Početak 2000-ih. Pod pritiskom narodnih prosvjeda, režim Slobodana Miloševića prepušta vlast oporbenim političarima. Predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, koji se posljednjih godina sukobljavao sa svojim bivšim pokroviteljem i podržavao oporbu, zacrtava put prema crnogorskom suverenitetu. Đukanović, bivši komsomolac i stranački dužnosnik, svoj brzi uspon u karijeri duguje de facto državnom udaru koji je Milošević nekoć organizirao u svojoj rodnoj republici. Tada je Milo postao najmlađi premijer u Europi, a njegov budući protivnik, Momir Bulatović, postao je predsjednik Crne Gore. Zapravo, ovaj udar pomogao je Miloševiću da brže stekne kontrolu nad predsjedništvom Jugoslavije i Jugoslavenskom narodnom armijom, te je postao uvod u jugoslavenske ratove u kojima je Crna Gora, kontrolirana iz Beograda, dosljedno podržavala Srbiju. Ipak, s vremenom je ispraznost te podrške postala očita mnogim članovima crnogorske stranačke elite, koju je predvodio premijer Đukanović. Upravo je taj sukob s predsjednikom Bulatovićem, koji se nastavio bezuvjetno orijentirati prema Beogradu, doveo republičkog premijera do pobjede na predsjedničkim izborima pod zastavom suvereniteta.
Nekadašnji Miloševićev kandidat, Đukanović se tada transformira u jednog od njegovih najozbiljnijih protivnika, iako istovremeno nije unutarnji protivnik. Iz Crne Gore se situacija u Srbiji i raspoloženja političara, čak i demokratskih, mogu promatrati gotovo sa strane, ali s većom kompetencijom i integriranošću u političke procese. I novi crnogorski predsjednik shvaća da razdoblje vlasti demokratskih političara može biti kratkotrajno. Ne želi da Crna Gora ponovno prolazi kroz ratna iskušenja zajedno sa Srbijom. I što je najvažnije – ne želi nikakvu kontrolu iz Beograda.
Nije teško pretpostaviti da srbijanski demokrati nisu oduševljeni ovim stavom. No, nisu samo oni nezadovoljni – Zapadne sile, također, nastoje sačuvati ostatke jedinstva bivše Jugoslavije. Zapadni diplomati žele da Crna Gora, kao i drugi bivši stranački dužnosnici, ostane u državnoj zajednici sa Srbijom, kojom sada upravljaju kandidati „obojene revolucije“. Šef europske diplomacije, Javier Solana, potiče Crnogorce da pristanu na stvaranje državne zajednice sa Srbijom. Srbija i Crna Gora više se ne zovu Jugoslavija, ali jedinstvena država ne nestaje s političke karte svijeta, iako uz važan ustupak – Crna Gora dobiva pravo održati referendum o neovisnosti za nekoliko godina. Đukanović, zapravo, dobiva mogućnost odgođene neovisnosti, pod uvjetom da u to uspije uvjeriti svoje sunarodnjake. A to je izazovan zadatak, s obzirom na to da je od svih jugoslavenskih republika Crna Gora snosila najviše posljedica od šovinističke propagande. Rekao bih čak – više od same Srbije, sa svojim stalnim polemikama između provladinih i demokratskih medija. Đukanoviću trebaju saveznici, ali ih ne može pronaći na Zapadu, gdje ogromna većina političkih elita i dalje brani ideju jedinstvene države. S druge strane, crnogorske pristaše neovisnosti trebaju dokaze da proglašenje nove države neće pogoršati stvari, već bi čak moglo ojačati tradicionalne razvojne vektore zemlje. Ovdje bi se, naravno, mogle koristiti tradicionalne simpatije Crnogoraca prema Rusiji, ali kakav saveznik za odvajanje Crne Gore može biti Kremlj, kada Putin stalno uzdiše nad raspadom Sovjetskog Saveza, pa taj događaj naziva najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća? Uz to, Moskva nikada nije blagonaklono gledala na raspad Jugoslavije. No, Milo Đukanović ipak ne uzima u obzir vodeće motive na Zapadu i u Moskvi, iako ne prepoznaje da su to iracionalni motivi, daleko od stvarnosti, kako među Zapadnim tako i među ruskim političarima. S vremenom ćemo se svi naviknuti na takvu iracionalnost, ali može se reći da je Crna Gora bila začetnik ove zapanjujuće percepcije svijeta, koja će dovesti do mnogih novih pogrešaka.
