Obraćanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića 13. rujna razlikovalo se od njegovih prethodnih govora. Ovoga puta, srpski čelnik nije upozoravao građane na približavanje “teških vremena”, niti se fokusirao na “zavjere protiv Srbije”. Umjesto toga, iznio je plan zaštite Srba i interesa Srbije na Kosovu i Metohiji.
Glavna Vučićeva poruka je da EU nije dorasla zadatku posrednika u sukobu, pa će Srbija sama pokušati učiniti nešto sa svojom “južnom pokrajinom”.
Naime, rješavanje kosovskog pitanja ušlo je u novu etapu, bolje rečeno, vratilo se na prethodne pozicije, bliže eri otvorenog sukoba strana.
Pet koraka, sedam točaka…
Vučićev plan sastoji se od pet koraka:
I. Povratak na status quo ante (status quo ante bellum (lat.) – “stanje koje je postojalo prije rata”).
II. Kosovo i Metohija je teritorija posebne socijalne zaštite.
III. Stabilnost srpskih institucija na Kosovu i Metohiji.
IV. Osnivanje specijalnog tužiteljstva.
V. Odluka o nelegitimnosti svih organa i institucija na teritoriji Kosova i Metohije, nakon nelegalnog proglašenja neovisnosti i nevaljanosti svih akata koje su već donijeli ili tek treba da donesu.
Korak I, općenito uzevši, uključuje:
1. Održavanje lokalnih izbora na sjeveru Kosova i Metohije uz sudjelovanje misije OESS-a i pod kontrolom EU;
2. Povratak Srba u policijske postaje na sjeveru.
3. Povratak srpskih sudaca i tužitelja na obavljanje dužnosti.
4. Povlačenje specijalnih jedinica kosovske policije sa sjevera regije.
5. Hitno formiranje Zajednice srpskih općina (ZSO).
6. Oslobađanje svih Srba koje je kosovska policija privela zbog sudjelovanja u prosvjedima.
7. Ponovno uspostavljanje rada srpskih banaka i pošta na sjeveru Kosova i Metohije.
Korak II: Kosovo i Metohija će biti zona posebne socijalne zaštite. Time su predviđena dodatna plaćanja i povećane socijalne garancije za Srbe koji žive na Kosovu i Metohiji.
Korak III: stabilnost srpskih institucija na Kosovu i Metohiji. Riječ je o nastavku rada srbijanskih upravnih tijela koje je Priština zatvorila. Svoje djelovanje nastavit će u Srbiji, u dva grada blizu (administrativne) granice s Kosovom.
Korak IV: formiranje specijalnog tužiteljstva koje će istraživati kriminalne i nezakonite radnje djelatnika i dužnosnika privremenih tijela u Prištini koji progone Srbe.
Korak V: odluka o nelegitimnosti svih institucija na Kosovu i Metohiji, nastalih nakon jednostranog proglašenja neovisnosti i nevaljanosti svih akata koje su one donijele ili će tek donijeti. Prema Vučićevim riječima, sličan postupak primijenjen je i nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su novim zakonom stavljene van snage pravne norme donesene za vrijeme okupacije Jugoslavije.
“Vučićev plan” odmah je odobrila srbijanska vlada, te je njegova realizacija zapravo već počela.
Jedan korak naprijed, dva nazad
Što ove inicijative znače?
Prije svega, jasno je postavljen stav da su Kosovo i Metohija sastavni dio Srbije. Beograd neće ići na kompromise u pogledu međunarodnog statusa Kosova (iako je to bilo predviđeno na početku dijaloga uz posredovanje EU).
Srbija nedvosmisleno proglašava nelegitimnom kako sadašnju vlast u Prištini, tijela i strukture koje je stvorila, tako i odluke koje je donijela.
Čini se da je u ovoj fazi cilj Beograda osigurati da srbijanske vlasti ponovno preuzmu kontrolu nad situacijom na Kosovu kako bi, kako tvrde, zaštitile svoj narod. U Srbiji se ne vjeruje (više se ne vjeruje) međunarodnim (zapadnim) institucijama i njihovim predstavništvima na Kosovu – NATO, KFOR, i EU EULEX. Kao razlog nepovjerenja navode se najnovije odluke i postupci kosovskih vlasti koje Beograd doživljava kao ugnjetavanje Srba (posljednji potezi uključivali su zatvaranje tijela srpskih (“paralelnih”) vlasti, pošta i banaka, zabranu prometa gotovine u dinarima i pritvaranje Srba pod raznim optužbama).
Najmanje što Beograd ovim želi postići, odnosno međucilj Beograda jest obnova de facto srpske vlasti na sjeveru Kosova, u četiri općine s pretežno srpskim stanovništvom – Sjeverna Mitrovica, Leposavić, Zvečan i Zubin Potok. Zajednica srpskih općina (ZSO), koja bi prema briselskim sporazumima trebala biti uspostavljena u sjevernim regijama, može biti alat za postizanje ovog minimalnog cilja, ali samo ako se ZSO formira u skladu sa srpskom vizijom. Drugim riječima, Beograd želi da Zajednica srpskih općina na sjeveru Kosova bude sličnija Republici Srpskoj u BiH nego mehanizmima kojima su Srbi uključeni u sustav vlasti u poslijeratnoj Hrvatskoj.
