Zapadni Balkan ostaje jedno od najosjetljivijih i najranjivijih područja europskog sigurnosnog krajolika, gdje niz neriješenih međudržavnih i međuetničkih sukoba i proturječnosti, visoka društvena polarizacija i institucionalna slabost zemalja regije stvaraju plodno tlo za destruktivni utjecaj vanjskih sila.
U tom kontekstu treba razmotriti najnovije analitičko izvješće hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Ovaj dokument pomaže javnosti (posebno hrvatskoj javnosti) da učinkovitije reagira na sigurnosne izazove. Štoviše, 1990-ih, Hrvatska je bila izravni sudionik oružanih sukoba koji su uslijedili nakon raspada socijalističke Jugoslavije i dobila je vrlo težak rat za svoju neovisnost i teritorijalni integritet. Stoga, Hrvatska tradicionalno vrlo pomno prati sigurnosnu situaciju na Zapadnom Balkanu, posebno procese i događaje vezane uz Srbiju.
Svake godine SOA objavljuje „Javno izvješće“, detaljno izvješće u kojem služba analizira sigurnosne prijetnje na europskom kontinentu, na Zapadnom Balkanu i u samoj Hrvatskoj. Ovogodišnje izvješće sistematizira niz relevantnih izazova u regiji koji slabe europsku sigurnost, od kibernetičkih napada i kampanja dezinformiranja do špijunaže i subverzivnih aktivnosti.
Hibridni utjecaj u regiji – ruski i srbijanski
Hrvatska obavještajna služba jasno identificira glavne izvore hibridnog utjecaja i destabilizirajućih mjera na Zapadnom Balkanu: Moskvu i Beograd. Izvješće u biti naglašava da Rusija i Srbija djeluju sinergijski, pojačavajući međusobni utjecaj, što jasno pokazuju navedeni primjeri.
Uhićenje ruskog sabotera u Bosni
U srpnju 2024. zapalila su se tri paketa u tri europske zemlje – Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Poljskoj. Prvi požar dogodio se u zračnoj luci Leipzig u Njemačkoj. Paket se zapalio na pisti prije nego što je mogao biti utovaren u avion. U Velikoj Britaniji požar se dogodio nakon što je teretni avion sletio u predgrađe Birminghama. Poljski mediji izvijestili su o požaru u kamionu kurirske službe u blizini Varšave. Thomas Haldenwang, tadašnji šef njemačkog Saveznog ureda za zaštitu ustava, izjavio je da bi, ako bi se paketi zapalili usred leta, to „dovelo do pada“ (aviona – op. ur.).
Europski dužnosnici odmah su izrazili sumnje da Rusija stoji iza tih djela. „Kao ministar vanjskih poslova, imam informacije da Ruska Federacija stoji iza pokušaja sabotaže i u Poljskoj i u našim savezničkim zemljama“, rekao je tada novinarima poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski.
U kolovozu iste godine poljske specijalne službe počele su pratiti ruske sabotere. Jedan od njih, Aleksandar Bezrukavij, skrivao se od europskih obavještajnih službi više od tri mjeseca. Prema istrazi britanskih novina The Guardian, Bezrukavij se planirao vratiti u Rusiju, imajući kartu za let iz Srbije. Njegove planove osujetili su bosanski obavještajci i policajci, koji su ga u studenom 2024. uhitili u gradu Bosanska Krupa blizu hrvatske granice. Tri mjeseca nakon uhićenja, Aleksandar Bezrukavij izručen je Poljskoj, gdje je optužen za koordinaciju sabotaža u Poljskoj i drugim europskim zemljama.
Mjesto uhićenja (Bosna i Hercegovina) i odredište (Srbija) sabotera nisu slučajni. Oni još jednom potvrđuju da vanjski igrači, prvenstveno Rusija, računaju na to da će Zapadni Balkan biti „slijepa točka“ za Europu i NATO, gdje se njihovi agenti mogu nesmetano skrivati. Uzimajući u obzir i druge primjere istaknute u izvješću SOA-e, nema sumnje da bi Bezrukavij lako pronašao utočište u Srbiji.