Na Zapadu se nadaju da će, tijekom tog razdoblja, nova država dokazati svoju demokratsku prirodu i da će u Crnoj Gori nestati motivacija za izlazak iz zajednice – slično kao što je George H. W. Bush inzistirao da Ukrajina pomogne Mihailu Gorbačovu u izgradnji obnovljenog Sovjetskog Saveza i uputio taj apel s govornice Vrhovne Rade Ukrajinske SSR. Dakle, može se reći da se Javier Solana, u svojim nastojanjima da sačuva jedinstvenu državu, ponaša upravo onako kako se ponašao predsjednik Bush.
U Moskvi je stav drugačiji. Slom Miloševićevog režima i, posebno, izručenje diktatora Haagu, Vladimir Putin doživljava kao osobnu uvredu. Ruske sigurnosne službe dobivaju naredbe da kazne Srbe zbog njihove smjelosti. No, kako to učiniti ako novu Srbiju podržava Zapad, a sama se orijentira prema Europi?
Odgovor dolazi brzo: lišiti Srbiju pristupa moru – što je moguće samo kroz proglašenje neovisnosti Crne Gore. Dakle, uloge se mijenjaju: Zapad sada favorizira jedinstvo, Moskva favorizira raspad. Rusija je spremna podržati Đukanovića na putu do neovisnosti.
U takvoj podršci postojao je rizik. Crna Gora je mala zemlja i, štoviše, posljednji dio Mediterana koji nije pod kontrolom NATO-a. Očito je da će u slučaju njezine neovisnosti Zapad nastojati uvesti zemlju u Savez. Sve to dok je pristupanje Srbije NATO-u ili ujedinjenje Srbije i Crne Gore malo vjerojatno nakon NATO-ove operacije protiv Miloševića.
Neki članovi Vijeća sigurnosti Ruske Federacije savjetuju Putinu da ne žuri, vjerujući da bi neovisna Crna Gora mogla okrenuti leđa Rusiji. No, Putin ne želi ni slušati. Prvo, treba kazniti Srbe. Drugo, Đukanovića smatra svojim čovjekom. Crnogorski predsjednik ima veze s gradonačelnikom Moskve Jurijem Lužkovim i njegovim klanom – najveće poduzeće u zemlji kontrolira oligarh Oleg Deripaska, nekretnine masovno kupuju Rusi, a ruske sigurnosne službe osjećaju se kao kod kuće u Podgorici i Budvi.
Odluka je donesena: Rusija će olakšati Đukanovićevo odvajanje od Srbije.
I Putin će pobijediti – da bi se za nekoliko godina vidjelo da su članovi Vijeća sigurnosti, koji su pozivali na oprez, bili u pravu. Crna Gora će prekinuti posebne odnose s Moskvom, Deripaska će izgubiti imovinu, Đukanovićeve veze s Ruskom Federacijom će se raspasti zajedno s raspadom „klana Lužkov“. Zemlja će se pridružiti NATO-u. Ruske sigurnosne službe, koje su se donedavno osjećale „kao kod kuće“, počet će pripremati državni udar, pa čak i pokušaj atentata na predsjednika.
U međuvremenu, u Srbiji na vlast dolazi Aleksandar Vučić – „mali“ Milošević. Đukanović je, kako se i očekivalo, bolje razumio političku dinamiku u Beogradu od Zapadnih političara, a Putin sam sebe ponovno nadmašuje.
I za kraj – jedna osobna priča. Nakon aneksije Krima, šetao sam ulicama Budve i naišao na turistički ured s kartom bivše Jugoslavije. Vidjevši da je pregledavam, vlasnici su izašli i pitali odakle sam. Kad su saznali da sam iz Ukrajine, počeli su optuživati Ukrajince za nepoštovanje Rusije. Moji sugovornici, građani Srbije, obećali su da će Putin kazniti Ukrajinu – i lišiti je pristupa moru.
Bilo je previše vruće za dugu raspravu. „Ali ne vrijeđate Ruse“, rekao sam melankolično. „No, što je s vašim vlastitim pristupom moru?“
Jedan od sugovornika zamalo me udario pesnicom.
Vitaly Portnikov. Ukrainian journalist, political commentator, author and opinion-maker.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
