Prevlaka je poluostrvo na ulazu u Bokokotorski zaliv. Komad zemlje dug 2,6 kilometara širok je samo 500 metara na svom najširem dijelu. Poluostrvo i okolno more, uprkos svojoj skromnoj veličini, predmet su dugogodišnjeg teritorijalnog spora.
Tokom raspada Jugoslavije, Prevlaka, koja se nalazi u blizini Dubrovnika, postala je bojno polje između jugoslovensko-srpsko-crnogorskih i hrvatskih snaga. Bez buke oružja, mir u regionu vlada već skoro 30 godina, ali sukob nije konačno riješen i pretvoren u miran spor na diplomatskom nivou.
Prije 23 godine, Vlade Republike Hrvatske i bivše Savezne Republike Jugoslavije potpisale su Prostrvool o privremenom režimu uz južnu granicu između dviju država. Ovo je privremeni dokument, čiji je cilj da strane traže trajnije rješenje. No, pitanje granice, sada između Hrvatske i Crne Gore, i dalje ostaje otvoreno.
Ključno neslaganje je to što Zagreb smatra da je pitanje kopnene granice riješeno i insistira na čisto tehničkoj definiciji granične linije na terenu. U Podgorici po ovom pitanju nema jednoglasnosti – pojedini crnogorski političari dovode u pitanje postojeću graničnu liniju.
Međutim, moguća nalazišta ugljovodonika na tom području otežavaju rješavanje pitanja morske granice.
Hrvatska, kao država članica Europske unije, ima uticaj na Crnu Goru, što se odlično vidjelo u decembru prošle godine. Zagreb je tada usporio europski integracijski put Podgorice blokiranjem zatvaranja jednog od pregovaračkih poglavlja. Za to je bilo više razloga, uključujući i neriješeno pitanje granice na Prevlaci.
Historija sukoba
Godinu dana nakon završetka hrvatskog Domovinskog rata, u septembru 1996. godine, potpisan je Ugovor o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Prema članu 1. dokumenta, „Stranke poštuju neovisnost, suverenitet jedna druge kao ravnopravne države unutar svojih međunarodnih granica“.
Pregovori o Prevlaci počeli su 1998. godine. Međutim, operacija NATO-a protiv Savezne Republike Jugoslavije 1999. zaustavila je dijalog.
Pregovori između Zagreba i Beograda nastavljeni su 2000. godine. Zatim je 2001. formirana je Zajednička međudržavna diplomatska komisija za rješavanje neriješenih graničnih sporova između Hrvatske i SRJ.
Dana 10. decembra 2002. godine, strane su potpisale Protokol između Savezne vlade Savezne Republike Jugoslavije i Vlade Republike Hrvatske o privremenom režimu duž južne granice između dviju država, kojim je uspostavljen privremeni prekogranični režim na poluostrvu Prevlaka.
Kopnena granica je, zapravo, ponavljala administrativnu granicu između bivših republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (princip Uti possidetis), za razliku od granice na moru, budući da nije bilo granica na moru unutar SFRJ.
Prema Protokolu, Hrvatska je dobila kopneni dio poluostrva sa ograničenim morskim pojasom od ulaza u Bokokotorski zaliv. Dio mora uz obalu, bliže crnogorskom Igalu, proglašen je neutralnom zonom.
Crna Gora je 21. maja 2006. godine stekla neovisnost, ujedno naslijeđujući spor oko svoje granice iz vremena zajedničke države sa Srbijom. Država je od samog početka podržavala mirno rješavanje postojećih teritorijalnih sporova. Uprkos tome, Podgorica nije odustala od svojih pretenzija na poluostrvo, a nije bila spremna na ustupke ni u pogledu morske granice.
Godine 2008, održan je sastanak premijera Hrvatske i Crne Gore. Tadašnji šefovi vlada – Ivo Sanader i Milo Đukanović – postigli su dogovor o zajedničkim naporima za rješavanje sukoba oko poluostrva Prevlaka. Na sastanku u Zagrebu dogovoreno je da će se u dijalog uključiti i Međunarodni sud pravde UN-a u Hagu. Tadašnji čelnici Republike Hrvatske i Crne Gore izrazili su nadu da će odluka suda zamijeniti okvir Protokola o privremenom režimu, te da će biti pravedna i doprinijeti daljem unaprijeđenju odnosa Hrvatske i Crne Gore.
Hrvatska je 2009. godine ušla u NATO.
U martu 2013. godine tadašnji šef crnogorske diplomatije Igor Lukšić izjavio je da će biti uspostavljene međuvladine komisije za trajni sporazum na Prevlaci, te da bi Podgorici i Zagrebu bilo bolje da se sami bave tim pitanjem.
U julu 2013. Hrvatska je postala članica Europske unije.
Crna Gora je ušla u NATO 2015.
Godine 2016. tadašnji crnogorski premijer Milo Đukanović ponovo je pozvao na međunarodno posredovanje i sudske rasprave o pitanju Prevlake. Zvanični Zagreb planirao je da spor između dvije države riješi pregovorima. Ali od tada (prošlo je oko 10 godina) nije se sastajala međuvladina komisija za Prevlaku.
U Crnoj Gori je došlo do promjene vlasti 2020. Prvi put od ranih 1990-ih, Demokratska partija socijalista (DPS) Mila Đukanovića našla se u opoziciji. U 2021. godini planirano je osnivanje nove komisije za granična pitanja. Ministri vanjskih poslova Hrvatske i Crne Gore, Gordan Grlić Radman i Đorđe Radulović, koji je tada bio ministar vanjskih poslova, najavili su namjeru da intenziviraju suradnju u ovoj oblasti.