Preseljenje ruskih diplomata
Upravo su u Srbiji ruski diplomati pronašli sigurno utočište nakon masovnog protjerivanja iz niza država članica Europske unije i nekih drugih zemalja u regiji (uključujući Crnu Goru). U hrvatskom obavještajnom izvješću stoji: „Rusija je ojačala svoju obavještajnu prisutnost u Srbiji, posebno s predstavnicima obavještajnog sustava koji su protjerani iz zemalja EU, gdje su prethodno tajno provodili obavještajne aktivnosti pod diplomatskim pokrićem.“
Ovo se odnosi na masovno protjerivanje ruskog diplomatskog osoblja nakon potpune ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. Prema različitim izvorima, 34 europske zemlje, uključujući zemlje Zapadnog Balkana (Crna Gora, Hrvatska i Sjeverna Makedonija), protjerale su oko 700 ruskih diplomata. Međutim, neki od njih odmah su dobili nove pozicije u ruskim veleposlanstvima u Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Dolazak diplomatskih „izgnanika“ u Bosnu i Hercegovinu nije prošao bez kritika, ali ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković tada je izjavio: „Nažalost, imamo ograničene mogućnosti za brzu, učinkovitu i primjerenu reakciju, te smo u fazi određenog istraživanja što se uopće može učiniti, ne samo u ovom slučaju nego i u svim sljedećim slučajevima.“ Dakle, Sarajevo je priznalo potrebu za odlučnim koracima kao odgovor na rusku prijetnju, ali do danas se ništa ne zna o bilo kakvim koracima koje je poduzela BiH u tom smjeru. Ključni razlog za ovu situaciju u BiH je njezina složena poslijeratna struktura temeljena na Daytonskom sporazumu. Točnije, Republika Srpska, predvođena svojim otvoreno proruskim vodstvom (kao jedan od entiteta BiH), dosljedno blokira sve učinkovite antiruske mjere zemlje.
Sa svoje strane, Beograd je bez oklijevanja prihvatio protjerane ruske diplomate u skladu s deklariranom srpskom politikom „multivektornosti“ i neutralnosti (dok je formalno zacrtao cilj stjecanja članstva u EU, ali ne i u NATO-u), a u novije vrijeme i de facto približavanje Rusiji unatoč sve uočljivijim kritikama iz EU.
Ovo zbližavanje posljedica je ruske podrške režimu Aleksandra Vučića, čija je moć u posljednje vrijeme znatno poljuljana višemjesečnim protuvladinim prosvjedima koji su započeli kao odgovor na tragediju u Novom Sadu u studenom 2024. (kada je 16 ljudi poginulo zbog urušavanja nadstrešnice na željezničkom kolodvoru; ljutiti građani vjeruju da je tragediju uzrokovala korupcija sadašnjeg državnog sustava u Srbiji).
Moskva pomaže Beogradu ne samo retorikom. To je izjavio bivši srbijanski potpredsjednik vlade Aleksandar Vulin (usput rečeno, jedan od Kremlju najviše posvećenih sprskih političara) u intervjuu za ruski propagandni medij RIA: „Vrlo sam zahvalan specijalnim službama Rusije, koje nas uvijek podržavaju u našoj borbi protiv obojenih revolucija, prije svega informacijama.“
Povećanje ruskog diplomatskog kontingenta u Srbiji, koji uključuje i bivše sigurnosne dužnosnike i obavještajne časnike, velika je prednost za zvanični Beograd, jer se mogu uključiti u suzbijanje protuvladinih prosvjeda i pružiti stručnu pomoć sadašnjim srbijanskim vlastima na ovom području. Istovremeno, to produbljuje ovisnost Srbije o Rusiji i nesumnjivo stvara sigurnosne prijetnje susjednim državama članicama EU, uključujući Hrvatsku.
