Glavni ishod 2025. za Zapadni Balkan bilo je spriječeno pogoršanje sigurnosne situacije u regiji. Prognoze su početkom godine bile različite i ne uvijek ohrabrujuće.
Zaključak je da je 2025. godina bila razdoblje relativne stabilnosti sa sigurnosnog gledišta, ali i razdoblje političkih turbulencija, institucionalnih kriza, integracija u EU različitim brzinama i geopolitičkih ekvilibristika.
Prosvjedi bez značajnog rezultata
Prosvjedne aktivnosti u Srbiji 2025. bile su izravna posljedica društvenog šoka nakon tragedije 1. studenog 2024. u Novom Sadu (urušavanje nadstrešnice kolodvora, 16 mrtvih). Međutim, unatoč visokom potencijalu, prosvjedni pokret, čiju jezgru čine studenti, nije doveo do značajnih pomaka. Do kraja 2025. odgovorni za tragediju još uvijek nisu identificirani i kažnjeni. Prijevremeni parlamentarni izbori nisu raspisani – iako su to prosvjednici aktivno zahtijevali. Štoviše, na lokalnim izborima koji su se održavali tijekom cijele 2025. godine, trijumfirala je vladajuća Srpska napredna stranka (SNS), što pokazuje snagu i utjecaj aktualnih srbijanskih vlasti, slabost oporbe i nedovoljan politički utjecaj prosvjednog pokreta.
Najznačajnijim ishodom prosvjeda mogla bi se smatrati odluka Jareda Kushnera, zeta Donalda Trumpa, da odustane od izgradnje hotelskog kompleksa na mjestu srušenih zgrada Generalštaba u Beogradu. Odluku je donijela Kushnerova tvrtka nakon velikih prosvjednih akcija, kao i nakon što je tužiteljstvo otvorilo kaznene postupke protiv lobista ovog projekta u vladi. Međutim, očito je da je na ovaj korak značajno utjecalo i ukupno pogoršanje odnosa između Beograda i Washingtona koje se dogodilo tijekom 2025. godine.
Pad između mnogih stolica
Godina 2025. može se smatrati godinom sloma srbijanske viševektorske politike. Tradicionalni pokušaji Aleksandra Vučića da razvije korisne odnose za aktualne srbijanske vlasti sa svim ključnim međunarodnim akterima – EU, Sjedinjenim Državama, Rusijom – doveli su do upravo suprotnog učinka. Krajem 2025. godine, Beograd se nalazi u atmosferi kritičnog zahlađenja odnosa sa svim svojim najvažnijim partnerima.
EU: Konačno, Europska unija nije otvorila Klaster 3 u pristupnim pregovorima sa Srbijom. Navodi se nekoliko razloga za ovu odluku, ali glavnima se smatraju odbijanje Srbije da uskladi svoju vanjsku politiku s politikom EU (odnosno odbijanje uvođenja sankcija protiv Rusije) i jačanje autoritarnih tendencija. Vučićeve nade u utjecaj prijatelja i simpatizera Srba u EU nisu se ostvarile. EU integracija Srbije zapravo ostaje na pauzi.
SAD: Ne samo formalno, već i stvarno uvođenje sankcija protiv tvrtke Naftna industrija Srbije (NIS) zbog ruskog većinskog vlasnika (Gazprom Neft i druge ruske tvrtke) postao je snažan udarac ne samo energetskom sektoru, već i srpskom gospodarstvu u cjelini.
Vučić se snažno nadao da će mu Trumpov dolazak na vlast i projekt razvoja lokacije Generalštaba od strane tvrtke Trumpovog zeta pomoći da učinkovitije lobira za interese Beograda u Washingtonu. No, ta oklada je propala.
Rusija: Beograd se nije uspio dogovoriti s Moskvom o novom dugoročnom povlaštenom ugovoru o opskrbi ruskim plinom. Jedino što je Vučić uspio (po cijenu posjeta Moskvi 9. svibnja) bilo je produljenje prethodnog sporazuma, koji će nakon još jednog produljenja vrijediti do 31. ožujka 2026. To je, s jedne strane, Srbiji osiguralo jeftin plin za zimsko razdoblje; s druge strane, stavilo je srbijanske vlasti u stanje „probnog roka“.
Budući da je pod prijetnjom gubitka povlaštene cijene za ključni energetski resurs za gospodarstvo zemlje, Vučić ne može donijeti nijednu odluku koja bi čak i hipotetski mogla zamjeriti Kremlju. Prije svega, to se odnosi na nacionalizaciju NIS-a kako bi se zaustavio pritisak sankcija i nastavio rad tvrtke, te na opskrbu streljivom proizvedenim u Srbiji onim kupcima koji ga (čak i teoretski) mogu isporučiti Ukrajini.
Izvoz provokatora
Tijekom 2025. godine iznesene su brojne procjene i komentari u vezi s mekom moći Rusije na Zapadnom Balkanu. Međutim, najživopisnijim primjerom hibridne prisutnosti Rusije u regiji smatra se postavljanje centara za obuku agenata u Srbiji i Bosni i Hercegovini za organiziranje nemira u Moldaviji tijekom izbora u toj zemlji. Tvrdi se da su ruski instruktori obučavali Moldavce za izazivanje sukoba i nasilnih prosvjeda.
