Srbija je jedna od ključnih država za stabilnost i sigurnost na Zapadnom Balkanu, država koju karakterizira izrazito dvosmisleno geopolitičko pozicioniranje, i čiji društveno-politički život već nekoliko godina prolazi kroz prilično turbulentno i dramatično razdoblje. Zemlju redovito zahvataju veliki prosvjedi, koje pokreću studenti i mladi, koji su, međutim, okupili prilično raznoliku javnost iz brojnih društvenih slojeva i ideoloških sredina. Istovremeno, to nije uvijek specifično proeuropska javnost. Glavni ujedinjujući faktor za prosvjednike je odbacivanje lika predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je, zajedno sa svojom Srpskom naprednom strankom, na čelu države više od 12 godina.
Okidač za novi val prosvjednog pokreta bila je smrt 16 ljudi, nastupila 1. studenog 2024. uslijed urušavanja nadstrešnice željezničkog kolodvora u Novom Sadu. Prosvjednici su za tragediju okrivili „korumpiranu vladu“ i na lokalnoj i na višoj razini. U ljeto 2025. godine, razmjeri prosvjeda u glavnom gradu dosegli su alarmantne razmjere za vlasti, a mnogi promatrači počeli su predviđati brzi politički kraj Aleksandra Vučića. Međutim, on ostaje na vlasti i nema namjeru odustati. Razmjeri prosvjeda, u međuvremenu, postupno su počeli opadati. Sa svoje strane, srbijanski predsjednik i njegova pratnja dosljedno vide „strani trag“ u prosvjedima, ponekad čak jasno ukazujući na „ruku Zagreba“ ili obavještajnih službi jedne ili druge „Zapadne zemlje“.
Među Vučićevim lojalistima uobičajeno je stigmatizirati prosvjednike kao „izdajnike“, „ustaše“, „strane plaćenike“ ili jednostavno „nasilnike“, a u blažoj verziji – „blokadere“, zbog prakse demonstranata da blokiraju ceste i prometna čvorišta. Oporba je, pak, pristašama vlasti dala vlastitu oznaku – „ćaci“. Riječ potječe od grafita „Ćaci u školu“ koji se pojavio 22. siječnja 2025. na ulazu u jednu od gimnazija u Novom Sadu. Namjeravana fraza bila je „Đaci u školu“, odnosno poziv na učenje umjesto na demonstracije, ali autor je greškom napisao „ćaci“ umjesto „đaci“. Prema mnogim promatračima u regiji, razina antagonizma i svakodnevnog međusobnog neprijateljstva između pristaša dvaju političkih tabora sada je dosegla prilično akutnu razinu.
Početkom travnja 2026. sam Vučić je pitanje prijevremenih izbora stavio u središte političke agende. Nakon konzultacija s predstavnicima parlamentarnih snaga 7. travnja izjavio je da će nastaviti da „poziva na dijalog“, naglasio je potrebu za postojanjem barem minimalnog povjerenja javnosti u izborni proces, a također je jasno dao do znanja da pitanje održavanja izbora tijekom ljeta ostaje otvoreno: ako se država bude suočavala s „velikom krizom“, izbori se neće tada održati, a ako situacija bude stabilna, takva opcija nije isključena. Ova oprezna, ali znakovita formula sama po sebi ukazuje na to da je tema prijevremenih izbora za Vučića jedan od glavnih načina upravljanja političkom krizom koja u Srbiji traje već više od mjesec dana. Ranije je predsjednik najavio konzultacije s političkim snagama kako bi se prevladala kriza, ali kritičari su od samog početka te razgovore više doživljavali kao pripremu za moguće prijevremene izbore nego kao pokušaj pravog političkog dijaloga. U tom kontekstu, heterogeni prosvjedni protuvladin pokret već izravno zahtijeva što skorije prijevremene parlamentarne izbore.
Dakle, ova rasprava u Srbiji više nije tehničke prirode; postala je način da se odjednom odgovori na nekoliko kriznih narativa: na dugotrajne protuvladine prosvjede, pad povjerenja u institucije, nasilje tijekom lokalnih izbora, sve veći pritisak na medije i opći osjećaj da struktura moći ulazi u fazu nervozne samoobrane. U takvoj situaciji, izbori se mogu činiti kao izlaz. No, oni mogu biti i nešto sasvim drugo – pokušaj režima da preuzme inicijativu, prebaci krizu u poznati plebiscitarni format i ponovno prisili zemlju da igra po pravilima koja je definirao sam Vučić.
Neposredni poticaj za novi val rasprave o prijevremenim izborima bili su lokalni izbori 29. ožujka u deset srbijanskih općina. Formalno, vlasti su ih predstavile kao potvrdu svoje snage: Srpska napredna stranka proglasila je pobjedu u svih deset općina. No, upravo su ti izbori samo pojačali krizu. Promatrači Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća Europe zabilježili su nasilje, prijetnje i pojavu maskiranih osoba u blizini biračkih mjesta. Neovisni srbijanski promatrači iz civilne organizacije CRTA govorili su o organiziranim manipulacijama, kršenjima tajnosti glasovanja i općoj atmosferi nespojivoj s demokratskim standardima. Nakon glasovanja, EU je također opisala izvješća o nasilju i nepravilnostima kao „neprihvatljiva“. Dakle, lokalni izbori nisu donijeli deeskalaciju. Oni su samo pokazali ozbiljnost sukoba između vlasti i onog dijela društva koji više ne vjeruje u pravednost izbornog procesa.
Sukladno tome, rezultati glasovanja 29. ožujka, koji su bili pozitivni za predsjednika Vučića i njegovu političku snagu, pružili su osnovu za dva dijametralno suprotna zaključka. Za sadašnje srbijanske vlasti ovo je argument da čak i u teškom trenutku zadržavaju snažan izborni stroj, institucionalnu kontrolu, administrativne resurse, a time i mogućnost da pobijede. Za kritičare režima zaključak je sasvim drugačiji: formalna pobjeda SNS-a prikriva eroziju stvarne podrške i ukazuje na ozbiljnu napetost i zabrinutost unutar Vučićevog kruga. I upravo ta dvojnost čini odluku o prijevremenim parlamentarnim izborima toliko kompliciranom. Ako je Vučić doista uvjeren da je sustav još uvijek dovoljno jak i kontroliran, izbori mogu postati alat za jačanje legitimnosti njegove vladavine. Ako, međutim, vladajuća elita u Srbiji vidi da čak ni kontrolirano glasovanje više ne pruža osjećaj pune dominacije, tada brzopleti potez ka raspisivanju izbora postaje rizik – rizik da zapravo izgube od svojih protivnika i, prvi put u više od 12 godina, izgube vlast.
Ako se situacija promatra iz Vučićeve perspektive, logika suzdržanosti za sada se čini ne manje snažnom od logike ofenzivne akcije. Da, on je već otvorio temu prijevremenih izbora i namjerno je ne zatvara, ali to ne znači da je odluka već donesena. Srpskom predsjedniku odgovara da zadrži izbore kao instrument političkog pritiska, iako neće nužno odmah pritisnuti gumb za start. Nije slučajno da se Vučić ponekad naziva „majstorom organiziranog kaosa“. Upravo je to njegov stil: pretvoriti datum izbora u dio predsjedničkog izračuna, a ne u element običnog demokratskog kalendara. Stoga, trenutne konzultacije mogu biti i priprema za novo glasanje i način dobivanja na vremenu, testiranja slabih točaka protivnika, a također i provjere je li još uvijek moguće sastaviti novu konfiguraciju vlade bez većeg rizika za vlast.
Zašto bi režim mogao odugovlačiti? Zato što je energija prosvjeda u Srbiji visoka, ali još nije u potpunosti transformirana u jedinstveni izborni format. To je jedna od glavnih prednosti vlasti. Studentski pokret, građanske inicijative i oporbene stranke trenutno se slažu oko glavne točke – potrebe za prijevremenim parlamentarnim izborima – ali nemaju jedinstveno središte vodstva, zajednički organizacijski stroj ili dogovoreni način ulaska na nacionalnu razinu. Oporbeni konglomerat uključuje i jasno proeuropske snage i političare i aktiviste koji se pozicioniraju kao rusofilniji od samog Vučića. Vjerojatno je to ono na što srbijanski vođa računa: za njega su, u biti, izbori korisni samo kada je nezadovoljstvo već veliko, ali se još nije oblikovalo kao koherentna politička alternativa s jakim vođom. Režim u Srbiji tradicionalno je bio jak upravo kada su protivnici emocionalno mobilizirani, ali organizacijski fragmentirani. Trenutno Aleksandar Vučić nema svog Zorana Đinđića na drugoj strani političkog polja – jednog od vođa Buldožer revolucije iz listopada 2000., koja je svrgnula zloglasnog jugoslavenskog vođu Slobodana Miloševića.
Iz toga slijede tri najrealnija scenarija za ovu godinu.
Prvi su brzi prijevremeni parlamentarni izbori već prije ljeta, uvjetno rečeno „prije Vidovdana“. Mogući su ako režim odluči da lokalne pobjede od 29. ožujka, nedostatak strukturiranog političkog krila prosvjednog pokreta i uobičajena prednost u resursima dovoljno otvaraju prozor mogućnosti.
Drugi je jesenski ili kasnojesenski scenarij, koji se trenutno čini realnijim: još nekoliko mjeseci provedbe vlasti u pokušaju da se snizi temperatura prosvjeda, stabilizira rejting, a tek onda raspisuju izbore pod kontroliranijim uvjetima.
Treći scenarij predviđa odgađanje prijevremenih parlamentarnih izbora barem do kraja 2026., ako središte režima odluči da novo glasovanje samo povećava rizike. Sama činjenica da se sve tri opcije istovremeno raspravljaju u javnom prostoru govori sama po sebi.
Postoji i još jedan faktor koji se ne smije podcijeniti – vanjski. Zapadni partneri reagiraju povećanom nervozom na nasilje vlasti, pritisak na novinare i opće pogoršanje demokratske klime u Srbiji. Zapadni mediji izravno pišu da oporba Vučićeve konzultacije doživljava kao besmislene, te da se na ulicama srbijanskih gradova više ne radi samo o izoliranim sigurnosnim incidentima, već zapravo o „spirali nasilja“ nad oporbenim novinarima. Za Bruxelles, prijevremeni izbori u sadašnjim uvjetima – bez ozbiljnog poboljšanja medijskih i institucionalnih pravila – mogu postati ne izlaz iz krize, već njezina legalizacija. I tu se javlja još jedan paradoks: Aleksandar Vučić može iskoristiti izbore za unutarnju stabilizaciju režima, i istovremeno dodatno pogoršati međunarodnu sliku Srbije kao zemlje koja se sve više udaljava od europskih demokratskih standarda. A da ne spominjemo da, unatoč kontinuiranoj službenoj retorici Beograda o europskom putu, Srbija ostaje jedna od rijetkih europskih zemalja koja se nije pridružila sankcijama protiv Ruske Federacije i pokušava održavati redovite bilateralne odnose s Moskvom.
Dakle, najtočniji odgovor na pitanje o mogućnosti održavanja prijevremenih parlamentarnih izbora u Srbiji ove godine jest da je ono više nego realno, ali još nije neizbježno. Tema izbora za predsjednika Vučića ostaje i oružje i rizik istovremeno. Ako sadašnja srpska vladajuća elita odluči da prosvjedni pokret još nije postao monolitni i organizirani politički akter s jakim vođama, te da je kontrola nad izbornim strojem još uvijek dovoljna, glasovanje bi se moglo zakazati ranije nego što se sada čini. Ako, međutim, Vučić i njegova pratnja vide da čak ni lokalne pobjede krajem ožujka nisu vratile osjećaj pune kontrole, izbori će ponovno biti odgođeni. Zato glavno pitanje sada nije hoće li Srbija ići na prijevremene parlamentarne izbore tijekom 2026. godine. Glavno pitanje je kda točno predsjednik Vučić odlučiti da vrijeme ide u njegovu korist, a ne protiv njega. Konačno, mnogo će ovisiti i o širem geopolitičkom rasporedu i o mogućim „crnim labudovima“ na razini europskog kontinenta i šire.
Analitička grupa CWBS-a