Dezinformacije, Srpska pravoslavna crkva i „Srpski svet“
Izvješće SOA-e također posvećuje pozornost informacijskim operacijama koje Rusija i Srbija provode u zemljama Zapadnog Balkana. Što se tiče Rusije, ona svoje narative prvenstveno prenosi putem srbijanskih izdanja svojih propagandnih medija RT (RT Balkans) i Sputnik. Kako hrvatsko obavještajno izvješće naglašava, ti mediji „služe širenju proruskih i antizapadnih narativa na Zapadnom Balkanu“. Srbija, pak, širi svoj utjecaj prvenstveno kroz ideologiju „Srpskog sveta“, koju stručnjaci SOA-e definiraju kao „kopiju ruskog koncepta hibridnih djelovanja i poluga utjecaja na susjedne države“ – takozvanog „Ruskog svijeta“ (Русский мир).
U tom kontekstu, Srpska pravoslavna crkva (SPC) igra vodeću ulogu. „Osim svoje vjerske uloge, SPC ima značajan nacionalni i regionalni politički utjecaj. U političkom segmentu, vodstvo SPC podržava i promiče koncept ‘srpskog sveta’, posebno ističući Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo kao dio ovog (srpskog – op. ur.) prostora.“
Vrijedi napomenuti da Srpska pravoslavna crkva ne priznaje neovisnost Kosova, proglašenu 2008. godine, a SPC u Crnoj Gori (najveća denominacija u zemlji) dosljedno negira postojanje Crnogoraca kao zasebne nacije i skeptična je prema neovisnosti Crne Gore općenito (obnovljenoj referendumom 2006. godine).
Kao primjer aktivnosti SPC-a, hrvatska agencija istaknula je Prvi svesrpski narodni sabor pod nazivom „Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska“ (Republika Srpska je jedan od dva entiteta u BiH – op. ur.). Događaj je organiziran na najvišoj vjerskoj i političkoj razini 8. lipnja 2024. u Beogradu. Prisustvovao mu je veliki broj srpskih političara, umjetnika, javnih ličnosti i crkvenih dužnosnika iz Srbije i susjednih zemalja (uključujući sadašnjeg predsjednika crnogorskog parlamenta i vođu stranke „Nova srpska demokracija“, Andriju Mandića). Tijekom ovog događaja, sudionici su usvojili deklaraciju koja definira zajedničke stavove i ciljeve „naroda Srbije i (Republike) Srpske“. To uključuje protivljenje „asimilaciji“ Srba u državama regije, kategoričko odbijanje priznavanja neovisnosti Kosova i otpor rezoluciji Opće skupštine UN-a o genocidu u bosanskom gradu Srebrenici. Svesrpski sabor je, također, pozvao na „bližu suradnju između crkvenih i državnih tijela o ključnim pitanjima“. Dakle, Srpska pravoslavna crkva trenutno je vjerska institucija sa značajnim političkim kapitalom i ciljem koji gotovo u potpunosti odgovara vanjskopolitičkim ciljevima sadašnjih srbijanskih vlasti na čelu s Aleksandrom Vučićem, prvenstveno „ujedinjenjem Srba u susjednim državama, posebno u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu, pod jedinstvenim političkim kišobranom službenog Beograda“, napominje SOA u svom analitičkom izvješću.
Kibernetički napadi na hrvatsku infrastrukturu
Napadi u kibernetičkom prostoru jedna su od nekoliko prijetnji opisanih u izvješću, s kojima se Hrvatska izravno suočila na vlastitom teritoriju. Izvješće SOA-e navodi da je posljednjih godina uočljiv jasan trend povećanja broja i učestalosti kibernetičkih napada na hrvatsku državnu IT infrastrukturu. Od 2022. godine, broj takvih kibernetičkih napada gotovo se udvostručio, a glavne mete su hrvatska državna tijela i objekti kritične infrastrukture.
„Dvije trećine najvećih kibernetičkih napada na ciljeve u Hrvatskoj izvele su skupine koje sponzorira ruska država“, stoji u izvješću.
