Studentski protesti u Srbiji – Balša Božović

Povijest Vučićeve vladavine u Srbiji

Nakon dvanaest godina Vučićeve autokratske vladavine, Srbija se ponovno našla na rubu diktature. Vučić je zemlju iz demokracije vratio u pretpolitičko stanje, koje podsjeća na mračno doba vladavine „Balkanskog mesara“, kako su europski mediji nazivali Slobodana Miloševića, ratnog zločinca i predsjednika Srbije tijekom 1990-ih.   

U posljednjim godinama Miloševićeva režima Vučić je bio njegov ministar informiranja, ozloglašen po donošenju najrepresivnijeg zakona o medijima u europskoj poslijeratnoj povijesti. Režim u to vrijeme nije oklijevao u orkestriranju atentata na novinare i oporbene vođe.

Demokratska revolucija 2000. godine koja je svrgnula Slobodana Miloševića gurnula je Vučića u politički mrak, gdje je čekao priliku da se vrati na vlast. Njegova prilika ukazala se nakon globalne ekonomske krize, koja je dodatno uništila ionako krhku ekonomiju Srbije i produbila siromaštvo među građanima. Ovo razdoblje obilježeno je i neuspjesima demokratske vlasti u rješavanju kosovskog pitanja te brojnim korupcijskim skandalima. Iskorištavajući te okolnosti, Vučić se uspješno izmanevrirao i vratio na vrh srbijanske politike.

U nastojanju da politički pridobije Zapadne vlade, protiv kojih se borio tijekom NATO intervencije 1999. godine, Vučić — bivši radikalni nacionalist — obećao je riješiti pitanje Kosova i normalizirati odnose između Beograda i Prištine, kao i ponuditi bezuvjetnu suradnju s EU o migraciji. Zapad, posebice njemačka kancelarka Angela Merkel, bio je entuzijastičan oko ideje da se pronađe vođa koji bi mogao osigurati „stabilnost“ Zapadnog Balkana rješavanjem kosovskog pitanja i zaštitom kontinenta od migranata.

Vučić se svijetu predstavio kao ideološki i politički pokajnik, tvrdeći da je napustio svoja dotadašnja uvjerenja i prigrlio vrijednosti Europske unije, kojoj se protivio veći dio svog života i političke karijere. Gajio je imidž reformatora s proeuropskim narativom, obećavajući modernizaciju Srbije i trajno rješenje kosovskog pitanja.

Na unutarnjem planu, Vučić je pokrenuo brutalnu kampanju protiv političkih protivnika, uključujući uhićenje više od 150 visokih dužnosnika Demokratske stranke. Time je demonizirao i oslabio najjaču proeuropsku i jedinu istinski demokratsku stranku u Srbiji, koja je vodila proces europskih integracija zemlje od 2000. do 2012. Istodobno je pojačao antieuropsku i nacionalističku retoriku u vezi s Kosovom, pravdajući to kao sredstvo unutarnje političke manipulacije.

Sustavno je demontirao neovisne institucije i prekršio Ustav, učvrstivši vlast do stupnja koji se rijetko viđa čak i među najozloglašenijim diktatorima. Europska unija je, međutim, zažmirila na eklatantna kršenja temeljnih političkih i ljudskih prava u Srbiji, zadovoljna Vučićevim obećanjima da će riješiti problem Kosova i kontrolirati migrantsku rutu preko Balkana. Time je Vučić postavio temelje „stabilokracije“ na Zapadnom Balkanu, model koji je uživao punu podršku njemačke kancelarke Angele Merkel.

Strah je zavladao Srbijom dok je Vučić sustavno rasturao Demokratsku stranku, učinkovito eliminirajući svaku nadzornu ulogu opozicije. Istodobno je ubrzao fašizaciju društva, relativizirajući najteže zločine ratova devedesetih, uključujući i genocid u Srebrenici 1995. godine. Što je više ustupaka činio na međunarodnoj razini u vezi s Kosovom, to je više jačao antieuropsku retoriku kod kuće. Srbija je ostala bez kredibilne opozicije koja bi mu se mogla suprotstaviti, dok se društvo savijalo pod teretom straha i kontrole.

