Policija brani Srpsku naprednu stranku i njihove aktiviste – posljednja je faza protesta, čija se dinamika rapidno mijenja iz dana u dan.
Protesti su u više mjesta Srbije postali nasilni nakon što su pristalice Srpske napredne stranke (SNS) prilično opasnim pirotehničkim sredstvima i drugim predmetima gađali demonstrante koji su mirno prosvjedovali i tražili raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora.
Policija je otvoreno stala na stranu nasilnika iz SNS-a i time pokrenula val bijesa građana koji nije zabilježen posljednjih devet mjeseci, od početka prosvjeda. Kao odgovor na nasilje iz ureda SNS-a, građani su u više gradova porazbijali prozore i demolirali prostorije vladajuće stranke u Novom Sadu, Valjevu, Beogradu.
Ulice srpskih gradova navečer postaju bojno polje demonstranata i pristalica vladajuće stranke koje brani policija.
Cinične petarde nijesu bile primarni razlog isprovociranog bijesa kod građana, već posljednja kap u valu represija i državnog nasilja prema neistomišljenicima, koje je režim Aleksandra Vučića pokrenuo nakon što je procijenio da je pobijedio „obojenu revoluciju“, odnosno nakon pada vala masovnih prosvjeda koji je tijekom zime ozbiljno uzdrmao njegovu vlast.
Nakon sputavanja masovnih studentskih protesta zvučnim oružjem, prestanka blokada komemorativnog šutanja na raskršćima i povratka u škole prosvjetnih radnika i akademske zajednice u proljeće, režim je proglasio kraj opasnosti i odmah počeo s odmazdom.
Svjedoči se o popisima imena, sastavljenim u hijerarhiji stožera SNS-a, koji se s vrha prosljeđuju u lokalne sredine kako bi se obračunalo s neistomišljenicima ili onima iz svojih redova koji su posustali pred masovnim studentskim prosvjedima i nijesu pokazali dovoljnu lojalnost Vučiću.
Otpuštaju se ili kažnjavaju zaposleni u državnim firmama, ne samo oni koji su prosvjedovali protiv korupcije i tražili odgovornost za smrt 16 ljudi zbog pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, već i oni koji su odbili ići na prorežimske mitinge podrške koje opsesivno organizira Aleksandar Vučić.
Okretanje mladih jednih protiv drugih
Uzrok izbijanja kolektivnog bijesa nesumnjivo je bio presedan zloupotrebe funkcije Aleksandra Vučića i instituta pomilovanja, kada je u srpnju i kolovozu oslobodio odgovornosti one koji su napadali i ugrozili živote demonstranata. Riječ je o skupini mladih aktivista SNS-a koji su bili optuženi da su premlatili studenticu i polomili joj čeljust, a pomilovana je i djevojka koja je automobilom udarila studenticu koja je mirno prosvjedovala.
Bizarna selekcija režima je u produbljivanju društvenih podjela nasiljem ne samo u okretanju građana jednih protiv drugih, već upravo mladih. Pomilovani su nasilnici, koji su faktički vršnjacima ugrozili živote, a dodatna surovost je u tome da su u oba slučaja stradale hrabre djevojke. Brutalna poruka je da će biti oslobođeni i nagrađeni svi oni, koji će se na najsuroviji način ubuduće obračunavati s Vučićevim oponentima.
Usporedba Srbije s režimom u Bjelorusiji ili latinoameričkim huntama nije više metafora. Zatvaraju se i masovno procesuiraju oni koji sudjeluju u demonstracijama, više stotina građana je privedeno od početka prosvjeda za što se najvjerojatnije koristi i protuzakoniti softver za prepoznavanje lica. Policija lakše izvlači pendreke i u punoj opremi se zalijeće na male skupine demonstranata, o čemu svjedoče brutalna prebijanja mladih demonstranata, prijetnje silovanjem djevojkama…
Akcije intervencija vode pretorijanski dijelovi aparata sile iz Jedinice za osiguranje ličnosti i objekata, koja podsjeća na „osobnu gardu“ Slobodana Miloševića – Jedinicu za specijalne operacije iz 90-tih godina.
Već duže vrijeme Vučić ne može uspostaviti svoju autoritarnu kontrolu u državi, a demonstranti nijesu dovoljno organizirani da preuzmu vlast – na ulici ili na izborima. Njemu je rizično da kao Slobodan Milošević 1991. godine izvede vojsku i tenkove na ulice ili uvede izvanredno stanje, ali već sada najavljuje odlučan odgovor države.
