Istraživanje o ruskim kampovima na Balkanu, koje su zajednički objavili BIRN i moldavski istraživački centar CU SENS, otvara prostor za mnogo šire promišljanje o ulozi naše regije u suvremenim oblicima političkog utjecaja, sabotaže i hibridnog ratovanja.
Kad god neka priča počinje rečenicom „kampovi za obuku na teritoriju Bosne i Hercegovine”, nemoguće je ostati ravnodušan. Međutim, ovaj put se ne radi o lokalnim paravojnim formacijama ili pripremama za sukobe na Balkanu – već o izvozu destabilizacije iz srca Europe u istočnoeuropsko susjedstvo. I sve se to događa – tiho, pažljivo, ciljano, pod okriljem sportskih događaja i bez ikakvog formalnog traga u službenim dokumentima domaćih institucija.
Prema dokumentaciji objavljenoj sredinom srpnja, u kampovima koji su djelovali u Republici Srpskoj i Srbiji, moldavski građani prolazili su fizičku i psihološku obuku s ciljem sudjelovanja u neredima i pokušajima destabilizacije prije tamošnjih predsjedničkih izbora 2024. godine. Pojedinci, identificirani kao instruktori tih aktivnosti, imaju veze s Wagner grupom, ruskim nacionalističkim i sigurnosnim strukturama, uključujući imena poput Mihaila Potepkina i Konstantina Goloskokova. U nekim slučajevima, poput bugarskog neonacista Mircha Angelova, vidimo i transnacionalnu suradnju radikalno desničarskih elemenata.
Posebno je uznemirujući način na koji su ovi kampovi regrutirali sudionike. Mladi ljudi, često ekonomski ugroženi, privlače se pod izgovorima da će prisustvovati aktivnostima poput paintball turnira, seminara samoobrane i fitness kampova. Sudionicima je navodno ponuđeno 300 do 500 dolara, plaćeno u gotovini ili čak kriptovalutama, a neki su svjedočili da su im oduzeti osobni dokumenti. To su metode koje nisu samo manipulativne – one pokazuju sustavan, metodičan pristup psihološkom inženjeringu.
U tom kontekstu, teško je govoriti o navedenim događajima bez ozbiljne zabrinutosti oko uloge koju regija igra u širim geopolitičkim igrama. Ako su, kako je navedeno, kampovi djelovali izvan znanja domaćih institucija, to je znak ozbiljnog institucionalnog neuspjeha. S druge strane, ako su djelovali sa znanjem – pa čak i prešutnim odobrenjem – onda se suočavamo s mnogo dubljim problemom: zlouporabom državnog teritorija za provođenje operacija koje imaju izravne posljedice na demokratske procese u drugim zemljama.
Zanimljivo je, i nimalo slučajno, da su lokacije kampova odabrane upravo u dijelovima Bosne i Hercegovine i Srbije, gdje službeni narativ i politička praksa pokazuju otvoreniji stav prema Rusiji. Poricanje prisutnosti kampova od strane vlasti iz Republike Srpske bilo je očekivano, ali to ga ne čini manje zabrinjavajućim. Istraživači nisu samo mapirali točne lokacije, već su i identificirali konkretne ljude, pratili tok novca, dokumentirali regrutiranje i povezali ga sa specifičnim destabilizacijama u Moldaviji.
Sve te informacije trebale bi biti dovoljne za pokretanje ozbiljnih istraga. Međutim, ono što je trenutno više zabrinjavajuće od samih kampova jest šutnja. Institucije šute. Tužiteljstvo se ne oglašava. Političke stranke, uz rijetke iznimke, ponašaju se kao da je to problem koji ih se ne tiče. Javna rasprava o ovoj temi gotovo da i ne postoji. U zemljama koje su preživjele ratove, strane intervencije i uništavanje institucija, takva pasivnost je više od neodgovornosti – to je odricanje od suvereniteta.
