Posljednja događanja u Hrvatskoj slobodno se mogu nazvati najozbiljnijom političkom krizom u zemlji u posljednjem desetljeću, od ulaska u Europsku uniju. Razlog tomu nije samo iznimno intenzivan sukob vodećih političkih snaga, već i implikacije tekućih političkih prepucavanja po razvoj Hrvatske. I ne radi se samo o Hrvatskoj – kriza bi mogla pogoditi i EU, NATO, Jugoistočnu Europu, a posebno zapadni Balkan.
Idemo na izbore
Trenutna kriza počela je kada su se pojavili sporovi između hrvatske vlade i oporbe oko zakonodavnih inicijativa i nekih imenovanja. Radilo se o izradi prijedloga zakona za koji su oporba i mediji tvrdili da će novinarima uskratiti mogućnost istraživanja korupcije, kao i o imenovanju glavnog državnog odvjetnika, kojeg oporba vidi kao „čovjeka vladajuće stranke, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)“ povezanog s kaznenim optuženicima.
Krajem siječnja, novinari kojima su se pridružili i neki oporbeni političari, održali su niz prosvjednih skupova u Zagrebu i Splitu. Sredinom veljače na Markovu trgu u Zagrebu održan je prosvjed oporbe. Skup je organiziralo 11 oporbenih snaga predvođenih Socijaldemokratskom partijom (SDP). Akcija je održana pod sloganom “Dosta je! Idemo na izbore!”. Prosvjednici su tražili raspuštanje Sabora i održavanje prijevremenih izbora u zemlji.
Ideja o što skorijem održavanju izbora već početkom ožujka naišla je na podršku vladajuće stranke HDZ-a (lidera u ispitivanjima javnog mnijenja). Nekoliko dana kasnije zastupnici Hrvatskog sabora gotovo su jednoglasno izglasali samoraspuštanje, a predsjednik Zoran Milanović, sukladno svojim ovlastima, raspisao je izbore za srijedu, 17. travnja.
Nakon toga počinje nezapamćena politička kriza za Hrvatsku.
Predsjednikovo iznenađenje
Milanović je gotovo odmah nakon objave datuma izbora rekao da će u predsjedničku fotelju ići kao nezavisni i nestranački kandidat s vodećom oporbenom snagom, Socijaldemokratskom partijom (SDP). Obećao je da će podnijeti ostavku kada njegova politička snaga pobijedi na izborima, formira koaliciju i imenuje vladu koju namjerava voditi.
Predsjednikova izjava iznenadila je i dio SDP-ovaca, a kamoli druge stranke i obične građane, izazvavši snažnu buru na hrvatskoj političkoj sceni.
Na Milanovićeve planove za sudjelovanje na parlamentarnim izborima munjevito je reagirao Ustavni sud koji je presudio da predsjednik ne smije sudjelovati u političkim aktivnostima nijedne političke stranke dok obnaša predsjedničku dužnost. Time se isključuje svaka mogućnost da se predsjednik kandidira na parlamentarnim izborima ili da se kandidira za premijera, objasnio je Ustavni sud. Ako se predsjednik, dok je na toj dužnosti, kandidirao za zastupnika u Hrvatskom saboru ili javno istupio kao budući kandidat za predsjednika Vlade, dužan je odmah podnijeti ostavku. U tom slučaju dužnost privremenog predsjednika preuzima Predsjednik Hrvatskog sabora, istaknuo je Ustavni sud.
No, ova odluka nije stala na kraj ovoj više nego neobičnoj situaciji.
Zoran Milanović nije dao ostavku te, iako se neće kandidirati, i dalje namjerava sudjelovati u predizbornoj kampanji… neformalno.
“Rijeke pravde“
Kako ne bi prekršili Ustav i kako bi zadovoljili odluku Ustavnog suda, SDP Milanovića neće izravno uvrstiti na svoju stranačku listu, već će voditi kampanju u kojoj će prisutnost predsjednika ipak biti, recimo to tako, osjetna.
Predsjednik SDP-a Peđa Grbin 21. ožujka je nakon sjednice stranačkih tijela rekao da će se oporbeni blok oko Socijaldemokratske partije zvati “Rijeke pravde”. Osim što je riječ o kultnoj pjesmi zagrebačke grupe Film s njihovog albuma iz 1985., to je ujedno i izravan citat Milanovićeve izjave nakon presude Ustavnog suda. “Rijeke pravde dolaze!” napisao je na Facebooku.
“Rijeke pravde” kreću u pobjedu i Z…, ne smijem to reći, kreću u pobjedu” – rekao je Grbin, izazvavši dodatnu pomutnju među komentatorima korištenjem kontroverznog slova Z, koje se nakon ruske invazije na Ukrajinu percipira kao simbol ruske agresije.
Skok rejtinga
Valja napomenuti da je kampanja Milanović / SDP-a fino razrađena od strane profesionalnih PR stručnjaka. Svi potezi koje poduzima predsjednik i stranka na koju se oslanja bili su unaprijed proračunati, o čemu svjedoči činjenica da se u javnosti rejting SDP-a nije urušio uz sve kontradiktorne izjave i poteze. Naprotiv, popularnosti nije naštetio ni izlazak iz zajedničke koalicije tri druge oporbene stranke – Fokusa, IDS-a i Radničke fronte.
