Zašto je Zapadni Balkan najslabija točka u Europi? (1. dio) – Balša Božović

Rat je počeo. Europa je u ratu. Svatko tko živi na starom kontinentu trebao bi biti svjestan da to što Avdiivka nije u granicama Europske unije ne znači da nije europski grad, a požar iz europskog dvorišta lako se može proširiti i na stepenice Europske unije. Europa je napadnuta. Rusija je agresor. Ukrajina brani udoban i siguran život europskih građana, njihove vrijednosti, kulturu i gospodarstvo. Zašto je ovo posebno važno naglasiti? Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo izbjegavaju prikazati situaciju opasnom za svoje građane, što ona zapravo i jest. Narativ koji spominje rat kao nešto što se događa daleko od naše svakodnevice samo ohrabruje agresora, Putinov diktatorski režim, da nastavi nemilosrdno slamati ukrajinske gradove, ubijati nedužne ljude i uništavati budućnost teritorijalno najveće države u Europi.

Štoviše, važno je zbog nedovoljne pozornosti koju europsko javno mnijenje pridaje potencijalnim žarištima u Gruziji, Moldaviji i Zapadnom Balkanu. U kontekstu požara koji se širi europskim dvorištem, o te tri potencijalne konfliktne točke govori se i kao o dalekim periferijama Europe, a ne o novim prijetnjama koje mogu baciti na koljena zajedničku europsku obranu u ratu s Rusijom.

U ovom tekstu posebno ću se osvrnuti na Zapadni Balkan jer ono što Gruzija ima – stotine tisuća ljudi na ulicama koji se protive proruskoj politici, držeći zastavu Europske unije kao simbol vrijednosti, nepokolebljivije od bilo koje EU članica danas – Zapadni Balkan nema. Ono što Moldavija ima – odlučnu političku elitu spremnu suprotstaviti se ruskoj agresivnoj imperijalističkoj politici zajedno s predsjednicom Maiom Sandu – Zapadni Balkan nema, osim iznimke na Kosovu.

Dakle, Zapadni Balkan ne pokazuje znake otpora na ulicama, a što je još važnije, nema znakova otpora političkog vrha najmoćnije i najveće države Zapadnog Balkana, Srbije. Baš suprotno. Srbija ima broj stanovnika jednak ostatku zapadnog Balkana zajedno. Ima vojnu industriju i vojsku ekvivalentne ostatku Zapadnog Balkana zajedno. I što je najpogubnije za mir u regiji, ima prorusku političku elitu i u vlasti i u oporbi, koja, zajedno s drugim elitama poput intelektualne i financijske, nikada nije lustrirana niti kažnjena za ratove i zločine koje Srbija i njeno rukovodstvo počinilo u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Srbija također ima bogatu i dobro organiziranu Srpsku pravoslavnu crkvu koja otvoreno ne priznaje granice u regiji i negira identitete gotovo svih naših susjeda.

Suština odnosa u regiji Zapadnog Balkana svodi se na odnos srpskog imperijalizma ili velikosrpskog nacionalizma prema susjednim državama Srbije: Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu. To su države koje predstavljaju najveći plijen za srpski nacionalizam, zbog čega ona te države nastoji iznutra učiniti nefunkcionalnima, spriječiti njihova nastojanja prema članstvu u EU ili NATO-u. Srpski nacionalizam je ideologija. Ta je ideologija ekspanzivna, antizapadna, antidemokratska i povijesno uvijek proruska.

Ideologija srpskog nacionalizma i njegova imperijalna sklonost ka tuđim teritorijima i asimilaciji drugih naroda bila je puno intenzivnija devedesetih godina prošlog stoljeća u odnosu na tadašnji ruski velikodržavni nacionalizam. Razlika je u tome što Srbija tijekom ratova devedesetih nije imala današnji Putinov ključni argument, a to je atomska bomba. Dakle, ruska politika danas je na onom mjestu gdje je srpska već bila devedesetih. Tijekom raspada Sovjetskog Saveza, iako su Rusi živjeli u okolnim državama koje su se osamostalile, nije bilo invazije i prekrajanja komunističkih granica za razliku od bivše Jugoslavije, koju je uništilo srpsko vodstvo u borbi za Veliku Srbiju. Samo nedavno nepriznavanje ukrajinskog identiteta od strane Putinova režima zapravo je preslika srpske politike od kraja osamdesetih do danas. Srpski nacionalizam sve južnoslavenske narode smatra Srbima. Za njih su Crnogorci Srbi, kao i Bošnjaci, Makedonci i jedan dio Hrvata. Što se tiče suvereniteta, od Daytonskog sporazuma 1995. godine, kada je završio rat u BiH, srpski režim koristi doktrinu ograničenog suvereniteta. Takva doktrina koju je prihvatila Vlada Srbije smatra da države ne mogu imati suverenitet, već samo narodi unutar tih država. Dakle, u Bosni i Hercegovini, ali i drugim mjestima u regionu gdje žive Srbi, smatraju da su Srbi nosioci suvereniteta i da svi trebaju biti pod jednim krovom i političkim kišobranom. Takozvani “srpski svet” je isto što i “ruski svet”, samo što je stariji od ruskog svijeta i postoji od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas kao službena državna politika.