U Moldaviji je, s druge strane, ova priča dobila potpuni institucionalni odgovor. Lokalne vlasti su već početkom 2024. identificirale pokušaje destabilizacije, povezale ih s kampovima na Balkanu i uspostavile kontakte s pravosuđem u BIH. Otvorena je formalna istraga do travnja 2025. To je ono što bi trebao biti standard – brza reakcija, spremnost na suradnju, transparentnost prema javnosti. Sve što nedostaje u Bosni i Hercegovini.
No, ova priča je puno više od pukog izvještavanja o obuci paravojnih skupina. Tjera nas da se zapitamo gdje se danas zapravo odvija borba za demokraciju, suverenitet i stabilnost. Istraživanja nas podsjećaju da se granice ne pomiču tenkovima, već dezinformacijskim kampanjama, obukom za masovne prosvjede, infiltracijom u političke procese i manipulacijom ranjivih dijelova društva.
Ako sada ne prepoznamo ovu prijetnju – dok se kampovi još mogu locirati, dok svjedoci još mogu govoriti, dok se dokazi još mogu prikupljati – neće nas iznenaditi dan kada se slični obrasci ponašanja primijene na nas. Jer hibridni rat ne poznaje geografske granice – poznaje samo slabosti. Slabe institucije. Netraženje odgovornosti. Izostanak volje za reakcijom.
Zato je iznimno važno da ova priča ne završi s jednom objavom i nekoliko medijskih naslova. Potrebno je provesti parlamentarnu raspravu. Pokrenuti odgovornost u entitetskim i državnim institucijama. Da sigurnosne službe – ako već ništa nisu znale – objasne zašto nisu znale. Da tužiteljstvo počne pozivati svjedoke. I da javnost konačno dobije odgovore.
Međutim, odgovornost ne leži samo na institucijama. Leži i na nama, kao društvu. Novinari su odradili svoj dio posla. Prikupljeni su podaci, analizirani su tokovi novca, identificirane su osobe i metode djelovanja. Zajedno s kolegama iz inozemstva, pokazalo se kako izgleda pravi transnacionalni napor potkopavanja demokratskog poretka. A sada je red na druge – one koji imaju instrumente moći i dužnost djelovanja. Istovremeno, ova priča poziva na širu raspravu o ulozi Balkana u globalnim procesima. Više se ne možemo zavaravati da smo izolirani, da svijet zaobilazi naše prostore. Naprotiv – Balkan postaje operativna zona za projekte koji se tiču Europe, demokratskog poretka i sigurnosti. Naša ranjivost, naše podjele i naša institucionalna slabost čine nas idealnim tlom za sve one koji žele djelovati iz sjene.
I tu dolazimo do ključnog pitanja: hoćemo li to dopustiti? Ili ćemo konačno prepoznati ozbiljnost situacije i reagirati na vrijeme?
Jer ako danas zatvorimo oči pred činjenicom da se destabilizacija izvozi iz BiH, sutra možemo otvoriti oči pred zemljom u kojoj se stabilnost urušava iznutra, na isti način – tiho, sustavno i bez otpora. I tada nam ni međunarodna zajednica, ni EU, ni NATO neće pomoći – jer prvo što moramo učiniti jest zauzeti se za vlastite institucije.
Priča o kampovima za destabilizaciju Moldavije, organiziranim na teritoriju BiH, nije priča drugog naroda. To je priča o nama. O tome koliko smo spremni zaštititi vlastiti suverenitet. O tome koliko nas zanima što se događa iza zatvorenih vrata sportskih centara, odmarališta i izoliranih poljana. I, što je najvažnije, o tome jesmo li spremni djelovati dok još možemo – ili ćemo opet čekati da nas prošlost sustigne.
Jer ako ovu priču ne prepoznamo kao ozbiljno upozorenje – možda sljedeća destabilizacija neće biti usmjerena iz BiH, već će biti usmjerena na nju.
Nino Bilajac. Journalist, Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) BiH
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