Razotkrivanje mreže ovih centara za obuku postalo je razlogom za tvrdnje da Moskva ne samo da provodi hibridne operacije u regiji, već i da koristi Zapadni Balkan kao logističko središte za destabilizaciju drugih europskih zemalja.
Taktičko povlačenje
Bosna i Hercegovina, suprotno mnogim predviđanjima, uspjela je prebroditi akutnu fazu političke krize povezane s nizom secesionističkih odluka donesenih u Republici Srpskoj. Zahvaljujući neviđenom međunarodnom pritisku, prije svega iz Washingtona, protuustavne odluke RS-a de facto su poništene.
Štoviše, Milorad Dodik, vođa ovog secesionističkog smjera, formalno se povukao s vodstva Republike Srpske, efektivno se pridržavajući presude Suda Bosne i Hercegovine kojom mu je zabranjeno obnašanje javne dužnosti. Međutim, Dodik je zadržao svoj stvarni utjecaj na procese u RS-u: ostao je vođa vladajuće stranke u RS-u, Saveza neovisnih socijaldemokrata (SNSD). Osim toga, za novog predsjednika RS-a izabran je „Dodikov čovjek“.
Izborna epopeja
Na Kosovu je 2025. postala godina institucionalne paralize i pokušaja prevladavanja političke krize putem izbora.
Nakon parlamentarnih izbora u veljači, Albin Kurti i njegov pokret Vetëvendosje nisu uspjeli osvojiti većinu u novom parlamentu. To je dovelo do višemjesečnih neuspješnih pokušaja izbora vodstva parlamenta i pokretanja punopravnog rada ovog tijela, a zatim i do neuspjeha pokušaja formiranja vlade. Ishod su novi izbori 28. prosinca. Vetëvendosje ponovno nema apsolutnu većinu samostalno, ali imaju više parlamentarnih mjesta i više šansi za uspostavu stabilne vladajuće koalicije.
Srbi s Kosova su 2025. godine konačno napustili ideju bojkotiranja izbora i, općenito, sudjelovanja u radu državnih institucija. Najveća srpska stranka na Kosovu, pod nadzorom Beograda, Srpska lista, aktivno je sudjelovala u svim izborima 2025. godine, što je trebalo da posluži kao znak povratka ne samo srpske zajednice na Kosovu, već i srpskih vlasti ideji demonstracije spremnosti za dijalog o pitanju Kosova.
Međutim, dijalog između Beograda i Prištine, posredstvom EU-a 2025. godine, pokazao je stagnaciju i nedostatak rezultata.
Različite brzine
Područje u kojem je život bio u punom jeku 2025. godine jest polje integracija u EU.
Crna Gora je učvrstila svoju vodeću poziciju, zatvorivši punih 6 pregovaračkih poglavlja u godinu dana. Cilj Podgorice – pridružiti se EU-u 2028. godine – trenutno izgleda realnije nego ikad. Međutim, cijeli niz još uvijek neriješenih pitanja sa susjednom Hrvatskom donekle kvari ovo optimistično raspoloženje.
Još jedan „vrhunski student integracije u EU“ 2025. godine bila je Albanija. Zemlja završava godinu sa svim otvorenim klasterima u pregovorima s EU.
Ne može se ne priznati da je to postignuto zahvaljujući upornosti i predanosti europskoj ideji albanskog vođe Edija Rame. Međutim, stalni korupcijski skandali u najvišim ešalonima albanske vlasti podsjećaju nas da Tirana još ima puno posla na putu prema EU.
Sjeverna Makedonija, koja se ne tako davno kretala prema EU zajedno s Albanijom, 2025. godine posljednja stiže na cilj. Bugarski zahtjevi za izmjenom Ustava u vezi sa zajednicom Bugara ostaju relevantni, ali sadašnje vlasti VMRO-DPMNE-a to neće ispuniti bez jasnih jamstava pristupanja EU. Izlaz iz ove pat-pozicije nije pronađen tijekom cijele 2025. godine.
2026.
Godina 2026. mora dati odgovore na pitanja koja postavlja 2025.
Hoće li Srbija moći nastaviti balansirati između Istoka i Zapada?
Hoće li Vučić ostati na vlasti? Hoće li se konačno pretvoriti u autoritativnog vođu?
Hoće li se ponoviti secesionistički scenariji u Republici Srpskoj?
Hoće li Podgorica postići dogovor sa Zagrebom ili će teške posljedice ratom razorenih 1990-ih blokirati put Crne Gore u EU?
Hoće li Sofija, Skoplje i Bruxelles moći pronaći rješenje koje će otključati integraciju Sjeverne Makedonije u EU?
Koliko će dugo trajati zamah Albanije u integraciji u EU?
Može li se dijalog Beograda i Prištine, pod posredovanjem EU, smatrati radnim instrumentom ili je vrijeme da se „pošalje u mirovinu“?
Općenito, kakva će biti uloga Bruxellesa, Washingtona i Moskve u regiji?
I, konačno, u kojoj mjeri će razvoj situacije u regiji osigurati barem relativnu stabilnost na Zapadnom Balkanu?
Analitička grupa CWBS-a