Prevarena Europa

Dvanaest godina kasnije pokazalo se da je Vučić uspio prevariti sve ključne Zapadne sile – Njemačku, Veliku Britaniju, Europsku uniju, pa čak i SAD. Oslanjajući se na svoje partnerstvo s kancelarkom Merkel, i svoje tradicionalne veze s Putinom, konsolidirao je i centralizirao svoju osobnu moć, ne samo u Srbiji nego i širom regije Zapadnog Balkana.

Vješto je manipulirao objema američkim administracijama, Trumpovom i Bidenovom, obećavajući rješenje kosovskog pitanja – obećanje koje nikada nije ispunio. Unatoč ulaganjima Zapada, ostao je čvrsto povezan s ruskom orbitom kao otvoreni pristaša politike Vladimira Putina. Istovremeno, Srbija je postala prva zemlja na europskom kontinentu koja je prihvatila kinesko naoružanje i informacijsku tehnologiju. Korupcija u Srbiji dosegnula je alarmantne razine, usporedive s onima u Rusiji i Bjelorusiji, a zemlja se u svakom segmentu društva sve više udaljava od europskih standarda.

Potpora europskim integracijama Srbije pala je ispod 38 posto, što je najniža razina u regiji Zapadnog Balkana. Tijekom Vučićeve vladavine dogodilo se političko ubojstvo Olivera Ivanovića, istaknutog oporbenog čelnika među kosovskim Srbima, a dokazi su upućivali izravno na najbliže suradnike Aleksandra Vučića. Osim toga, Srbija je bila upletena u teroristički napad u Banjskoj na Kosovu, koji su orkestrirale srbijanske sigurnosne službe i u koji je bio uključen Milan Radoičić, bliski Vučićev saveznik.

Jedan od najvećih skandala bilo je otkriće najveće plantaže marihuane u Europi, koja se izravno povezuje s Vučićevim bratom Andrejom Vučićem. Nepravilnosti u svakom izbornom procesu od 2014. godine, u kombinaciji s nizom kriminalnih aktivnosti i korupcijskih skandala, ostat će definirajući elementi Vučićevog političkog naslijeđa.

Na početku ruske invazije na Ukrajinu, Vučić je zauzeo „neutralno“ stajalište, što je zapravo značilo izravnu podršku Putinu, budući da je predviđao brzu rusku pobjedu. Tijekom najveće europske krize od Drugog svjetskog rata, otvoreno je potkopavao zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije, održavajući blizak odnos s Putinom.

Vučić je apsolutni gospodar srbijanskih nacionalnih elektronskih medija: pojavio se više od 350 puta na nacionalnoj televiziji samo 2024. godine, uključujući 28 pojavljivanja samo u prosincu. Njegova moć je apsolutna na svim razinama države. Okružio se uskim krugom oligarha i kriminalaca čije se bogatstvo mjeri milijardama eura, stečeno švercom, trgovinom oružjem, drogom i pranjem novca. Njegova moć i utjecaj postali su izvor straha, ne samo u Srbiji nego i na cijelom Zapadnom Balkanu.

Vučić je vješto manipulirao svim segmentima društva – kontrolirajući Crkvu, obavještajne službe, značajan dio intelektualne elite, svjetski poznate srpske sportaše, javne osobe, pa čak i veliki dio civilnog sektora. Nemilosrdno je dominirao nad svime što je moglo ugroziti njegovu moć. Mada je, istini za volju, bilo iznimaka.

Kad se činilo da je Vučić postao neizbježna sudbina Srbije – protiv koje je otpor izgledao uzaludan, a predaja neizbježna – dogodila se tragedija. Dana 1. studenoga 2024. u 11:52 prijepodne, urušila se nedavno rekonstruirana nadstrešnica na novosadskoj željezničkoj stanici, u drugom po veličini gradu u Srbiji. Petnaest ljudi je izgubilo život.

