Za Albaniju – koja je prije samo tri desetljeća bila jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi i koja je proživjela jedan od najsurovijih komunističkih režima tokom vladavine Envera Hoxhe – tema pristupanja EU odavno je prestala biti tipična regionalna politička mantra o „europskoj budućnosti“. U Tirani se europski put već predstavlja kao politička agenda: albanski premijer Edi Rama najavljuje plan završetka pregovora do kraja 2027. i dovođenje zemlje u članstvo EU do 2030. Ne tako davno to bi zvučalo kao tipičan skup ambicioznih obećanja za domaću potrošnju, ali danas je situacija drugačija. Iza ove retorike stoji stvarno ubrzanje pregovaračkog procesa i upravo se zato u Bruxellesu albanski put sve manje doživljava kao razvučena balkanska priča bez jasnog horizonta.
U ovom slučaju, kronologija je važnija od političkih slogana. Albanija je podnijela zahtjev za članstvo u EU još 2009. godine, dobila status kandidatkinje 2014. godine, a prva međuvladina konferencija održana je tek u srpnju 2022. godine. No, samo nekoliko godina kasnije započeli su značajni pomaci, I to ne samo motivirani geopolitičkim kontekstom – ruskom agresijom velikih razmjera protiv Ukrajine i stvarnom prijetnjom cijeloj sigurnosnoj arhitekturi Europe. Tako je EU u listopadu 2024. otvorio Klaster 1 – Osnove s Albanijom, u prosincu iste godine – Klaster 6, u travnju 2025. – Klaster 2, u svibnju – Klaster 3, u rujnu – Klaster 4, a u studenom 2025. – posljednji, peti klaster. Zapravo, do kraja prošle godine Albanija je otvorila pregovore o svih šest klastera, odnosno o cijelom korpusu pregovaračkih poglavlja. Za Zapadni Balkan to je doista netipičan tempo. Od danas Albanija diše za vratom tradicionalnom regionalnom lideru u području europskih integracija – Crnoj Gori, koja trenutno pokazuje i zamjetan uspjeh na pregovaračkom putu s Bruxellesom. I tu počinje najvažniji dio, jer se spomenuti albanski uspjeh lako može krivo protumačiti. Otvaranje svih klastera još ne znači ulazak u režim sustavnog zatvaranja poglavlja. Za razliku od Crne Gore, koja već nekoliko godina funkcionira u okviru logike postupnog zatvaranja pregovaračkih poglavlja, Albanija tek ulazi u fazu u kojoj će europskim partnerima morati pokazati ne sposobnost brzog kretanja kroz pregovarački koridor, već sposobnost prolaska svog najtežeg i najodgovornijeg segmenta. U Bruxellesu to dobro razumiju. Nije slučajno da stalno ponavljaju: klaster Osnove otvara se prvi, a zatvara posljednji. To znači da pravi test za Albaniju tek počinje.
Najjači adut Tirane pred Europljanima je reforma pravosuđa. Za zemlju u kojoj je upravo pravosuđe dugi niz godina bilo glavni razlog skepticizma od strane EU, trenutno stanje predstavlja uistinu ozbiljan pomak. Bruxelles pozitivno ocjenjuje tijek reforme pravosuđa, a proces provjere i ponovne evaluacije sudaca i tužitelja već se približio završetku na žalbenoj razini. Ništa manje važna nije ni druga točka: Albanija je uspjela pokazati ne samo novo zakonodavstvo, već i opipljive praktične rezultate u borbi protiv korupcije. SPAK — Posebna antikorupcijska struktura — posljednjih je godina postala možda najuvjerljiviji simbol da albanska država barem pokušava demontirati stari sustav nekažnjivosti za visoke dužnosnike. Za zemlju koja je prije samo nekoliko desetljeća bila potpuno osiromašena, iskusila kaos tranzicijskog postkomunističkog razdoblja i procvat organiziranog kriminala — s ozbiljnom, što je važno, transnacionalnom komponentom, s obzirom na veličinu i koheziju albanske dijaspore na Zapadu — ovo je doista značajan rezultat.
Međutim, dok procjenjuje napredak zemlje kandidatkinje, EU istovremeno vrlo jasno podsjeća: neovisnost pravosuđa treba održati. To je važna nijansa. Bruxelles još ne smatra albansku priču dovršenim i nepobitnim trijumfom vladavine prava. Naprotiv: što su vidljiviji uspjesi albanskih antikorupcijskih tijela, to je oštrije pitanje političkog pritiska i napada na pravosudnu vlast, kao i rizik pretvaranja pravde u nastavak velike domaće političke borbe drugim sredstvima. Za Albaniju je to vrlo osjetljivo pitanje, jer njezina europska integracija danas uvelike počiva upravo na povjerenju Bruxellesa u reformu pravosuđa.
Spomenuti problem jasno je vidljiv i u širem političkom kontekstu. Formalno, Albanija pokazuje visoku pregovaračku disciplinu, ali iza te discipline i dalje se krije sustav koji ne funkcionira baš dobro bez političkih napetosti. Primjerice, parlamentarni izbori 11. svibnja 2025., koji su Socijalističkoj stranci Edija Rame donijeli četvrti uzastopni mandat vlade, uglavnom su bili konkurentni, ali su ih pratili problemi prilično poznati regiji. Međunarodni promatrači govorili su o nejednakim uvjetima konkurencije, zlouporabi državnih resursa i nepotpunoj provedbi prethodnih preporuka u vezi s izbornim sustavom. A to nije manje važno pitanje. Za EU je izborna reforma u Albaniji jedan od testova je li zemlja sposobna prijeći s postsocijalističkog, korumpiranog i daleko od demokratskog modela personalizirane kontrole prema zrelim i funkcionalnim institucionalnim pravilima, jakim i neovisnim institucijama.
