Tijekom 90-ih, poklič širom Albanije bio je: “Želimo da Albanija bude kao ostatak Europe”! Ujedinjeni neovisno od vjere, društvenog porijekla ili ideologije, Albanci, umorni od 50-godišnje diktature koja je pokidala njihove veze sa svijetom, žudjeli su ostvariti tada zabranjeni europski san. Nakon pada komunizma i ponovnog otvaranja zemlje, Albanci su mislili da ih Europa čeka s druge strane granica. Ipak, unatoč više od tri desetljeća transformacije, Albanija i dalje pruža ruku u pokušaju da se pridruži “ostatku Europe”.
Međutim, kaotične postkomunističke godine – obilježene spornim izborima 1996, krizom piramidalnih shema 1997. i građanskim ratom koji je uslijedio – donijele su Albaniji više nestabilnosti, nego napretka. U međuvremenu, čak su se i druge zemlje bivšeg sovjetskog bloka poput Poljske, Mađarske i Baltika brzo pridružile europskim redovima, ostavljajući Albaniju na začelju, zakrčenu birokracijom, neispunjenim uvjetima i mučnim osjećajem da beskrajni uloženi napor nikada neće biti dovoljan da Albance učini punopravnim građanima starog kontinenta.
Trenutačni stav Albanaca prema EU odlikuje sve veći defetizam i euroskepticizam, no kako je do toga došlo? Razmotrimo osnovno, ali fundamentalno pitanje zašto albanska integracija u EU zastaje.
Unutarnja pitanja Albanije
Prema samoj EU, jedna od najjasnijih prepreka pristupanju Albanije EU je njezina nesposobnost da u potpunosti ispuni tražene kriterije. Gledajući najnovije izvješće EU o napretku Albanije, uočava se da je ta zemlja vrlo voljna uložiti napore da se pridruži EU i uskladi se s njenom vanjskom politikom, čak i dok se nosi s posljedicama potresa 2019. i tekućeg rata u Ukrajini. Međutim, postoje neke problematičnosti unutar albanskog društva, koje su se pokazale većim nego što se očekivalo, mahom one koje navodimo u nastavku.
Reforme pravosuđa bilježe napredak, s imenovanjem svih devet sudaca u Ustavnom sudu. Također, bilo je uhićenja u velikim slučajevima borbe protiv korupcije, a provjera sudaca i tužitelja povećala je transparentnost. Ipak, korupcija je i dalje prisutan, dobro poznat problem za mnoge Albance. Nedostatak osuđujućih presuda visokoprofiliranih ličnosti samo jača normalizaciju kulture postizanja dogovora “ispod stola”.
Što se tiče javne uprave, nastojanje Albanije da digitalizira usluge prilično je široko sprovedeno, osobito nakon pandemije. Pitajte bilo kojeg Albanca i reći će vam kako je vlada stvarala pritisak da bi se sprovela modernizacija procesa. Ali za mnoge, kao što su starije osobe, digitalni jaz izvor je frustriracija, jer oni ne mogu ići u korak sa prednostima ovog napredovanja.
Kada je riječ o slobodi medija, poznato je da Albanija i dalje radi na tome. Politički utjecaj i koncentrirano vlasništvo nad medijima ostaju problem, a novinari se i dalje suočavaju sa zastrašivanjem, što šteti neovisnosti tiska i povjerenju javnosti. Za prosječnog Albanca, pronalaženje nepristranog izvora vijesti predstavlja izazov, i često ga tjera da se okrene stranim glasilima ili postane žrtvom političkih programa.
San koji nestaje: Zamor EU u politici proširenja
Svakome tko na Balkanu prati pregovore o pristupanju EU, fraza “zamor od proširenja” itekako je poznata. EU već godinama oklijeva primiti nove zemlje u svoje okrilje iz raznih razloga, ali građanima se sve svodi na jednu gorku istinu; vrata EU više nisu širom otvorena kao nekada.
Ovaj zamor nastupio je nakon nekoliko krugova proširenja, posebno nakon primanja istočnoeuropskih zemalja u 2000-ima, a posljednja zemlja koja se pridružila klubu EU bila je Hrvatska 2013. Više od desetljeća kasnije, EU je i dalje oprezna u pogledu integracije “ekonomski i politički divergentnih” nacija, poput onih na Zapadnom Balkanu. Strah je da bi apsorbiranje ovih zemalja moglo previše iscrpiti resurse EU.
No, prema mišljenju većeg broja analitičara, ruska agresija prema Ukrajini postupno mijenja stav EU o proširenju. Za razliku od nekih njihovih istočnih susjeda, balkanske zemlje ne oslanjaju se u velikoj mjeri na EU u pogledu sigurnosti. Albanija, Sjeverna Makedonija i Crna Gora sigurne su pod zaštitom NATO-a, dok Bosna i Kosovo imaju koristi od snažne prisutnosti NATO-a. Istočnoeuropske zemlje, poput Ukrajine i Moldavije, nedostatak zaštite NATO-a čine da članstvo u EU vide kao zamjenu za sigurnost.
Međutim, s naporima koje Ukrajina ulaže u članstvo u EU, Zapadni Balkan – uključujući Albaniju – brine da će ponovno biti izostavljen. Unatoč tome, da nije bilo rata, pregovori s Albanijom i Sjevernom Makedonijom bili bi još sporiji. Može li ovo biti početak još jedne ere proširenja EU? Analitičari su oprezno optimistični.
Koliko je euroskepticizam raširen u Albaniji?
Euroskepticizam u Albaniji ima tendenciju da bude relativno nizak u usporedbi s drugim balkanskim zemljama, ali je definitivno prisutan i raste iz dana u dan. Većina Albanaca još uvijek vidi članstvo u EU kao izrazito pozitivno, obećanje gospodarskog rasta, stabilnosti i sigurnosti. Albanija nema sentimentalnih povijesnih veza s Rusijom, a angažman NATO-a u regiji smatra se ključnim za mir u područjima poput Kosova.
Bilo to dobro ili ne, izolacija Albanije u komunističkoj eri i njezin nedostatak prirodnih saveznika u balkanskoj regiji, znači da se sjena Rusije ne nadvija tako snažno nad ovom državom kao što je to slučaj u drugim nacijama bivše Jugoslavije. Albanska vlada, i javnost općenito, vide članstvo u EU kao najbolji put za gospodarski razvoj i regionalnu stabilnost, čineći alternative iz Rusije (poput BRICS-a) ili Kine malo privlačnima, iako marginalne proruske političke skupine postoje.
S tim u vezi, ako se kašnjenja u procesu pridruživanja EU nastave, gospodarske ili diplomatske inicijative iz Kine, posebice kroz ulaganja u infrastrukturu, mogle bi dobiti određenu snagu, iako je manje vjerojatno da će to promijeniti glavni cilj Albanije, pristupanje EU.
Realnost je da je, unatoč sporom tempu, mogućnost europske integracije uvijek bila glavni pokretač prijeko potrebnih reformi u Albaniji. Nada u pridruživanje EU dovoljno je primamljiva da je zemlja bila spremna nositi se sa uvjetima.
Analitičari primjećuju da je politički zastoj u Bruxellesu već pogodovao albanskim elitama, dopuštajući im da prebace krivnju na Europu umjesto da se pozabave nedostatkom napretka u korupciji, kriminalu i vladavini prava. Albanski premijer Edi Rama ustvrdio je da je “Albanija ispunila svoje obveze za članstvo u EU”, pripisujući krivnju Europskom vijeću i Europskoj komisiji za kašnjenja.
To stvara sve veću ogorčenost i frustraciju među građanima. Preovladujući osjećaj među Albancima je da bi EU, da je htjela pristupanje Albanije, to već učinila, s građanima koji ukazuju na to da EU pomaže baltičkim zemljama da se postepeno integriraju. Visoki albanski vladini dužnosnici napreduju u ovom okruženju, gdje mogu odgoditi rješavanje stvarnih problema, a istovremeno prikupiti maksimalnu korist.
Razbijanje ciklusa kašnjenja
Ono što je najvažnije, proširenje se mora osloboditi stiska pojedinačnih država članica, koje bi mogle iskoristiti proces u službu vlastitih nacionalnih interesa. Bilo da se radi o odnosu Grčke i Cipra prema Turskoj, ili Bugarske i Grčke prema Sjevernoj Makedoniji, ovi nacionalni sporovi ozbiljno su potkopali vjerodostojnost pristupnog procesa stalnim pomicanjem cilja.
Pravi problem leži u davanju ovlasti vladama EU da blokiraju napredak u svakoj fazi. Mađarska je pod Orbánom to besramno iskoristila, a nema potrebe za takvim miješanjem. Tehničke faze pristupanja trebale bi ostati u nadležnosti Komisije, kao što su bile u prethodnim krugovima.
Da bi se postigao ovaj pomak, Albaniji je potreban prvi pokretač koji će je pomjeriti s mrtve točke. Sukob između Rusije i Ukrajine ubrzao je taj proces, a mnogi analitičari smatraju da će EU “zažmiriti” na određene uvjete kako bi što prije apsorbirala Zapadni Balkan, počevši od Crne Gore.
Ako su zagovornici politike proširenja EU ozbiljni, moraju djelovati odlučno kako bi ovu viziju pogurali naprijed. Nakon što se zamah izgradi unutar pregovora o pristupanju EU-u, čak ni najjači otpor ne bi mogao izdržati nadolazeću plimu promjena.