Urušavanje nadstrešnice željezničkog kolodvora

Neposredno nakon tragedije, državna televizija cijeli je dan odbijala izvještavati o incidentu, emitirajući vijest tek navečer. Slijedeći svoj uobičajeni obrazac, Vučić je brzo počeo vrtjeti narativ, prebacujući krivnju s vlade. Ustvrdio je da je uzrok urušavanju stara nadstrešnica koja, prema njegovim riječima, nije rekonstruirana više od 60 godina. To je ubrzo razotkriveno kao čista laž. U pokušaju smirivanja situacije najavio je otkrivanje odgovornih. Međutim, kasnije te iste večeri, vlasti su naredile uklanjanje svih dokaza s mjesta, čime je zapravo onemogućena temeljita istraga o uzrocima urušavanja.

No, Vučićeve manipulacije nisu uspjele smiriti bijes Novosađana. U znak prosvjeda, tisuće su izašle na ulice, izjavljujući da ono što se dogodilo u njihovom gradu nije bila samo nesreća, već ubojstvo. Građani su otvoreno optuživali vlast, tvrdeći da je korupcija unutar Vučićevog najužeg kruga dovela do urušavanja nadstrešnice, usmrtivši 15 života.

Tvrdnja da rušenje nije bila nesreća već ubojstvo potresla je Srbiju iz temelja, probudivši strah za najmilije, koji je nadmašio dugogodišnji strah od režima. Cijeli narod se solidarizirao s Novim Sadom.

Režim je svojom medijskom mašinerijom pokušao uobličiti tragediju kao priliku koju je oporba iskorištavala za političku manipulaciju, obećavajući brzu reakciju tužiteljstva i policije za otkrivanje odgovornih. Međutim, umjesto da procesuira prave krivce, tužiteljstvo je počelo s uhićenjima oporbenih čelnika i aktivista, što je dodatno produbilo bijes javnosti diljem zemlje. Zašto korumpirano tužiteljstvo nije identificiralo odgovorne? Jer svaka ozbiljna istraga neminovno bi dovela do srži režimske kriminalne mreže i tvrtki povezanih s Vučićevim bratom Andrejom Vučićem.

Car je go

Vučić je pretpostavio da će ionako slaba i nepopularna oporba, diskreditirana u očima javnosti usljed godina propagande, biti dovoljna da prosvjedi propadnu, kao i mnogo puta do sada. I na trenutak se činilo da bi mogao biti u pravu – oporba je pokušala organizirati prosvjed u glavnom gradu Beogradu, ali pokazalo se da nije u stanju kanalisati rastuće javno nezadovoljstvo. Prosvjed je završio neuspjehom.

A onda su se kao grom iz vedra neba digli studenti. Mladi su prvo u Novom Sadu, zatim u Nišu i Beogradu digli glas i vlastima iznijeli precizne i ostvarive zahtjeve. Njihovi zahtjevi doveli su Vučića u nezavidan položaj – prvi put se suočio s vjerodostojnom i organiziranom skupinom mladih ljudi, a ne sa slabom oporbom.

Studenti su maestralno isključili Vučića iz dijaloga, jasno poručivši da odbijaju surađivati ​​s njim, jer on po Ustavu i zakonu nije ovlašten odgovarati na njihove zahtjeve. Razotkrili su nesposobnost srbijanske vlade, označivši je potpuno ovisnom o Vučiću, dok su tužiteljstvo optužili da izravno služi režimu i ne poštuje zakon.

Blokade fakulteta brzo su se proširile Srbijom. Pobunu su predvodili studenti, a pridružili su im se i srednjoškolci koji su počeli blokirati gimnazije i srednje škole. Građani su iskazali solidarnost masovnim blokadama prometa u trajanju od simboličnih 15 minuta, odajući počast 15 žrtava.