Upravo je to jedna od glavnih proturječnosti albanskog slučaja. Zemlja brzo napreduje, ali to čini ne u uvjetima političke harmonije, već u kontekstu sustava koji još uvijek pati od polarizacije, slabe kulture dijaloga i deficita povjerenja između vlade i oporbe. Fizički obračuni između zastupnika u albanskom parlamentu nisu toliko rijetki. Stoga Bruxelles neprestani naglašava Tirani potrebu za inkluzivnim političkim dijalogom. To možda zvuči kao standardna eurobirokratska formula, ali u stvarnosti se odnosi na sasvim konkretno i praktično pitanje: EU ne želi još jedan scenarij u kojem atraktivna brzina reformi na papiru koegzistira s nestabilnošću političkog sustava i slabošću državnih institucija.
Ako se pogledaju manje spektakularna, ali strateški važna poglavlja, albanska slika postaje još jasnija. U području konkurencije i državnih potpora, zemlja je još uvijek prilično daleko od zone komfora koji je potreban za odobrenje Bruxellesa. Za EU je ovo jedna od onih tema koje rijetko dospijevaju na naslovnice, ali vrlo jasno pokazuju koliko je država spremna živjeti bez ručne raspodjele preferencija, politički pogodnih iznimki, nepotizma, namještenih natječaja i favoriziranja „naših“. Za zemlje Zapadnog Balkana i šire jugoistočne Europe ovo je tradicionalno bolno područje. Albanija ovdje nije iznimka.
Još teža priča za Tiranu odnosi se na poglavlja o okolišu i klimi. Upravo se ovdje europske integracije obično prebacuju iz područja deklaracija u područje financija i stvarnih institucionalnih kapaciteta države. Albanija još uvijek ne ostavlja dojam zemlje spremne lako proći ovaj blok. Problemi u gospodarenju otpadom, vodnoj politici, kvaliteti zraka, provedbi klimatskih ciljeva – sve to izgleda vrlo poznato u balkanskom kontekstu. U tom pogledu, situacija u Albaniji je znatno lošija nego u susjednoj Crnoj Gori, gdje je situacija također daleko od idealne. Svatko tko putuje slikovitim albanskim cestama odmah vidi specifičan lokalni kontrast: luksuzne nove vile, restorani, hoteli i banketne dvorane graniče se s ogromnim samoniklim odlagalištima otpada izravno na obalama rijeka. Dodatnu zabrinutost izazivaju odluke u području korištenja zemljišta, koje mogu ozbiljno utjecati na ekološku ravnotežu. Ukratko, ekološki blok mogao bi postati jedno od onih područja gdje se albanski eurooptimizam susreće s osnovnim nedostatkom materijalnih i institucionalnih kapaciteta države. Istovremeno, treba priznati da Albanci marljivo i aktivno rade na poboljšanju situacije.
Ništa manje osjetljivo nije pitanje medija i slobode govora. Ovdje albanski put u EU izgleda mnogo manje ugodno nego u vladinim izvješćima. Problemi su dobro poznati: koncentracija vlasništva, netransparentno financiranje, ispreplitanje poslovnih i političkih interesa, nepotizam, pritisak na novinare, slaba jamstva uredničke neovisnosti. Za zemlju koja želi završiti pregovore već 2027. godine, ovo nipošto nije periferno pitanje. To je još jedan pokazatelj kako istinski demokratske institucije u Albaniji funkcioniraju, a ne samo formalno odgovaraju europskom rječniku.
Istovremeno, bilo bi pogrešno svesti albansku priču samo na popis problema. Tirana ima sasvim stvarne prednosti. Zemlja je geopolitički pogodna za EU: jasno prozapadna, bez dvosmislenosti u stavu prema Rusiji – jedna od rijetkih zemalja u jugoistočnoj Europi gdje je rusofilija praktički odsutna kao fenomen u javnom i političkom životu. To je zemlja s izuzetno visokom i, što je važno, istinskom razinom usklađenosti svog vanjskopolitičkog kursa s EU i NATO-om. Albanija je članica Saveza od 2009. Osim toga, zemlja se već postupno integrira u širi europski ekonomski i regulatorni prostor čak i prije formalnog pristupanja. Ovo je važna točka. Europske integracije ovdje sve manje izgledaju kao apstraktno obećanje daleke budućnosti, a više kao praktičan proces ulaska u europska pravila već sada.
Trenutno stanje europskih integracija Albanije najtočnije se opisuje ne kao trijumf i ne kao iluzija, već kao napeta prijelazna faza. Albanija je već dokazala da se može brzo kretati. Dokazala je da je sposobna otvarati klastere gotovo bez zastoja i dati Bruxellesu tempo koji se dugo očekivao od Zapadnog Balkana. No, tada počinje drugačija igra – cilj nije postići brzinu radi brzine, već je cilj pokazati zrelost države.
Sada uspjeh Albanije neće ovisiti o broju glasnih proeuropskih izjava, već o tome hoće li zemlja moći usvojiti Osnove bez ozbiljnih poremećaja – u pravosuđu, borbi protiv korupcije, izbornim pravilima, medijima, zaštiti tržišnog natjecanja i okolišu. Drugim riječima, Tirana je danas bliže EU nego ikad prije. Međutim, još nije na cilju. Tek je ušla u fazu u kojoj će se brzina prvi put morati transformirati u kvalitetu državnosti. Istodobno, postoje svi razlozi za očekivanja da će Tirana uspjeti uskočiti u „europski vlak“ u relativno bliskoj budućnosti. S obzirom na vrlo slabo stanje u kojem se Albanija nalazila sve do posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća, ovo je doista vrlo značajan uspjeh.
Analitička grupa CWBS-a
