Dana 7. kolovoza 2025. u selu Gornje Zaostro, općina Berane, na sjeveru Crne Gore, podignut je spomenik Pavlu Đurišiću, zapovjedniku četničkog pokreta u Crnoj Gori tijekom Drugog svjetskog rata. Postavljanje je provedeno bez dopuštenja nadležnih institucija, a istog dana, nakon burne reakcije javnosti i hitne intervencije državnih vlasti, spomenik je uklonjen i premješten u dvorište lokalne crkve. Ali ne intervencijom države, kojoj je pristup mjestu događaja onemogućena blokadom ceste.
Ovaj događaj nije izolirani incident, već dio šire strategije srbijanskog nacionalističkog djelovanja i pokušaja rehabilitacije kolaboracionističkih figura iz prošlosti. Slučaj Zaostro postavlja pitanja o suočavanju s prošlošću, ulozi Srpske pravoslavne crkve (SPC) u političkim procesima Crne Gore i sigurnosnim izazovima koje predstavljaju takvi simbolični činovi.
Pavle Đurišić rođen je 1909. godine i školovao se u vojnim institucijama Kraljevine Jugoslavije. Travanjski rat 1941. zatekao ga je na službi kao časnika u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci. Nakon sloma jugoslavenske obrane i kapitulacije Kraljevine, maloljetni kralj Petar II i vlada otišli su u progonstvo, dok su se časnici Kraljevske vojske, uključujući i Đurišića, počeli okupljati na Ravnoj gori u središnjoj Srbiji. Tamo je donesena odluka o nastavku borbe protiv njemačkih okupatora.
U prvoj fazi rata, četnički pokret, koji ima korijene u gerilskim formacijama srpskih nacionalista iz 19. stoljeća, sudjelovao je rame uz rame s komunistima u oružanom ustanku protiv okupatora. U Crnoj Gori četnici i partizani zajedno su sudjelovali u svenarodnom ustanku 13. srpnja 1941. Đurišić je potom aktivno sudjelovao u borbama protiv Talijana i u početku bilježio vojne uspjehe.
Međutim, nakon prvih pobjeda i oslobođenog teritorija u Crnoj Gori i Srbiji (tzv. Užička Republika), izbio je sukob između komunističkog i rojalističkog dijela pokreta. Komunistički partizani odlučili su se za otvoreni i kontinuirani rat protiv okupatora, dok su četnici, predvođeni Dražom Mihailovićem, odabrali strategiju kontrarevolucionarne borbe protiv komunista, u kojoj su bili spremni surađivati s talijanskim, a kasnije i njemačkim okupacijskim snagama.
Đurišić je postao ključni saveznik Talijana u borbi protiv partizana u Crnoj Gori. Njegove su jedinice osiguravale talijanske garnizone od komunističkih napada i bile su izuzetno učinkovite u tom zadatku. Zauzvrat, talijanske su vlasti zažmirile na njegove zločine nad nepravoslavnim stanovništvom sjeverne Crne Gore. Postoji ogroman broj dokumenata, fotografija i članaka u okupacijskim novinama koji potvrđuju njegovu izravnu suradnju s talijanskom antikomunističkom milicijom, čiji je bio formalni član i od koje je primao plaću.
Kada je Italija kapitulirala 1943. godine, njemačke su snage preuzele Crnu Goru. Iako se Đurišić ponudio za suradnju s Nijemcima, oni mu isprva nisu vjerovali. Uhićen je i interniran u logor na području današnje Ukrajine. Nakon bijega i povratka u Srbiju, ponovno je uhićen, ovaj put u gestapovskom zatvoru, ali je pušten zahvaljujući jamstvima Milana Nedića, predsjednika srbijanske vlade u kvislinškom stanju, te se vratio u službu kao legalizirani četnik. Dobio je časnički čin u Nedićevoj miliciji, uz prešutni pristanak Mihailovića. Đurišić je tada bio uključen u planove nacističke Njemačke za stvaranje satelitske federacije Srbije i Crne Gore, ali taj projekt nikada nije dobio odobrenje Berlina. Pod njemačkim pokroviteljstvom formirao je Crnogorski dobrovoljački korpus, formalno dio Srpskog dobrovoljačkog korpusa pod zapovjedništvom Dimitrija Ljotića, poznatog suradnika i ideologa srbijanskog nacifašizma. Na kraju rata, u pokušaju da spasi sebe i svoje ljude, Đurišić je pokušao pridružiti se crnogorski nacionalistima okupljenima oko Sekule Drljevića. Međutim, nesporazum s ustašama doveo je do sukoba na Lijevča Polju, nakon čega je Đurišić zarobljen i pogubljen. Đurišićev ratni put uključuje otvorenu suradnju s okupatorima, borbu protiv crnogorske neovisnosti i niz zločina nad civilima. Njegovi postupci rezultirali su desecima tisuća civilnih žrtava, a na kraju rata odrekao ga se i sam Draža Mihailović, ne zbog suradnje s okupatorima, niti zbog zločina koje je često naređivao, već zbog bliskosti s crnogorskim „separatističkim“ kolaboracionističkim pokretom Sekule Drljevića.