Aleksandar Vučić je prestao biti predsjednik svih građana, nazvavši svoje oponente teroristima i šireći na lojalnim medijima potpunu histeriju i nasilnu retoriku koja provocira na dalje unutarnje sukobe. Takva nasilna politehnologija je primjenjivana od kada je na vlasti Vučić, skoro svaki put pred raspisivanje izbora, ali ovaj put su svi nezadovoljni građani fizički usmjereni direktno protiv članova SNS-a i tu više nema povratka nazad – na miran prosvjed ili otpor u tišini.
Lažno ohrabren brojčano manjim prosvjedima, Vučić se tijekom višemjesečnih demonstracija vratio na svoja „tvornička podešavanja“ – na nasilnu logiku Srpske radikalne stranke u kojoj je politički u mladosti stasao. To je jezik sile, nasilja i iživljavanja nad slabijima. U histeričnoj želji da se trijumfalno i po svaku cijenu obračuna s demonstrantima, Vučićev režim lomi zub.
To su odmah prepoznali demonstranti i poslali mu nazad poruku razbijajući urede ne samo vladajuće, već i prostorija stranke njegovog učitelja, lidera srpskih radikala Vojislava Šešelja.
Rat se vraća kući, u Srbiju
Utisak je kao da Srbija evolutivno ulazi u fazu završetka ratova 90-tih, prirodnim suočavanjem s prošlošću bez pritisaka izvana, bez zahtjeva za uvažavanje presuda Haškog tribunala, bez unutarnjih građanskih zahtjeva da se osudi okupacija Hrvatske, prizna sistemski genocid u BiH i etničko čišćenje s elementima genocida na Kosovu.
Netko bi rekao da je to božja ili kozmička pravda. Nije, to je logički slijed događaja. Srpski analitičari pišu da se rat nakon pustošenja susjednih republika vraća kući, u Srbiju, odakle je i pokrenut. Jer svi ti koji su ga započeli ili njihovi učenici sada su u Srbiji na vlasti – Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, uz podršku Vojislava Šešelja, okruženi kriminalcima i osuđenicima za ratne zločine. Oni ne znaju za dijalog, već samo za nasilje. Oni prijete fizičkim istrebljenjem i uvažavaju samo sirovu silu.
U Srbiji se trenutačno ne odigrava sukob između proeuropskih i antieuropskih snaga. Protiv ljevice i desnice. Građanstva i narodnjaštva. U Srbiji se odigrava unutarnji sukob između dva nacionalizma – starog iz 90-tih i novog koji će ga neminovno zamijeniti, svrgnuti.
Studentski i građanski prosvjed se tijekom devet mjeseci transformirao iz ljevičarskog, urbanog, građanskog, u patriotski i nacionalistički. Bit će razočarani svi oni koji se nadaju da će nakon pada Vučića biti ukinut revizionizam Drugog svjetskog rata i rehabilitacija četničkog pokreta. Da će se Srbija politički suočiti sa zločinima 90-tih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Da će shvatiti zašto je NATO intervenirao protiv Srbije. Neće.
Doći će novi koji će također vikati „ustaše“, „šiptari“, „ped*ri“, što se već sada previše iritantno čuje na prosvjedima. Jedino čega neće biti – obiteljskih albuma i lica političara u medijima koji su tri i pol desetljeća na vlasti u Srbiji i drže je u tamnici ratova 90-tih.
Kako i kada će se odigrati ta smjena, zavisit će od masovnosti prosvjeda i izlaznosti birača na još uvijek neraspisanim izborima. Zavisit će od neopredijeljenih lokalnih konformista. Od svih onih koji sjede i piju svoju limunadu, dok se u drugoj ulici odvija skoro građanski rat.
Zavisit će i od toga hoće li u ovim uličnim okršajima netko stradati i država ponovo okrvaviti ruke, kao u slučaju nadstrešnice. I na kraju – od toga hoće li se u državnim organima probuditi ljudi i pobuniti zbog svakodnevnog premlaćivanja i hapšenja vlastitog naroda?
Što se iscrpljivanje jednih drugih više bude odvijalo u nasilju, to je manje izgleda za mirno razrešenje krize. Kao Slobodan Milošević, Vučić neće dozvoliti da izgubi na izborima, ali neće htjeti ni mirno predati vlast oponentima. Ključno je pitanje – hoće li imati dovoljno snage da udari na demonstrante, što nije imao ni bivši srpski diktator.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
