Projekt rekonstrukcije bivšeg kompleksa Generalštaba u središtu Beograda, koji je srbijanska vlada planirala provesti zajedno sa zetom američkog predsjednika Donalda Trumpa, postao je pravi test za Aleksandra Vučića. Sporazum između srbijanske vlade i tvrtke Jareda Kushnera, umjesto da postane primjer uspješnog vanjskopolitičkog lobiranja i dobro promišljenog ekonomskog pragmatizma, pretvorio se u razlog za još jedan val javnog nezadovoljstva, eskalaciju unutarnje političke konfrontacije, pa čak i početak istrage protiv visokih dužnosnika.
Arhitektonski spomenik kao gradilište
Kompleks zgrada Državnog sekretarijata nacionalne obrane, poznatog kao Generalštab, projektirao je arhitekt Nikola Dobrović u modernističkom stilu. Građevina je bila simbol poslijeratne socijalističke Jugoslavije. U proljeće 1999. godine zgrada je pogođena NATO projektilima tijekom operacije „Saveznička snaga“ i djelomično uništena. Srbijanska vlada je 2005. godine kompleks Glavnog štaba proglasila kulturnom baštinom. No, sada zgrade u središtu Beograda moraju ustupiti mjesto luksuznom hotelsko-stambenom kompleksu koji će graditi tvrtka Jareda Kushnera. Lobist za ovaj posao bio je Richard Grenell, bivši specijalni izaslanik Trumpa za Balkan, što naglašava političku prirodu ulaganja.
Sporazum o „revitalizaciji“ kompleksa „Generalštaba“ potpisan je u svibnju 2024. između srbijanskog Ministarstva graditeljstva, prometa i infrastrukture, na čijem je tadašnjem čelu bio Goran Vesić, i Affinity Global Developmenta. Prema uvjetima ugovora, zemljište u središtu Beograda, ukupne površine veće od 3 hektara, prenosi se u zakup na 99 godina bez naknade.
Krajem 2024. vlada je ukinula status kulturne baštine za zgrade Generalštaba. U studenom 2025. srbijanski parlament izglasao je poseban zakon (lex specialis), kojim je stvoren poseban postupak za razvoj lokacije bivšeg Generalštaba.
Međutim, već u svibnju 2025. godine, Tužiteljstvo za organizirani kriminal pokrenulo je istragu zbog sumnje na krivotvorenje dokumenata na temelju kojih je ukinuta zaštita kompleksa „Generalnog štaba“. Prema tužiteljstvu, prijedlog za ukidanje statusa kulturne baštine, koji je Goran Vasić, vršitelj dužnosti ravnatelja Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, poslao Ministarstvu kulture, bio je krivotvoren. Sada ga tužiteljstvo sumnjiči za zlouporabu položaja.
Jedan od osumnjičenika u slučaju je i ministar kulture Nikola Selaković. Sumnjiči se da je navodno utjecao na Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, dok je u to vrijeme obnašao dužnost ministra pravosuđa, kako bi se kompleks Generalštaba skinuo s registra kulturnih dobara. Selaković je već optužen za dva kaznena djela: zlouporabu položaja i krivotvorenje službene isprave.
Ministar odbacuje ove optužbe, a predsjednik Aleksandar Vučić kaže da se radi o političkom progonu. Prema riječima srbijanskog predsjednika, zaposlenici tužiteljstva sudjelovali su u protuvladinim prosvjedima, a sada progone dužnosnika iz političkih razloga. Selaković je otišao još dalje i optužio tužitelje za pokušaj rušenja državnog vodstva. „Aleksandar Vučić im je glavna prepreka i sve što rade, rade kako bi ga u konačnici udarili“, rekao je ministar nakon posjeta tužiteljstvu.
Nepotrebna ruševina ili važan simbol?
Predsjednik Srbije naglašava da je projekt s Kushnerovom tvrtkom koristan za zemlju. Prije nekoliko dana, Vučić je naglasio: „Važno je da privučemo investicije; one bi iznosile preko 600 milijuna dolara, to je važno za Srbiju, a da ne spominjemo kako bi se promijenio centar grada i koliko bismo više turista privukli.“
Međutim, daleko od toga da svi građani dijele njegovo mišljenje. Prije svega, razlog tome je što bi pokretanje grandiozne obnove u centru Beograda usred masovnih prosvjeda protiv smrtonosnog urušavanja nadstrešnice kolodvora Novi Sad bio vrlo rizičan potez srbijanskog vodstva.