SOA zasebno navodi primjer napada na Središnju sveučilišnu kliničku bolnicu u Zagrebu (KBC Zagreb). Napad je izvela grupa LockBit, protiv čijeg su osnivača, Dmitrija Khorosheva, Sjedinjene Države uvele sankcije u svibnju 2024. LockBit ima sjedište u Rusiji. Napadači su uspjeli ukrasti značajnu količinu osobnih podataka i onesposobiti medicinsku opremu. Kao rezultat ovog incidenta, uprava bolnice čak je preusmjerila neke pacijente u druge medicinske ustanove u Zagrebu.
Hrvatska obavještajna služba izjavila je da su ukradeni podaci uspješno pronađeni i vraćeni, a puni rad ustanove obnovljen je u roku od 24 sata.
Druge (supra)regionalne prijetnje
Izvješće SOA-e fokusira se, također, na izazove s kojima se Hrvatska suočava, prvo kao članica Europske unije, a drugo kao susjed Zapadnog Balkana (Hrvatska se obično izbjegava identificirati s ovom regijom, službeno se pozicionirajući kao srednjoeuropska i mediteranska zemlja – op. ur.).
Među tim prijetnjama su vjerska i politička radikalizacija, ilegalne migracije u EU i ekonomski izazovi, prvenstveno povezani s organiziranim kriminalom.
Radikalizacija
SOA priznaje da „na teritoriju Republike Hrvatske ne djeluju terorističke organizacije“, te da je rizik od takvih skupina „procijenjen kao nizak“. Istovremeno, SOA smatra da je Zapadni Balkan izvor rizika u tom kontekstu, budući da na teritoriju država Zapadnog Balkana živi „mali broj sljedbenika džihadizma“.
U izvješću se navode i dva primjera terorističkih djela: napad na policajca koji je čuvao izraelsko veleposlanstvo u Beogradu u lipnju 2024. i napad na policajce u gradu Bosanska Krupa u BiH, u listopadu iste godine. Poznato je da je prvi napadač bio sljedbenik Islamske države, ali nema sličnih informacija o napadaču u BiH. Također, treba napomenuti da je potonji u vrijeme napada bio maloljetan.
Uz tezu o prisutnosti zasebnih skupina sljedbenika radikalnog islama u regiji (prvenstveno u BiH), hrvatska Agencija također prepoznaje sekularni (politički) ekstremizam kao prijetnju svojoj sigurnosti. „Dio krajnje političke desnice promiče neonacističku ideologiju, uz manifestacije neprijateljstva prema migrantima i stranim radnicima u Hrvatskoj… postoji mogućnost izoliranih incidenata u koje su uključene samozvane radikalizirane osobe koje mogu, ali i ne moraju biti povezane s ekstremističkim skupinama“, izvještava SOA.
Ilegalne migracije u EU i krijumčarenje
Pod utjecajem nestabilne međunarodne situacije, ilegalne migracije u zemlje Europske unije, posebno u Hrvatsku, intenziviraju se. Također, Hrvatska je atraktivna zemlja za krijumčarske aktivnosti, budući da se nalazi u Schengenskom prostoru.
S obzirom na to, SOA napominje da „naoružane skupine krijumčara djeluju na određenim dijelovima migracijskih ruta na Zapadnom Balkanu“, te da „nakupljanje značajnog broja migranata u blizini hrvatske granice, kao i tranzit kroz njezin teritorij, predstavljaju sigurnosne prijetnje u obliku povećanih mreža krijumčara, međusobnih sukoba migrantskih skupina, radikalizacije nezadovoljnih migranata, pokušaja nasilnih masovnih proboja granica, širenja lažnih i alarmantnih poruka te rasta ekstremističkih skupina u društvu“.