Dakle, Srbija je bila u imperijalističkoj, agresivnoj, antizapadnoj nacionalističkoj politici mnogo prije Rusije, koju danas hvale takozvani intelektualci Putinove Rusije, poput Dugina. Davno prije Čečenije i Gruzije, bila je agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.

U tom smislu, Europa ne obraća dovoljno pozornosti na suštinske probleme koji se spremaju eksplodirati na Zapadnom Balkanu u nekakav ograničeni sukob poput prošlogodišnjeg terorističkog akta u Banjskoj na sjeveru Kosova. Rusija u Srbiji desetljećima ima otvorena vrata za svaki pokušaj destruktivne politike i podrivanja mira u Europi. Koliko je taj sustav u Srbiji danas spreman nastaviti politiku devedesetih, možda najbolje govori slika potpredsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vulina od prije nekoliko dana u Moskvi kako se klanja spomeniku Josifu Visarionoviču Staljinu. To je u interesu Putinove zločinačke politike koja, kao i politika u Srbiji, čeka nove povoljne međunarodne okolnosti za ostvarenje svojih ratnih i imperijalističkih ciljeva.

Srbija čeka predsjedničke izbore u Americi u nadi da će Trump pobijediti, da će Rusija dobiti rat u Ukrajini i da će Kina postati ekonomska sila broj jedan u svijetu. Ovi povoljni trenuci za dva zločinačka režima bit će dovoljni da Rusija baci Europu na koljena, a da Srbija silom ili “mekom moći” osvoji dobar dio Zapadnog Balkana.

Plan za “srpski svet” u naredna dva desetljeća

Srbija će pokušati zaustaviti Crnu Goru na njezinom europskom putu jer nikada neće dopustiti da se “srpski nacionalni korpus” usitnjava u regiji novim granicama EU. Plan za Crnu Goru je da preko proruskih stranaka koje čine vlast u Crnoj Gori i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koja je izuzetno jak politički faktor, promijeni zakon o državljanstvu i omogući državljanima Srbije stjecanje crnogorskog državljanstva. Na taj način bi građani Srbije odlučivali o svim izborima u Crnoj Gori, a ona više ne bi imala nikakav mehanizam da odlučuje o svojoj budućnosti. Time bi se slika u Crnoj Gori drastično promijenila i od nje bi se faktički napravila “srpska država”. S vremenom bi iznutra, puzajućim državnim udarom, Srbija anektirala Crnu Goru, što bi dovelo do vanjske politike Rusije do Jadranskog mora. Sve bi to predstavljalo trijumf i osvetu Srbije i Rusije za neuspjeli pokušaj puča u Crnoj Gori 2016. godine, čime se Crnoj Gori pokušao spriječiti ulazak u NATO.

U Sjevernoj Makedoniji proruski VMRO vratio se na vlast uz pomoć Srbije nakon neuspjelog puča 2017. godine u makedonskom parlamentu, koji su organizirale Srbija i Rusija.

U Bosni i Hercegovini situacija je vrlo jasna. Nakon niza sastanaka s Vladimirom Putinom, Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, najavio je otcjepljenje i razdruživanje od Bosne i Hercegovine. Nakon rata 1990-ih i genocida u Srebrenici 1995. godine, srbijansko vodstvo u potpunosti podržava Republiku Srpsku da učini sve da se pripoji Srbiji.

Srbija kao ruski nosač aviona na Zapadnom Balkanu

Vrlo je naivno od američke administracije da vjeruje da je Vučić partner na kojeg se mogu osloniti. Kao argument za to najčešće se spominje da je Vučić jamac međudržavnog sporazuma i normalizacije odnosa Srbije i Kosova. Također, i činjenica da Srbija, unatoč tome što nije uvela sankcije Rusiji, izvozi više oružja u Ukrajinu nego cijeli Zapadni Balkan zajedno, pa čak i više od nekih članica EU. Prvo, naravno, Srbija govori Zapadu ono što Zapad želi čuti. Vučić se američkoj administraciji hvali da Srbija u Ukrajinu šalje više streljiva nego cijela regija zajedno, ali to je zato što regija nema vojnu industriju za razliku od Srbije. Neke ni zemlje EU nemaju vojnu industriju. Ali, naravno, Rusija zna sve o tome jer je Srbija redovito izvještava.

Zabluda je Zapada tolerirati Vučićevo sjedenje na dvije stolice. Srbija je jedina zemlja koja nije uvela sankcije Rusiji i jedina zemlja koja svoju vanjsku politiku nije uskladila s Europskom unijom, a od EU prima značajne financijske izdatke. Dakle, EU isključivo financira režim u Srbiji i sustav iz devedesetih, kao i prorusku vanjsku politiku. Srbija je danas ruski nosač zrakoplova na zapadnom Balkanu koji prijeti potopiti cijelu regiju.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne smiju se podudarati sa stavom Centra