U očajničkom pokušaju gušenja pobune, srbijanska vlada i Vučić rasporedili su nasilne siledžije protiv mirnih studenata i građana koji su blokirali sveučilišta i ceste. Ovaj brutalni odgovor režima izazvao je još veći val nezadovoljstva i ojačao podršku studentima diljem zemlje.

Pažnju javnosti ubrzo je zaokupio još jedan značajan događaj u Novom Sadu. Najpoznatija gradska gimnazija „Jovan Jovanović Zmaj“ organizovala je 15 minuta ćutanja u znak sjećanja na one koji su stradali pod srušenom nadstrešnicom. Vlasti su slale provokatore među učenike, pokušavajući ih zastrašiti i vratiti u razred. No, solidaran s obiteljima žrtava bio je nitko drugi nego sin srbijanskog premijera Miloša Vučevića – istog premijera koji je samo nekoliko dana ranije građane, koji su sudjelovali u blokadama, označio kao izdajice države.

Ova vijest odjeknula je Srbijom i dodatno razotkrila režim. Vučiću je bilo sve teže uvjeravati i svoj najuži krug i birače da drži situaciju pod kontrolom. Car je go.

Studenti i srednjoškolci

Zašto je ovaj ustanak mnoge iznenadio? U vrijeme kada je prevladavalo uvjerenje da su mladi u Srbiji ravnodušni prema akciji i otporu i kada se do njih činilo gotovo nemoguće doći, dogodila se najveća studentska pobuna u povijesti Srbije. Mnogi su je već prozvali jednom od najvećih u Europi.

Ako bolje pogledamo, u proteklih godinu-dvije stasala je potpuno nova generacija studenata i mladih u Srbiji, organizirana oko nekoliko studentskih i omladinskih udruga. Organizacije kao što su Stav, Borba, Sviće, Masa i mnoge druge istaknule su se tijekom prosvjeda u posljednje dvije godine. Njihov primarni cilj je borba za pravdu, vladavinu prava i demokratsko društvo.

Ovi mladi ljudi prisutni su na svakom većem protestu širom Srbije. Podržavaju poljoprivrednike, prosvjetne radnike i profesore na meti medijske hajke pod Vučićevim režimom. Organiziraju prosvjede protiv rudarenja litija, odgovaraju na tragedije poput masovne pucnjave u osnovnoj školi u kojoj je devetero djece izgubilo život i vode borbu protiv izborne prijevare 2024. godine. Na svakom od tih događaja grade svoj kredibilitet, dokazujući se na svakom kritičnom pitanju u društvu.

Obrazovani, elokventni i nevjerojatno hrabri, oslanjaju se na znanje, vrijednosti i društvene medije kao svoje primarne alate. Unatoč relativno kratkim aktivističkim karijerama, neki su se već suočili s zatvaranjem, nadzorom i maltretiranjem od strane Vučićevih tajnih službi. Doživjeli su i padove, poput propalog prosvjeda protiv režima zbog izborne krađe, ali to ih nije pokolebalo. Naprotiv, kod njih se stvari sada ubrzavaju – njihova odlučnost i angažman postaju nezaustavljivi.

Ova generacija mladih aktivista učinkovito komunicira sa svojim mlađim vršnjacima, inspirirajući pobune na sveučilištima diljem zemlje. Svojim aktivizmom i javnim angažmanom daju primjer kako se treba boriti za promjene. Njihov entuzijazam i posvećenost probudili su solidarnost među studentima širom Srbije. Za razliku od oporbenih stranaka, imaju podršku mlađih generacija, pa čak i tinejdžera. Njihov se utjecaj proteže i na srednjoškolce. Oni dominiraju digitalnim prostorima koje Vučić, uz pomoć svojih plaćenih trolova, teško kontrolira – društvenim medijima. Tako je stvorena široka studentska fronta, izgrađena na ravnopravnosti u odlučivanju, ali bez hijerarhije i formalnih vođa.

