanje mjerila ovog poglavlja trebali hitno provesti, jer se radi o sposobnosti države da istinski ograniči politički pogodnu pomoć „svojima“, da institucijama pruži autonomiju i da prestane miješati ekonomsku politiku s ručnom kontrolom. Za balkanske zemlje ova je sfera tradicionalno ranjiva upravo zbog toga: čvrste koruptivne veze političara s poduzećima, unaprijed „dobiveni“ natječaji i sve slično.
A onda dolazi Poglavlje 27 – okoliš i klima. S ekologijom i zaštitom okoliša, kako u Crnoj Gori tako i u zemljama Zapadnog Balkana općenito, sve je još uvijek daleko od idealnog. U regiji, mnoge vlade žele se pretvarati da je problem sveden na nekoliko zakona i deklarativnih fraza o zelenoj tranziciji. Međutim, godišnja proljetna slika planinskih rijeka punih smeća i zastrašujuće stanje zraka zimi u Pljevljima rječito ilustriraju stvarno stanje stvari. U crnogorskom slučaju Europska komisija piše samo o „određenoj razini pripremljenosti“, iako priznaje određeni napredak – u gospodarenju otpadom, u klimatskom planu do 2035., u pristupanju programu LIFE. Međutim, onda dokument postavlja jasan zahtjev: „značajno intenzivirati rad“ kako bi se postigli predviđeni kriteriji. A to znači zrak, vodu, otpad, prirodu, klimu – i puno novca, kojeg uvijek nedostaje. Poglavlje 27 gotovo nigdje nije zatvoreno samo političkom voljom. Ovdje je potreban isključivo kapacitet središnje i lokalne vlasti, ulaganja i sustavni rad. U protekle dvije godine, crnogorske vlasti su očito kladile upravo na tempo provedbe reformi. Početkom veljače 2026. Skupština je na dvije izvanredne sjednice bez rasprave usvojila čak 25 zakona o europskim integracijama. Predsjednik Jakov Milatović isprva je oštro reagirao i izjavio da europske reforme nisu „samo dizanje ruku u parlamentu“, ali je kasnije ipak potpisao odgovarajući paket. U ožujku ove godine, crnogorski parlament je pripremio još tri zakona za europski put. To se može tumačiti na dva načina. S jedne strane, Podgorica je doista počela trčati. I nakon godina inercije, to je samo po sebi već vijest. Međutim, s druge strane, vrlo je lako europske integracije pretvoriti u pokretnu traku hitnog glasanja bez pouzdanih mehanizama za praćenje stvarne provedbe vlastitih zakona. A Bruxelles, kao što je poznato, voli brzinu točno do trenutka kada ona počne zamjenjivati kvalitetu.
Treba dodati da je usvajanje, konkretno, dva nova zakona – o Agenciji za nacionalnu sigurnost i zakona o unutarnjim poslovima – prije tjedan dana izazvalo još jednu političku krizu. To se posebno odnosi na povlačenje oporbe iz rada svih parlamentarnih odbora i odlazak iz redova vladajućeg Pokreta Europa sad jedne istaknute osobe – Miodraga Lakovića, predsjednika Odbora za sigurnost i obranu. Predsjednik je stavio veto na odluke, ali je parlament 19. ožujka poništio veto. Glavni sukob nastao je oko usklađenosti zakona s europskim standardima. Oporba se boji pretvaranja Crne Gore u „policijsko-špijunsku“ državu, a Europska komisija naznačila je da odredbe zakona u području zaštite podataka još uvijek nisu u potpunosti usklađene s pravnim normama EU, te je najavila pomno praćenje provedbe.
Postoji još jedna mina koja je jasno vidljiva u Podgorici, ali o njoj ne vole baš govoriti naglas. Riječ je o bilateralnim nesporazumima sa susjednom Hrvatskom. Ironija je u tome što jedno od najjačih poglavlja Crne Gore – 31, odnosno vanjska, sigurnosna i obrambena politika – još uvijek ostaje otvoreno, ne zbog Moskve, ne zbog Bruxellesa i ne zato što Crna Gora loše usklađuje svoj vanjski kurs s EU. Naprotiv: Crna Gora je trenutno maksimalno uskladila svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s Bruxellesom, posebno u sferi sankcija i u vezi s podrškom Ukrajini. Međutim, u prosincu 2024. zatvaranje ovog poglavlja odgođeno je zbog hrvatskih pribjedbi i paketa bilateralnih nesuglasica: pomorska granica, prava vlasništva nad školskim brodom Jadran, pitanja povijesnog sjećanja na 1990-e, a u novije vrijeme – i prava vlasništva Hrvata iz Boke Kotorske. Konzultacije između ministarstava vanjskih poslova obje zemlje redovito se održavaju, ali nijedno od pitanja još nije zatvoreno. To znači neugodnu stvar za Podgoricu: čak i ako je zemlja tehnički spremna, politika susjeda može omesti proces pregovora u najneočekivanijem trenutku. A ovo je još jedan podsjetnik da je pristupanje EU daleko od toga da bude samo tehnički proces.
Upravo zato trenutni crnogorski optimizam izgleda istovremeno uvjerljivo i rizično. Da, Crna Gora danas zaista jest najnapredniji kandidat. Da, vlada je već prešla s oprezne diplomacije na gotovo predizborni slogan o pristupanju EU 2028. I da, zemlja ima snažan argument: nakon mnogo godina balkanske stagnacije, konačno daje Europskoj uniji ono što dugo nije vidjela od regije – osjećaj kretanja i proširenja. No, upravo se tu javlja iskušenje da se precijeni. Najteže u europskim integracijama nije otvoriti poglavlja, pa čak ni brzo zatvoriti dio njih. Najteže je doći do kraja kada se već počinje činiti da je sve u vašim rukama.
Najtočniji zaključak o izgledima crnogorskog „europskog sna“ trenutno bi zvučao ovako: Crna Gora može završiti pregovore do kraja 2026. Teško je, ali ne u području fantazije. Ulazak u EU 2028. također je moguć, ali samo bez većih poremećaja ili „crnih labudova“. A poremećaji su mogući u najtežim sektorima: pravosuđu, viznoj politici, konkurenciji, ekologiji, kadrovskim kapacitetima države, prijetnji vladinih kriza i hrvatskom faktoru. I upravo u sadašnjoj fazi zemlja može izgubiti kontrolu nad tempom i putanjom, jer završna faza pristupanja zahtijeva ne samo političku volju i slogane, već i kvalitetu javne uprave.
Za Crnu Goru sljedećih nekoliko godina bit će odlučujuće za test kvalitete njezine državnosti. Zemlja je sada na točki u kojoj je EU konačno spremna povjerovati u svoju uspješnu priču, ali sama Podgorica još uvijek mora dokazati da ta priča nije reklamna kampanja na avionu, već stvarna sposobnost države da ide do kraja. I na kraju, ne treba zaboraviti da će agenti utjecaja Moskve i Beograda, u kontekstu ubrzanja europskog puta Crne Gore, očito uložiti znatne napore da ga sabotiraju i da destabiliziraju unutarnje stanje u zemlji.
Analitička grupa CWBS-a