Unatoč dokumentiranoj suradnji i zločinima, u srpskoj nacionalističkoj emigraciji nakon rata stvoren je kult Pavla Đurišića kao antifašista i Mihailovićevog lojalista. Tijekom 1990-ih, u vrijeme uspona srbijanskog nacionalizma, taj je kult oživljen, a Đurišić je dobio status simbola. U tom razdoblju u Sjedinjenim Državama podignut je spomenik na srpskom groblju u Libertyvilleu, a 2003. godine pokušano je postavljanje spomenika u Crnoj Gori, uoči obnove crnogorske neovisnosti.
Nakon promjene vlasti 2020. godine i dolaska na pozicije moći političkih snaga bliskih Srpskoj pravoslavnoj crkvi, obnovljeni su napori za rehabilitaciju ideje Crne Gore kao srpske države, kao i inicijative za postavljanje kontroverznih simbola. Paralelno sa slučajem Zaostro, vodi se rasprava o imenovanju ulice u Podgorici po Pavlu Bulatoviću, bivšem ministru obrane i unutarnjih poslova Crne Gore iz vremena kada je crnogorska policija sudjelovala u ratnim zločinima na području bivše Jugoslavije. Ponovno se pokreće i pitanje obnove srpske crkve na Lovćenu, planini koja zauzima važno mjesto u crnogorskoj nacionalnoj mitologiji.
Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije, zadužen za sjevernu polovicu Crne Gore, aktivno je sudjelovao u događaju postavljanja spomenika u Zaostri, dok je Joanikije, srpski mitropolit za jug Crne Gore, prije nekoliko mjeseci veličao Đurišića kao srbijanskog heroja. Poruka koju je Metodije poslao tijekom događaja u Zaostri bila je – „postavit ćemo spomenik u crkvu, pa neka dođu i sruše crkvu“ – što je bio otvoreni izazov državnim institucijama.
U svojoj analizi objavljenoj u časopisu Nacionalna sigurnost i budućnost (National Security and the Future), prije nekoliko godina istaknuo sam da Metodije okuplja i podržava najveći dio otvoreno proruskih organizacija u Crnoj Gori, koristi govor mržnje protiv nesrba i Srbe koji ne prihvaćaju njegovu etnonacionalističku viziju označava izdajnicima. Povezan je s ruskim i srbijanskim veleposlanstvima, a njegova biskupija otvoreno podržava nacionalističke organizacije poput bratstva Tvrdoš, koje ne skriva svoje veze s plaćenicima na bojištu u Rusiji, te četnički pokret iz Zaostre. Metodije je veteran padobranskih jedinica srbijanske vojske i promicatelj militantne svetosavske ideologije. Često ga se može vidjeti u uniformi.
Na događaju u Zaostri viđen je i Vladimir Janković Ćorac, čovjek koji tvrdi da je bio zapovjednik u ruskoj plaćeničkoj skupini Wagner tijekom misija u Africi. Prisutni su bili i pripadnici organizacije Srpska kraljevska vojska u domovini, koju predvodi Dragan Vasiljević iz Beograda, a koja ima aktivnu podružnicu u Budvi. Među istaknutim članovima su Slobodan Kasalica i Predrag Lazarević, poznat i kao „montenegro.panteri“ na društvenim mrežama. U organizaciji je i Mileta Pavićević, najpoznatiji četnički aktivist u Crnoj Gori, koji je prošle godine pokušao izazvati incident na Cetinju.
Iako se na prvi pogled čine kao neozbiljne i nedisciplinirane skupine, iskustvo ratova 1990-ih pokazuje da upravo takvi akteri često dobivaju najprljavije zadatke. U sukobima je takvu pješadiju najlakše žrtvovati, a kada politički vođe ostanu bez nje, cijele mreže se urušavaju.
Odgorov države na događaje u Zaostaru bio je anemičan. Policija je uhitila nekoliko sudionika, uklonila postolje i šutke promatrala kako se spomenik premješta na crkveno dvorište. Međutim, premijer i drugi ključni članovi vlade izbjegavali su jasno imenovati naručitelje i organizatore. Novinari dva velika medija u Crnoj Gori pretučeni su tijekom događaja.
Postavljanje i uklanjanje spomenika Pavlu Đurišiću u Zaostru nije samo lokalni incident, već simptom dublje političke borbe za identitet Crne Gore. S jedne strane su snage koje žele sačuvati antifašističku baštinu i građanski karakter države, a s druge strane one koje koriste povijesni revizionizam i simboličke provokacije kao alat za politički utjecaj, oslanjajući se na podršku Srbije i Rusije. Ukoliko institucije ne pokažu odlučnost, takvi će se incidenti ponavljati, produbljujući društvene podjele i povećavajući rizik od destabilizacije države.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