Podsjetimo se da je tragedija u Novom Sadu, koja se dogodila u studenom 2024. i odnijela živote 16 ljudi, dovela do ostavke i podizanja optužnice protiv ministra Gorana Vesića – iste osobe čiji je potpis na sporazumu s Kushnerom. Istraga još nije završena, odgovorni za tragediju, za koju se vjerovalo da je uzrokovana ili nemarom ili neprofesionalizmom ili korupcijom državnih dužnosnika, još nisu kažnjeni, a treba da počne nova velika rekonstrukcija. Ponovno su uvedeni specijalni uvjeti za investitora, prisutan je nedostatak transparentnosti u donošenju odluka i moguće su zlouporabe. Moglo se predvidjeti da će novi plan razvoja vlasti izazvati nepovjerenje javnosti. No, revitalizacija kompleksa Generalštaba problematična je ne samo zbog toga.
Nakon što je parlament odobrio poseban zakon, ispred zgrade bivšeg Generalštaba u Beogradu održan je skup koji su organizirali studenti nekoliko beogradskih fakulteta. Prosvjednici su nosili transparente s natpisom „Nećemo predati Generalštab“, naglašavajući da je prosvjed upozorenje vlastima i da će biti novih akcija ako se ne odustane od planirane revitalizacije kompleksa.
„Predati simbol patnje našeg naroda onima koji su tu patnju nanijeli – ovo nije investicija, ovo je pljuvanje u dušu svakoga tko je preživio 1999.“, naglasio je vođa pokreta Kreni-Promeni, Savo Manojlović, koji se aktivno protivi preuređenju Generalštaba.
Znakovito je da su na obljetnicu početka NATO operacije studenti i građani koji podržavaju njihov stav također prosvjedovali iz tog razloga. Iako su istog dana održane službene komemoracije žrtvama bombardiranja uz sudjelovanje državnog vrha, pitanje „Generalštaba“ stavilo je vlast i prosvjednike na suprotne strane barikada.
Za značajan broj Srba, bez obzira podržavaju li vladu ili oporbu, granatiranje Beograda ostavilo je duboku traumu, a ruševine Generalštaba pretvorile su se ne samo u kulturni već i povijesni spomenik, simbol patnje. Stoga se očekuje snažna emocionalna reakcija na svaki pokušaj uništavanja lokacije, posebno kada je investitor tvrtka povezana s američkim establišmentom. Muzej žrtava NATO bombardiranja, čije je stvaranje vlast najavila kao dio obnove, ni na koji način ne može biti ekvivalentna zamjena za stvarnu zgradu uništenu projektilima.
„Nećemo valjda čuvati ove ruševine još 300 godina?“, naglašava Vučić, ističući svrsishodnost američkog projekta. Međutim, ovaj stav srbijanskog predsjednika proturječi ne samo osjećajima značajnog broja građana, već i njegovoj vlastitoj politici.
Pragmatizam vs. prošlost
Politiku predsjednika Vučića karakterizira stalni sukob nekompatibilnih strateških ciljeva. Ta ambivalentnost u vanjskim odnosima poznata je kao politika „sjedenja na više stolica“, kada se Beograd istovremeno pridružuje EU, sprijateljuje s Moskvom, razvija suradnju s Pekingom i pokušava izgraditi obostrano korisne odnose s Washingtonom.