Institucionalna slabost kao sigurnosna prijetnja i interesi Hrvatske u regiji
Hrvatska obavještajna služba SOA u izvješću koristi konkretne primjere kako bi pokazala da je glavna ranjivost zemalja regije, između ostalog, gore spomenuta institucionalna i/ili politička nestabilnost i slabost, što je uzrokovano međudržavnim, međuetničkim, međureligijskim i međuinstitucionalnim proturječjima.
„Ovo je prostor koji je, u političkom i sigurnosnom smislu, dugi niz godina karakteriziran neriješenim međunarodnim i međudržavnim pitanjima, čije rješavanje protiče s poteškoćama i sporo, unatoč naporima EU i Sjedinjenih Država. Istodobno, proces europskih integracija je vrlo spor ili je stagnirao“, pišu analitičari SOA-e o regiji.
Agencija opisuje angažman Hrvatske u ovom kontekstu kao višedimenzionalan, jer zemlja tradicionalno ima zamjetne „nacionalne, ekonomske, sigurnosne, trgovinske, prometne i druge interese“ na Zapadnom Balkanu. Ne manje važna jeste želja Zagreba da osigura interese hrvatske manjine u susjednim zemljama regije, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda, ali, za razliku od Srba, nemaju vlastiti entitet (nalaze se u zajedničkoj Federaciji Bosne i Hercegovine s muslimanskim Bošnjacima).
Kao država članica EU, Hrvatska ima značajan utjecaj na zemlje kandidatkinje (sve zemlje u regiji, osim Kosova, imaju status država kandidatkinja za EU – op. ur.). Kao susjed tih država, Hrvatska je istinski zainteresirana za njihovu uspješnu integraciju u EU (posebno Crne Gore, koja je trenutno regionalni lider u tom procesu). I upravo na primjeru Crne Gore SOA izražava načelno protivljenje Zagreba antieuropskim tendencijama u političkom životu zemalja regije:
„Radikalne prosrpske stranke dio su sadašnje vladine koalicije. Crnogorska vlada pokušava pokazati svoju europsku orijentaciju i predanost zajedničkim europskim politikama i vrijednostima, ali utjecaj prosrpskih političkih snaga s nacionalističkim i antizapadnim stavovima može negativno utjecati na proces europskih integracija zemlje, kao i na odnose Crne Gore s državama članicama EU.“
Stoga je strateški interes Zagreba daljnje dosljedno promicanje europskih integracija država Zapadnog Balkana, kao i suprotstavljanje štetnim vanjskim utjecajima, koji negativno utječu na taj proces. Kako je istaknuto u najnovijem izvješću SOA-e, „svaka značajna nestabilnost u regiji Zapadnog Balkana ima posljedice za nacionalnu sigurnost i interese Hrvatske.“
Zaključci
• Cilj izvješća SOA-e je upoznati javnost sa sigurnosnim izazovima s kojima se trenutno suočavaju Hrvatska, Zapadni Balkan i EU.
• Hibridni utjecaj Rusije i Srbije na Zapadnom Balkanu i dalje postoji, a zemlje jačaju svoju obavještajnu i diplomatsku suradnju. Glavni kanali informacijskog utjecaja su ruski i srbijanski mediji, kao i Srpska pravoslavna crkva kao vrlo utjecajna vjerska i politička struktura.
• Hakerske skupine koje podržava Rusija redovito provode značajan broj kibernetičkih napada, posebno na državnu IT infrastrukturu (uključujući kritičnu infrastrukturu), što stvara rizike za nacionalnu sigurnost Hrvatske i drugih država članica EU.
• Zapadni Balkan važna je tranzitna ruta za ilegalne migrante u Europsku uniju, što doprinosi jačanju krijumčarskih mreža i rizicima radikalizacije koji izravno utječu na nacionalnu sigurnost Hrvatske i društveno-političku stabilnost zemlje.
• Politička nestabilnost i institucionalna slabost u zemljama Zapadnog Balkana stvaraju povoljno okruženje za destruktivni vanjski utjecaj i usporavaju proces europskih integracija (Crna Gora se navodi kao upečatljiv primjer toga).