Prema anketi HRejtinga provedenoj od 16. do 19. ožujka na 1000 ispitanika, prednjače vladajući HDZ (27,7 %) i SDP (21,6 %), koji je u samo tri dana zabilježio rast od 9 %.
Prema istraživanju agencije Ipsos koje je 17. ožujka obuhvatilo 604 građana, HDZ ima 27,3 % potpore, SDP 22,6 %. Od onih koji će izaći na izbore, njih 32 % za premijera želi vidjeti Zorana Milanovića, a gotovo isto toliko, 30 %, spremno je glasati za aktualnog šefa vlade Andreja Plenkovića. Milanovićeva prednost je unutar statističke pogreške (4 %), no opće raspoloženje je jasno – velik dio hrvatskih birača ne osuđuje posljednje predsjednikove izjave i poteze, već ih podržava. Prema tome, šansa da Milanović/SDP dođe na vlast agresivnom kampanjom i koaliranjem s ostalim oporbenim strankama nakon izbora postoji.
Promjena prioriteta
Na pitanje “zašto se to dogodilo?” treba odgovoriti podsjetnikom da je Hrvatska danas ostvarila ciljeve koji su od borbe za neovisnost smatrani prioritetom zemlje. Narod je pobijedio agresora, vratio okupirane teritorije, postao član NATO-a i EU, ušao u Schengen i Eurozonu. Sada je fokus javnosti usmjeren na manje velike i ambiciozne zadatke čije bi rješavanje trebalo pridonijeti društveno-gospodarskom razvoju, ali što je najvažnije, poboljšati život Hrvata već danas.
Na tom putu pobjeđuju ne političke snage koje se bave rutinskim poslovima, već one koje su spremne ovdje i sada pokazati sjajan rezultat. Nisu to oni koji komplicirano pričaju o donovanosis i budućnosti, nego oni koji glasno predlažu jednostavne poteze koji će navodno odmah dati rezultate. Riječ je, dakle, o klasičnom populizmu.
Čak i borba protiv korupcije postaje, prije svega, učinkovit alat za premlaćivanje političkih protivnika, a ne alat za uspostavljanje pravde.
Naravno, HDZ-ovo političko djelovanje nije besprijekorno. Ali u ovakvom režimu predizborne kampanje koji su predložili Milanović i SDP jednostavno ne može biti kvalitetne suvisle rasprave o postignućima i pogreškama. Ne u takvom formatu.
Aktualni hrvatski predsjednik je uz pomoć hrabrih marketinških tehnika i glasnih izjava vrlo brzo uspio postati glavni newsmaker predizborne kampanje i odrediti njezinu glavnu agendu. To su korumpirana vlast, neželjene migracije, potreba za pragmatičnijim („sebičnim“) odnosima s EU (osobito kada su u pitanju europski fondovi) i što veće distanciranje od rata u Ukrajini. Podsjetimo, Milanović je, odgovarajući na pitanje o situaciji u Ukrajini 21. ožujka, ustvrdio da je riječ o ratu između Rusije i Amerike koji se vodi preko posrednika. Naglasio je i da se Hrvatska treba odmaknuti od Ukrajine.
Trump, Orban, Dodik… Milanović
Domaći komentatori Milanovića nazivaju “hrvatskim Trumpom”, odnosno “Orbanom”. Aktualno političko lice SDP-ovog neformalnog lidera doista dijeli mnoge značajke s navedenim političarima. U uvjetima gdje je SDP pristao na Milanovićevo vodstvo može se predvidjeti da će i politički stav SDP-a o ovim pitanjima postati sličan “Trumpovom” ili “Orbanovom”.
Ostala Milanovićeva kontroverzna stajališta tiču se Bosne i Hercegovine te su gotovo identična stajalištu lidera bosanskih Srba, predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, podrazumijevajući pritom hrvatski vektor umjesto srpskog. (Nije ni čudo da se dvoje političara povremeno sretnu u neformalnom okruženju).
Milanović sadašnji politički sustav BiH naziva “kolonijalnim” i ne priznaje ovlasti Visokog predstavnika međunarodne zajednice, što je praktički kopija teza koje iznose Dodik i njegovi ruski „prijatelji”. Zaštitu prava Hrvata u BiH (pravo izbora hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo BiH) Milanović je već najavio kao svoj prioritet, napominjući da se „Plenković to nije usudio, ali ja ću to odmah.” (Valja napomenuti da je i HDZ isticao tu temu, ali bez imalo radikalizma).
Trump, Orban, Dodik… Na taj popis sada se može dodati i Milanovićevo ime, ostvare li se planovi njegova tima.
Logično je pitanje ima li ruskog traga u posljednjim zbivanjima u Hrvatskoj. Stručnjaci su o tome škrti, ali u isto vrijeme nema sumnje da će Hrvatska predvođena Milanovićem i/ili njegovom političkom garniturom, promijeniti smjer zemlje u više prorusku stranu. A te će se promjene ticati politike Zagreba prema Bosni i Hercegovini, stava o pomoći Ukrajini te ponašanja u EU i NATO-u. No, kako vidimo, to nimalo ne plaši hrvatske birače.
