Prvi Svesrpski sabor pod nazivom “Jedan narod, Jedan sabor – Srbija i (Republika) Srpska” održan je prije nekoliko dana, ali se oko tog događaja još uvijek žustro raspravlja. Glavno pitanje na koje komentatori pokušavaju odgovoriti jeste koliko je opasna inicijativa koju je pokrenuo Beograd?
“Mapa puta” za Srbe
Središnji događaj Svesrpskog sabora bilo je usvajanje 49 točaka Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda. Dokument tek trebaju ratificirati parlamenti Srbije i Republike Srpske, ali već je ispunio svoju glavnu ulogu političkog manifesta.
Sastanak u Beogradu nije bio rezerviran samo za proklamiranje Deklaracije. Na marginama manifestacije održan je moleban u Hramu Svetog Save, nastupi folklornih društava, svečani doček predsjednice Skupštine Srbije, prelet srpskih ratnih zrakoplova, susret predsjednika Srbije i Republike Srpske, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, sa srpskim veteranima ratova devedesetih…
Predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske rekao je da Sabor ima za cilj da pokaže jedinstvo i slogu svih Srba i pravac kojim treba da se kreću u budućnosti. Inicijatori Prvog svesrpskog sabora pokušali su okupiti Srbe i istaknuti odgovarajući kurs. Deklaracija koju je donio Svesrpski sabor zamišljena je kao sredstvo za postizanje tih ciljeva, kao “putokaz” za lidere Srba u regionu i svakog predstavnika srpskog naroda, ma gdje živio.
Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda proklamira jedinstvo svih Srba, promičući ideju kolektivnog identiteta koji nadilazi državne granice. Koncept “srpskog svijeta”, koji se dugo smatrao nečim čisto virtualnim, materijalizirao se u Deklaraciji u obliku formuliranih rečenica, počevši poprimati konkretan oblik. Srpski jezik, kultura, tradicija, Srpska pravoslavna crkva i čisto srpsko gledanje na povijesna zbivanja, uključujući i suvremenu povijest (primjerice, “u Srebrenici nije bilo genocida”), definirani su kao ključni pokazatelji pripadnosti srpskom narodu, stupovi onoga što se naziva “srpstvom”.
Deklaracija detaljno opisuje “srpski svet”, izbjegavajući primjenu ovog termina. Zapravo, radi se o proglašenju prekogranične zajednice Srba, za čije se lidere postavljaju Vučić i Dodik.
Zabrinutost za region
Sadržaj Deklaracije, međutim, nije bio ograničen samo na ocrtavanje “srpskog sveta”. Veliki dio dokumenta posvećen je političkim temama, situaciji u BiH u vezi s Republikom Srpskom, te pitanju Kosova i Metohije. (Uzgred, ova regija bi se, kako je predviđeno Deklaracijom, trebala zvati upravo tako – Kosovo i Metohija (KiM). Pitanje imena je posebno obrađeno)
Generalno, rečeno o RS i KiM ne iznenađuje. Ističe se nužnost poštivanja Daytonskog sporazuma i zalaže se za veća prava RS-a nego što to predviđa zakonodavstvo koje je trenutno na snazi u BiH. Također, u dokumentu se ističe da Kosovo pripada Srbiji.
Ni u Deklaraciji, ni na Saboru uopće, pitanje Crne Gore nije dobilo toliku pažnju kao KiM i RS. No, moćno izaslanstvo Srba iz Crne Gore (treba napomenuti da je na Saboru zabranjen izraz “crnogorski Srbi”, kao i svaki drugi regionalni pridjev uz riječ “Srbi”) i izjave predsjednika Skupštine CG Andrije Mandića poslužilo je kao elokventna dopuna službenim porukama koje su došle sa Sabora u Beogradu.
Kombinacija strategije izgradnje jedinstvene prekogranične srpske zajednice i akcijskih planova za regiju stvorila je snažan déjà vu efekt. Memorandum SANU, Miloševićev govor na Gazimestanu i sveopći procvat velikosrpske ideje krajem osamdesetih i početkom devedesetih – upravo je ono što najžešće spominju oni koji kritiziraju beogradski sabor. Pravac kretanja koji je odredio Sabor uznemirio je mnoge u regiji i šire.