Projekt „Generalštab“ dio je ove višesmjerne aktivnosti Vučića. Nitko ne sumnja da je svrha ove revitalizacije uspostavljanje obostrano korisne interakcije s Trumpovim najbližim krugom radi promicanja interesa Srbije u Washingtonu. Ironija je u tome što Srbi do sada nisu osjetili nikakvu korist od ovog kontakta – najhitniji problem danas, osiguranje rada „Naftne industrije Srbije“ (NIS), nije riješen. Zbog posebnih odnosa s Moskvom (još jedan vanjskopolitički vektor), srbijanske vlasti nisu htjele nacionalizirati NIS kako bi se riješile ruskog vlasnika tvrtke, a Rusi nisu htjeli dobrovoljno prodati važnu imovinu Srbima. Kao rezultat toga, stupile su na snagu američke sankcije protiv ruske tvrtke, rafinerija NIS se zatvara, benzinske postaje efektivno prestaju s radom… Podrška Kushnerovom projektu u Beogradu ovdje nije ni na koji način pomogla. Naravno, moglo bi se pretpostaviti da su srbijanske vlasti odlučile srušiti „ruševine“ bez ikakvog političkog konteksta ili lobističkih ciljeva, jednostavno na temelju kalkulacije privlačenja velikih investicija i obnove gradskog središta. No, malo tko u to vjeruje. Razlog ovom nepovjerenju ne leži samo u vanjskoj, već i u unutarnjoj politici pod Vučićem, gdje on i njegov tim pokušavaju provoditi „viševektorsku“ politiku.
S jedne strane, Srbija je jačanje gospodarstva i poboljšanje dobrobiti građana učinila prioritetom. Tijekom svog mandata sadašnji srbijanski predsjednik stalno naglašava svoju predanost mirnom putu razvoja zemlje i usredotočuje se na gospodarski rast. „Vjerujem da bi sljedeća godina mogla biti najbolja u našoj povijesti u smislu poboljšanja životnog standarda, dovršetka izgradnje infrastrukturnih projekata i promjene lica Srbije. Vjerujem da će to biti najbolja godina u našoj povijesti, ali morat ćemo naporno raditi, naporno se truditi, naporno se boriti; morat ćemo donijeti mnoge teške odluke… mi u Srbiji se ne pripremamo za rat. Jačamo našu vojsku kako bismo nekoga odvratili. Znate da su, dok god ja vodim Srbiju, šanse za rat vrlo male“, izjavio je u nedavnom televizijskom intervjuu.
Ipak, politika mira i održivog gospodarskog razvoja a priori bi trebala podrazumijevati napuštanje narativa koji potiču revanšizam i šovinizam. Međutim, činjenice ukazuju na suprotno. Kategorično poricanje genocida u Srebrenici; predstavljanje hrvatske vojne operacije „Oluja“ kao pogroma krajiških Srba (bez pozivanja na sve okolnosti rata); procjena NATO-ove operacije „Savezničke snage“ protiv Jugoslavije kao agresije (bez analize neposrednih uzroka koji su prisilili Sjevernoatlantski savez na upotrebu sile); Moralno opravdanje zločinaca osuđenih od strane Haaškog suda – sve su to realnosti današnje Srbije.
Vučićeva vlada, iako proklamira pragmatičnu politiku gospodarskog razvoja usmjerenu na budućnost, u praksi veliča izgubljene bitke, njeguje osjećaj nepravde i uranja građane u promišljanje o nedavnoj prošlosti. U toj atmosferi nastaje neobičan politički i mentalni rascjep – mirni pragmatizam ide ruku pod ruku sa sentimentima u kojima Vučićevi kritičari vide prijeteće znakove želje za osvetom za vojne poraze svojih prethodnika.
Slučaj „Generalštab“ pokazao je punu paradoksalnost i nedosljednost političkih ekvilibristika srbijanskih vlasti u domaćoj politici. Nemoguće je brinuti se za gospodarski razvoj dok se provode netransparentni investicijski projekti praćeni sumnjama u korupciju. Nemoguće je govoriti o „nepravednoj NATO agresiji“, njegovati sliku mučenika i pokušavati srušiti simbol narodne patnje u korist istih tih članica NATO-a. Ova kombinacija nespojivog prirodno izaziva razočaranje, ogorčenje i otpor među građanima.
Jasno je da će predsjednik i njegov tim osobno i putem provladinih medija pokušati objasniti svoj stav i ipak osigurati podršku birača. Sljedeći izbori, koji bi se, prema Vučiću, trebali održati već u svibnju ili prosincu sljedeće godine, pokazat će hoće li sadašnje srpsko vodstvo uspjeti.
Analitička grupa CWBS-a