I tu nailazimo na još jedan apsurd. Vučić, koji kontrolira 95% medija u Srbiji, sada se suočava s pokretom mladih čiji zajednički doseg na društvenim mrežama — X, Facebook, Instagram i TikTok — premašuje ukupni udio svih njegovih medija zajedno!

Vučić je u šoku jer ne zna protiv koga se bori. Nasuprot njemu ne postoji niti jedan vođa ili grupa ljudi koje bi lako diskreditirao kroz svoju medijsku mašineriju. Umjesto toga, suočen je s tisućama studenata koji debatiraju i donose odluke kroz koncept izravne demokracije, na plenumima.

Plenumi postoje na svim blokiranim sveučilištima. Pohađaju ih stotine studenata, svaki s jednakim pravom glasa i sudjelovanja.

Plenumi, kao prostori za organiziranje i dogovaranje neistomišljenika, ostaju nedodirljivi za Vučićev režim. Dok vlast zna kako kontrolirati službene studentske parlamente kao formalna tijela unutar sveučilišta, potpuno je nemoćna protiv izravne demokracije i plenuma. Režim jednostavno ne zna djelovati u okruženju izgrađenom na demokratskim načelima.

Službeni studentski parlamenti, svrstani uz vlast, postali su marginalizirani i krajnje neučinkoviti. Na kraju, studenti su ti koji daju ritam svojim zahtjevima. Režim i Vučić prvi su put u defenzivi, teturaju iz greške u grešku, bez odgovora na taj izazov. Demokratičnost odlučivanja i djelovanje studenata vođeno solidarnošću, doista dočarava duh demokratske revolucije.

Vojska odlučnih, staloženih, duhovitih i miroljubivih ljudi, ujedinjena je idealima pravde i odgovornosti. To što niti jednom nisu eksplicitno izjavili da su protiv Vučića – dapače, oni se njime uopće ne bave, samo dodatno ljuti diktatora. Studenti su napravili trend: ako nisi na prosvjedima ili blokadama, nisi cool. I pogodite što – sada su svi tamo!

Prvi su im se pridružili profesori, zatim poljoprivrednici i prosvjetni radnici. Ubrzo su podršku dali glumci, sportaši i brojne javne osobe. Zajedno su studenti postavili temelje za demokratsku revoluciju.

Opozicija je to prepoznala i mudro je odlučila djelovati iz pozadine, podržavajući studente, ne prezirući njihov pokret. U međuvremenu, podrška studentima počela je pristizati sa cijelog Zapadnog Balkana, dodatno jačajući njihovu borbu.

Od greške do greške

U svojim nervoznim pokušajima da zadrži popularnost i moć, Vučić posrće iz jedne pogreške u drugu. Najprije angažuje nasilnike da prekinu blokade, s ciljem zastrašivanja studenata i građana. Zatim javno brani vozače koji su pregazili prosvjednike koji su blokirali ceste. Ubrzo nakon toga, on mobilizira kriminalce i zaposlenike javnog sektora da se fizički obračunaju s prosvjednicima.

Srbija je u jednom trenutku bila na rubu građanskog sukoba pravih razmjera. No, svaki potez Vučića se vraća kao bumerang, produbljujući bijes javnosti i šireći podršku pobuni.

Nakon toga, režim pokreće val uhićenja usmjerenih na oporbene vođe, članove parlamenta, studente i aktiviste diljem Srbije. Kao znak solidarnosti, građani i odvjetnici brzo su se organizirali, tražeći puštanje svih uhićenika. Na kraju Vučić popušta, a sud nalaže puštanje pritvorenika.

U pokušaju da pridobije mlade, Vučić je na javnom servisu nespretno najavio povoljne stambene kredite, što je naišlo na podsmijeh. Slogan „Studenti nisu na prodaju” brzo je postao jedna od ključnih poruka prosvjeda.