Mogao bi se steći dojam da su inicijatori Sabora zapravo očekivali da će događaj imati upravo takav učinak. Zato su glavni govornici na skupu isticali mir – ni u saborskim dokumentima ni u govorima srpskih čelnika nema poziva na nasilno djelovanje. Također, nije bilo govora o nasilnom vraćanju kontrole nad Kosovom ili o odcjepljenju RS-a od Bosne i Hercegovine pod svaku cijenu.
“Više nas je stradalo u 20. stoljeću nego svih drugih naroda u cijelom svijetu. Pokušajmo razumnom politikom sačuvati glave naše djece, pokušajmo sačuvati mir i slobodu i ostvariti naše vitalne nacionalne ciljeve i interese”, rekao je Vučić.
No, sjećanja na protekli rat pokazala su se jednostavno presvježa, a povjerenje u srpske lidere – prenisko da bi publika izvan kruga Vučićevih i Dodikovih pristaša bila zadovoljna najavljenom strategijom razvoja “srpskog sveta”. Oni koji smatraju da su Sabor i tamo propagirane ideje reinkarnacijom ideologije “velike Srbije”, beogradski skup su shvatili kao poziv na uzbunu koji je signalizirao prijetnju miru u regiji i najavu još veće prijetnje u budućnosti.
Pozdrav od Putina
Što kazati o onima koji su izrekli alarmantne ocjene o Svesrpskom saboru?
Prvo, unutar Srbije postoji opozicija sadašnjoj politici vlasti u Beogradu. Politički protivnici srbijanskih vlasti kritički su se uopće odnosili prema planovima za održavanje Sabora i zgražavali su se nad tim događajima. Stoga, politički pluralizam u Srbiji i dalje postoji i postoji šansa da srpska javnost ne dopusti da se provede najgori scenarij.
Drugo, nisu sve srpske manjine iz bivših jugoslavenskih republika podržale ideju “okupljanja oko Beograda”. Dapače, srpska delegacija iz Hrvatske, kako tvrde i srpski i hrvatski mediji, uopće nije došla na Sabor. To znači da etnički Srbi koji imaju hrvatske putovnice osjećaju da ne pripadaju “srpskom svetu” i da neće oživjeti iredentističke ideje od prije tri desetljeća unutar države članice NATO-a i EU.
Podsjetimo, nije samo Hrvatska članica NATO-a, već i Crna Gora. NATO kontingent je prisutan na Kosovu, a vojna misija EU – u Bosni i Hercegovini. Dakle, format izgradnje “srpskog sveta” po definiciji neće moći slijediti obrazac iz 1991. No, hibridni format je moguć.
Hibridnost će u ovom slučaju, prije svega, podrazumijevati aktivnu promociju ideje „srpskog sveta“ u humanitarnim oblastima – informativnoj, kulturnoj, obrazovnoj i akademskojm. Rad na tome odvijat će se u bliskoj suradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Cilj će biti okupiti Srbe oko “srpske sekularne” ideologije zapisane u Deklaraciji. Poseban cilj za Srbe izvan Srbije bit će sprječavanje njihove asimilacije, očuvanje „provjerenog“ srpskog identiteta u bilo kojem njegovom pojavnom obliku – vjeri, jeziku i povijesnim narativima, uključujući i ocjenu najvažnijih događaja novije povijesti.
Drugi ciljevi – stvarna neovisnost Republike Srpske i srpskog Kosova – uključivali bi diplomatske korake i lobiranje na međunarodnim platformama za promicanje stajališta Beograda, ali bez primjene vojne sile.
Do zaoštravanja konfrontacije na Zapadnom Balkanu i prelaska sa „hladnih“ metoda izgradnje „srpskog sveta“ na „vruće“ došlo bi samo u jednom slučaju, a to bi bila direktna intervencija Rusije koja bi stvorila još jedno žarište nestabilnosti u Europi.
Inače, Dodik je u srbijansku prijestolnicu stigao izravno iz Sankt Peterburga, prenijevši sudionicima Sabora pozdrave Vladimira Putina, s kojim se sastao uoči samog događaja.