Ovo je stajalište očigledan – i ogroman – korak unazad u srpsko-kosovskom dijalogu u kojem posreduje EU. Iako se Srbija službeno ne povlači iz pregovora, u sadašnjim uvjetima daljnji izgledi pregovaračkog procesa uz sudjelovanje posrednika iz Bruxellesa čine se prilično neizvjesnima.
Tvrđi stav
Stav srpskih vlasti mogao je biti i tvrđi da je Vučić Kosovo i Metohiju proglasio “okupiranim teritorijem”. Prema pisanju srbijanskih medija, o takvom se koraku ozbiljno razgovaralo, pa se čak očekivalo da će srpski predsjednik u govoru 13. rujna i službeno objaviti “okupaciju KiM”. Međutim, Vučić nije podržao tu ideju. “Okupacija, odnosno vojna okupacija, moguća je samo u međunarodnim oružanim sukobima”, objasnio je, odmah se suočivši s kritikama radikalnih i proruskih političara.
Drugi korak koji je srpski predsjednik bio pod pritiskom da napravi, po svemu sudeći, jeste odbijanje posredničke uloge Europske unije u dijalogu između Beograda i Prištine i prebacivanje kosovskog pitanja u isključivu nadležnost Vijeća sigurnosti UN-a, odnosno Kontakt grupe koju bi formiralo Vijeće sigurnosti, a koja bi uključivala stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a.
Beograd bi mogao dobiti podršku za ovaj stav na temelju nekoliko argumenata:
• izostanak pozitivnih rezultata za Srbe kao rezultat 11-godišnjeg dijaloga Beograda i Prištine, uz posredovanje EU;
• pristranost europskih posrednika (sa stajališta Srba), jer je apsolutna većina država članica EU-a priznala Kosovo, dok EU, kao institucija, u više smjerova zapravo komunicira s Kosovom kao zasebnom državom;
• i, što je najvažnije, prisutnost Kine i Rusije u Vijeću sigurnosti. Poznato je da ove dvije zemlje dosljedno podržavaju stav Beograda o Kosovu, a Rusi ponekad djeluju radikalnije od samih Srba.
Najvjerojatnije će Moskva podržati prijenos pitanja Kosova s EU-a na Vijeće sigurnosti UN-a. Moguće je da to već čine. Nije slučajno što srpski političari, koji su dosljedni pristaše Rusije, najaktivnije propagiraju promjenu posrednika – s EU na Vijeće sigurnosti UN-a.
Kad se vojska na Kosovo vrati
Osim radikalnih iskoraka u diplomatskoj sferi, Beograd možda planira proširiti upotrebu alata za postizanje cilja u vezi s Kosovom i na druga područja, prije svega na vojno područje.
In recent years, Serbian leaders are clearly not afraid to resort to “saber rattling”. These are periodic increases in combat readiness of the Serbian armed forces “over the situation in Kosovo”, military exercises, the amassing of troops near the (administrative) border with Kosovo, an appeal to KFOR on the possibility of the Serbian army returning to Kosovo, and a general trend toward militarization.
Srpski se čelnici posljednjih godina očito ne boje pribjeći “zveckanju oružjem”. Riječ je o periodičnom povećanju borbene gotovosti srpskih oružanih snaga “zbog situacije na Kosovu”, vojnim vježbama, gomilanju trupa u blizini (administrativne) granice s Kosovom, apelu KFOR-u o mogućnosti povratka srpske vojske na Kosovo, i opći trend militarizacije.
Znakovito je da vodstvo Srbije nedavni povratak obveznog vojnog roka izravno povezuje s pitanjem Kosova. Srbijanski premijer Miloš Vučević, komentirajući ponovnu regrutaciju i negativnu reakciju Prištine na taj potez, izjavio je sljedeće: “Da se nisu bavili terorom nad Srbima, država Srbija ne bi morala poduzimati takve značajne napore”.
Dakle, ako diplomacija ne poluči rezultate koje Srbi žele, možemo očekivati jačanje vojne komponente srpske politike prema Kosovu, tim više što je Vučić u svom obraćanju 13. rujna već najavio konkretan korak u tu svrhu – izradu nacrta još jednog apela KFOR-u na povratak srpskih trupa na Kosovo.
Pozamašan je broj pristalica razvoja “pravca militarizacije” i u Srbiji, ali i šire.
Ove godine, na 25. godišnjicu NATO bombardiranja Jugoslavije, nekoliko oporbenih stranaka i pokret “Narodna patrola” organizirali su u središtu Beograda skup na kojem su ljudi nosili transparente poput “Kad se vojska na Kosovo vrati”, “Moli Boga i drži se Rusije“, te zastave sa slovom Z, simbolom ruske invazije na Ukrajinu.
Također, prošle godine su grafiti s natpisom “Kad se vojska na Kosovo vrati” na srpskom jeziku istovremeno uočeni u Srbiji i u nekoliko ruskih gradova, uključujući Moskvu.
Za Rusiju, koja se, prema riječima njezinih dužnosnika, “u Ukrajini suprotstavlja kolektivnom Zapadu”, svakako je korisno rasplamsavanje sukoba na Balkanu. Stoga će Rusi preko svojih opunomoćenika vjerojatno nastaviti promovirati scenarij nasilnog “rješavanja kosovskog pitanja”. A, kako je pokazao plan koji je Vučić najavio, Beograd itekako sluša “savjete” Moskve.