Vučićevi pogrešni koraci nastavili su se gomilati kako su ga događaji sustizali. Želeći pokazati podršku mladima, organizirao je veliki skup sa „studentima i mladima“ u najvećoj kongresnoj dvorani u zemlji. No, slike koje su ubrzo obišle ​​društvene mreže otkrile su istinu – među više od 3000 nazočnih nije bilo mladih. Umjesto toga, publika se sastojala od zaposlenih u javnom sektoru i pojedinaca iz raznih dijelova Srbije, uglavnom od 35 do 55 godina. Ovaj potez dodatno je razotkrio Vučićevu izmišljenu popularnost i realnost da on nema istinsku podršku među mladima. Situacija je postala još neugodnija kada je Vučić odgovorio na fotografije koje su kružile ustvrdivši da su lažne i da ih je izradila umjetna inteligencija.

Nepokolebljivi i odlučni, studenti su brzo organizirali masovni prosvjed u Beogradu koji je okupio preko 100.000 građana. Jasno su poručili da njihovi zahtjevi ostaju neispunjeni te da će i dalje inzistirati na odgovornosti i poštivanju zakona. Njihov primarni zahtjev – procesuiranje odgovornih za rušenje nadstrešnice u Novom Sadu – doveo je Vučića u nemoguć položaj. Taj zahtjev njegov režim ne može ispuniti, a da ne ugrozi njega i njegove najbliže suradnike.

Pred očima cijele nacije Vučić gubi ovu bitku.

Zaključak

Vrijeme je da međunarodna zajednica uskoči i povuče podršku Vučiću. Europska unija sada je pred jasnim izborom: na jednoj strani su studenti koji utjelovljuju demokratske vrijednosti, a na drugoj diktator čija vladavina nazaduje Srbiju i ugrožava stabilnost cijele regije. Je li EU spremna graditi svoju budućnost s Vučićem, čovjekom koji donosi samo krize i sukobe? S njim na vlasti neće biti mira – ni u Srbiji ni u regionu.

Vučićeva strategija je jasna – stvaranjem problema u Bosni, na Kosovu i u Crnoj Gori, pokušava skrenuti pozornost s domaćih kriza koje ne može riješiti. Ali granica je prijeđena. Čak ni njegovi saveznici na Zapadu više ne mogu očekivati ​​niti litij za europsku industriju, niti stabilnost u regiji.

Oporba je predložila mudro rješenje: prijelaznu tehničku vladu koja bi riješila krizu u Srbiji i osigurala slobodne i poštene izbore na svim razinama. Ova prijelazna vlada također bi oslobodila tužiteljstvo političkih pritisaka i omogućila mu procesuiranje odgovornih za smrt 15 osoba na novosadskom željezničkom kolodvoru, kao i rješavanje neriješenih slučajeva korupcije u posljednjih 12 godina. Tek onda – izbori.

Vučićeva politička karijera je gotova. On je pao, a ostaje za vidjeti kako će to završiti – mirno ili nasilno. Bit će bolno svjedočiti njegovim posljednjim pokušajima da manipulira biračkim tijelom, dodatno podijeli društvo i potencijalno izazove građanski sukob. Ali svaki diktator na kraju ima isti kraj.

Srbija je na raskrsnici, a mladi su ti koji je spašavaju. Ovo nije samo ustanak, to je borba za temeljne vrijednosti – demokraciju, vladavinu prava i budućnost utemeljenu na pravdi. Studentska pobuna nalikuje demokratskoj revoluciji, usmjerenoj na nenasilne društvene promjene koje bi Srbiju konačno mogle dovesti u red politički zrelih naroda.

Borba se nastavlja, ali nada ostaje. Srbija danas ima priliku da izgradi društvo dostojno svojih građana, zahvaljujući mladim ljudima koji su pokazali da hrabrost i solidarnost zaista mogu promijeniti svijet.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra