Kada je Andrija Mandić, predsjednik crnogorskog parlamenta i dugogodišnji simpatizer Kremlja, zagrlio novoimenovanog ruskog veleposlanika u Podgorici, to nije bila samo topla diplomatska gesta. Bio je to trenutak ideološke jasnoće. Taj zagrljaj je rekao sve što riječi često prikrivaju u balkanskoj politici – da Mandićeva emocionalna i politička odanost ostaje tamo gdje je oduvijek bila: u orbiti Moskve.
Međutim, samo nekoliko dana ranije, Mandić je glasao za slanje crnogorskih trupa u misiju EU koja pomaže Ukrajini. Još više je zbunjujuće što se njegov politički saveznik Milan Knežević – poznat po svom neskrivenom putinizmu – suzdržao umjesto da glasa protiv. Na prvi pogled, izgledalo je kao tektonska promjena: najglasniji proruski glasovi Crne Gore slažu se, ma koliko suptilno, s vojnom inicijativom EU. No, izgled vara.
Nije to bilo ideološko buđenje. Bio je to pažljivo kalibriran taktički potez – manevar osmišljen u Beogradu, izveden u Podgorici i usmjeren izravno na Bruxelles.
Tajming govori svoju priču. Kako se srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić suočavao s pojačanom kontrolom zbog tajnog izvoza oružja u Ukrajinu, a odnosi s Moskvom pogoršavali, trebao mu je simboličan gest kako bi umirio zapadne partnere. Tu se pojavljuje Mandić, čiji je glas funkcionirao kao signal – ne crnogorske agencije, već Vučićeve prilagodljivosti.
Mandićeva nova institucionalna uloga dala mu je prostor da se preoblikuje u „razumnog nacionalistu“ – onoga koji danju govori o europskim vrijednostima, a noću grli ruske izaslanike. Njegov dugogodišnji partner, Milan Knežević, i dalje govori nefiltriranu nacionalističku istinu – nevezan institucionalnom odgovornošću i slobodan provocirati, polarizirati i uvjeravati radikalnu bazu da se „ništa nije promijenilo“.
To je klasična podjela uloga: dinamika dobar policajac = loš policajac. Oboje služe istoj agendi – premjestiti utjecaj srbijanskih nacionalista pod prihvatljiviju fasadu.
Iako je Milan Knežević ostao izvan izvršne vlasti, bio je kompenziran moćnim ministarstvima i, što je ključno, političkom kontrolom nad Zetom – novoosnovanom izdvojenom lokalnom samoupravnom jedinicom u blizini glavnog grada, koja obuhvaća međunarodnu zračnu luku Podgorica. Više od pukog ustupka, Zeta funkcionira kao politička ispostava: općina koja se sve manje ponaša kao dio Crne Gore, a više kao eksteritorijalno proširenje Srbije.
Zetu, Pljevlja i Nikšić vode snage Mandića i Kneževića. Oni se ne otcjepljuju; ne treba. Njihova je funkcija suptilnija – pokazati da se teritorijalna, administrativna i simbolična moć može lokalizirati, prenamijeniti i uskladiti s Beogradom, sve unutar pravnog okvira… Crne Gore. To je nacrt za „meku podjelu“ iznutra.
Parlamentarno glasovanje kojim su crnogorske trupe poslane u Ukrajinu neki su na Zapadu pohvalili kao znak kontinuiranog euroatlantskog puta Crne Gore. No, kontekst otkriva drugačije. To glasovanje poklopilo se s Vučićevim udvaranjem Zelenskom i Bruxellesu. Mandićeva podrška i Kneževićeva suzdržanost omogućili su obojici da odigraju svoje uloge: jednome da pokaže poslušnost, drugome da održi ideološki kredibilitet. U Bruxellesu, potez se tumačio kao slaganje; u Moskvi su ostali zbunjeni. Za domaću publiku nije se ništa promijenilo. Svi su dobili što im je trebalo – osim, možda, same Crne Gore.
Ono što se odvija nije demokratska tranzicija, već delegirana diplomacija. Crnogorski proruski nacionalisti djeluju u ime potreba vanjske politike Srbije. Ništa novo – na taj način je Beograd dugo upravljao svojim utjecajem u regiji.
U Bosni i Hercegovini, posrednik je Milorad Dodik. Na Kosovu su to bile sada raspuštene srpske paralelne strukture. U Crnoj Gori igra je suptilnija. Mandić i Knežević ugrađeni su u institucije, ali njihova odanost – i njihova koordinacija – proizlaze iz Beograda.
Fragmentirane crnogorske institucije, osporavani identitet i slab politički centar čine je ranjivom na ovu vrstu manipulacije. Državu sve više oblikuju vanjski interesi, čak i kada se odluke čine domaćima. A EU, očajnički tražeći znakove suradnje, prečesto je zadovoljna simbolima umjesto suštinom.
Najveća opasnost leži u pogrešnom tumačenju ovih taktičkih izvedbi kao napretka. Ako zapadni akteri nastave nagrađivati geste – rukovanje, glas, pristojno suzdržavanje – dok ignoriraju paralelne nacionalističke agende koje narušavaju demokratske norme, riskiraju daljnju destabilizaciju Crne Gore.
Ono što Mandić i Knežević nude nije kompromis – to je simulacija. Predstava suradnje osmišljena kako bi se kupilo vrijeme, sačuvao utjecaj i nastavila spora korozija euroatlantske orijentacije Crne Gore iznutra.
Crna Gora, u ovoj jednadžbi, postaje kazalište. Scenarij se piše u Beogradu. Publika je u Bruxellesu. Glumci su dobro uvježbani. A suverenitet je, u ovom kontekstu, samo još jedan rekvizit.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
