Prag je 4. prosinca bio domaćin jednodnevne konferencije pod nazivom „Kako širiti, promicati i braniti europske i demokratske vrijednosti u vrijeme rata“ u organizaciji Instituta europskih demokrata (IED) i Europskog pokreta u Češkoj. Bila je to i dobra prilika – nakon govora niza istaknutih analitičara, sadašnjih i bivših diplomata i političara – da se osvrnemo na pitanja i probleme vezane uz izazove proširenja EU s kojima se suočavaju Europska unija i njezine zemlje članice, s jedne strane, te šest zemalja zapadnog Balkana, Ukrajina i Moldavija s druge strane.
Pokušajmo ukratko ukazati na neke od najrelevantnijih dijelova ove iznimno složene povijesne slagalice.
Prvo: glavna je ideja da unutarnji problemi EU-a, posebno u kontekstu donošenja odluka – u ovom konkretnom povijesnom trenutku – predstavljaju glavnu prepreku proširenju EU-a u bliskoj budućnosti.
Ovaj problem nije nov. Svaka odluka o proširenju zahtijeva konsenzus među državama članicama EU. Nacionalni referendumi za pojedine zemlje – odnosno potencijalne nove članice obitelji EU – postavljaju letvicu još više. Bez proceduralnih – odnosno konceptualnih – promjena u samoj strukturi EU, proširenje se čini nemogućim – i to ne samo u praktično-tehničkom smislu.
S obzirom na trenutnu političku situaciju i događanja u, recimo, Mađarskoj, Slovačkoj i/ili Nizozemskoj, kao i trendove u nizu drugih zemalja EU, jasno je da su šanse za sljedeće članice EU izuzetno male.
Drugo. 20 godina nakon summita u Solunu, jasno je da su rezultati i procesi poboljšanja daleko od planiranih. Sintagma „zamor od proširenja“, koja je godinama bila ustaljeni izraz/eufemizam za stagnaciju i inertnost, zamijenjena je – i to ne samo u govorima EU birokrata – skupom izraza i metafora koji više ili manje diplomatski ukazuju na to da proširenje jednostavno nije na dnevnom redu prema EU.
Ovaj zapanjujući dojam dodatno je pojačan imenovanjem europskog povjerenika iz Mađarske. Misija Olivera Vargeija, čije je djelovanje i odnos prema mnogim situacijama izazvao potrebu za istragom Bruxellesa, u potpunosti odgovara ideološkim stajalištima i političkoj agendi njegove domovine, odnosno njenog autokratskog premijera.
Bilo je to svojevrsno proročanstvo koje se već ispunilo, prema kojem je diplomacija države članice suočene s prijetnjom “nuklearne opcije” unutar EU trebala poslati predstavnika zaduženog za proširenje i dobrosusjedske odnose… Samo savršena oluja!
Treće. Kako je rečeno na konferenciji, “bez jačanja unutarnje stabilnosti procesa donošenja odluka, EU neće moći ispuniti svoj povijesni imperativ”, odnosno formulirati i provesti pouzdanu i izvedivu politiku u odnosu na Zapadni Balkan, Ukrajinu i Moldaviju.
Povijesno vrijeme je izgubljeno, a entuzijazam za ekspanziju je (skoro) nestao. Nije iznenađujuće da proširenje EU nije tema nacionalnih i/ili izbora na razini EU. Niti jedna politička stranka u zemljama EU, uz par iznimaka, ne usudi se spomenuti ovaj krajnje nepopularan program u svojim političkim kampanjama…
S druge strane, neispunjena obećanja zemalja kandidata i onih koje se još uvijek bore za takav status dovela su do negativnih političkih kretanja u politici Zapadnog Balkana, gdje su stare-nove elite naučile lekciju: stalno ponavljane prazne izjave “odlučne” predanosti EU-a” može postati “učinkovit” surogat za određeni program vezan uz EU. A taj surogat proces može trajati godinama, što situaciju čini još gorom.
Četvrto. Pojedine zemlje s ambicijama za članstvo u EU – uz nekoliko iznimaka – pokazuju stagnaciju u svojim programima i aktivnostima u smjeru europskih integracija. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija najgore su po napretku u potrebnim reformama.
Ne ulazeći u njihove konkretne probleme i negativne procese, jasno je – već dugi niz godina – da Srbija nije samo prepreka orijentaciji prema EU i učinkovitoj politici susjednih zemalja, već i vrlo jasna sigurnosna prijetnja za njih i za cijelu regiju. (Ne zaboravite uplitanje Rusije u to!) No, destruktivna politika Srbije (pa i kosovsko pitanje) još uvijek nije dovoljan razlog da EU partneri odlučnije djeluju protiv Aleksandra Vučića i njegove političke elite. (To se ponovno pokazalo tijekom posjeta talijanske premijerke Điorđije Meloni Beogradu.)
Popuštanje je i dalje ključni segment politike EU prema Srbiji. Nepotrebno je reći da je to duboko pogrešno za samu Srbiju, ali još više za zapadni Balkan u cjelini.
Na “istočnoeuropskom frontu” – i u figurativnom i u dramatičnom i tragično-povijesnom smislu – Ukrajina i Moldavija mogu se samo nadati da im kandidatski status neće postati “priča bez kraja”. Stav mađarskog premijera Viktora Orbána i njegovog ministra vanjskih poslova vrh je proruske “ledenice” koja je sada vidljivija u Slovačkoj i Nizozemskoj, ali ima svoje predstavnike, gorljive zagovornike i propagatore i u drugim zemljama EU. Suvremeni populizam i nacionalizam ozbiljno štete programu proširenja – diljem EU-a.
Peto. Shodno tome, rezultati politike proširenja EU su razočaravajući. Naravno, nitko ne može osporiti određeni napredak, ali bilo bi pogrešno zanemariti stagnaciju ili pogoršanje političke situacije u većini spomenutih zemalja – što pogubno utječe na njihov plan pristupanja EU.
Europska unija treba novi politički realizam.
Određivanje datuma i mjerila za sljedeći “val” ekspanzije može biti korisno samo za domaću političku propagandu. Nije iznenađujuće vidjeti takvu “proeuropsku retoriku” koju promoviraju politički čelnici čiji je EU program uglavnom tehnologija “verbalnih obećanja”.
Zapadni Balkan, Ukrajina i Moldavija sada predstavljaju “periferiju” EU, svojevrsno političko predgrađe s uglavnom nerealnim (ali razumljivim!) ambicijama da se u razumnoj budućnosti pridruži EU. Jasno je da će njihova europska integracija biti dug, težak i bolan proces, bez jamstva konačnog uspjeha. To ne umanjuje duboki interes građana ovih zemalja za ulazak u EU. Ali ovaj entuzijazam ne može trajati vječno. Primjer je Turska. Ni Putinova Rusija neće gubiti vrijeme.
Ali sve to ne umanjuje odgovornost političkih elita – kako unutar EU tako i izvan nje – da preispitaju i osmisle svoje političke koncepte i strategije.
Njihovi će odgovori na ove povijesne izazove u konačnici odrediti hoće li doista razumjeti ovaj “povijesni imperativ” ili su njihova predviđanja samo pusta želja, s malim (ili nikakvim) izgledima da postanu naša zajednička europska stvarnost.
Miodrag Vlahović. Crnogorski političar i bivši diplomat. Prvi ministar vanjskih poslova Crne Gore. Bivši ambasador Crne Gore u SAD, Kanadi, Islandu, Svetoj Stolici, Malteškom redu.