O pitanju granice razgovarano je na sastanku predsjednika Hrvatske i Crne Gore Zorana Milanovića i Jakova Milatovića 4. septembra 2023. godine u Zagrebu, ali do pomaka nije došlo.
Kao rezultat toga, uprkos brojnim izjavama o spremnosti za rješavanje spora koje su davale obje strane svih ovih godina, nije donesena efektivna odluka.
Izgovorene misli
U aprilu 2021. tadašnji premijer Zdravko Krivokapić (lider prosrpske političke snage koja je pobijedila na izborima) otkrio je uvide u pregovore: „Neću prekršiti obavezu zaštite povjerljivih podataka, jer su obje strane saglasne da kažem da su razgovori iza zatvorenih vrata pokazali značajne međusobne nesuglasice, prvenstveno u tumačenju i definisanju predmeta teritorijalnog spora. Republika Hrvatska smatra da Protokol iz 2002. dozvoljava samo demarkaciju morskih granica i da postojeća privremena demarkacija kopna nije predmet pregovora, dok Crna Gora smatra da su i kopnena i pomorska granica predmet spora. Možda su ova neslaganja razlog prethodnih neuspjelih pokušaja da se postigne razgraničenje.”
Miodrag Lekić, jedan od veterana jugoslovensko-crnogorske diplomatije i političar, koji je učestvovao u pregovorima na Prevlaci 1992-1994, uvjeren je da protokol potpisan 2002. godine između tadašnje Savezne vlade i Hrvatske ne pomaže u rješavanju graničnog pitanja između Crne Gore i Hrvatske, pa ni kopnenog dijela.
Ako Crna Gora konačno izgubi Prevlaku, Bokokotorski zaliv će postati zajednički zaliv sa zajedničkim pravima, „biće to državni poraz za Crnu Goru“, rekao je Lekić, gostujući na državnoj televiziji Crne Gore krajem januara. Prema njegovom mišljenju, Crna Gora ima pravo da Prevlaku smatra svojom teritorijom zbog takozvanih „prirodnih“ ili „historijskih“ granica.
U kolumni najtiražnijih crnogorskih dnevnih novina, Vijesti posljednjeg dana 2024. godine, Lekić piše: „Vjerujemo… da zaliv ima jednog vlasnika. Zapravo, onako kako je to uvijek bilo u historiji Jadranskog mora, pa i u historiji same Boke (Boke Kotorske)… U vrijeme Venecije i Austrije, koje su najduže dominirale jadranskom obalom… situacija oko Prevalake je bila jasna. Ko je držao Boku Kotorsku, držao je i Prevlaku kao sastavni dio Boke Kotorske.”
Nekoliko dana nakon Lekićeve objave, Vijesti su objavile odgovor profesora Časlava Pejovića, profesora emeritusa Pravnog fakulteta Univerziteta Kjušju (Japan).
„Lekić se poziva na prirodne granice, tvrdeći da zalivi mogu imati samo jednog vlasnika. To nije tačno“, kaže Časlav Pejović, prisjećajući se Piranskog zaliva koji je podijeljen između Slovenije i Hrvatske (posebno interesantan slučaj graničnog spora u bivšoj Jugoslaviji).
Profesor smatra pozivanje na historiju ne samo besmislenim sa stanovišta međunarodnog prava, već i opasnim. „Pominjanje historijskih granica je barut koji se lako zapali. Posebno na Balkanu”, napominje on.
„Razgovor o prirodnim i historijskim granicama i indirektni prijedlog promjene granica nepotrebno povećavaju napetost“, piše Časlav Pejović, napominjući da „to posebno treba izbjegavati u ovom osetljivom trenutku, kada su odnosi sa Hrvatskom ugroženi, a Crna Gora se nalazi u čekaonici Europske unije“.
Prepreka europskim integracijama
Europski parlament je u svojoj rezoluciji iz marta 2015. godine o Izvještaju o napretku Crne Gore za 2014. godinu pozvao crnogorske vlasti da sporazumno brzo riješe pitanje granice sa Republikom Hrvatskom, a u slučaju neuspjeha, da spor riješe pred Međunarodnim sudom pravde UN-a u Hagu, u skladu sa normama i principima međunarodnog prava.
Europska komisija je 2018. usvojila strategiju za „Kredibilnu perspektivu proširenja i pojačan angažman EU na Zapadnom Balkanu“, reafirmirajući europsku budućnost regiona. Prema dokumentu, sve zemlje Zapadnog Balkana treba da riješe svoje bilateralne granične sporove.
Portparol Europske komisije Ana Pisonero je u septembru 2023. godine, komentarišući situaciju oko Prevlake, izjavila da bilateralni sporovi ne bi trebalo da „ometaju proces pristupanja“ i da strane treba da riješe sporove prije ulaska u Europsku uniju.
Neriješeno granično pitanje je 2024. godine postalo jedan od razloga za prvu opipljivu prepreku na putu Crne Gore ka EU. Prošlog decembra Hrvatska je blokirala crnogorsko pregovaračko poglavlje 31 o spoljnoj politici, sigurnosti, odbrani i dobrosusjedskim odnosima. Zagreb je Podgorici uputio niz pritužbi, posebno zbog nepostojanja odluke o demarkaciji granice na području Prevlake.
Dana 13. januara 2025. godine održan je sastanak ministara inostranih poslova Crne Gore i Hrvatske. Nakon razgovora najavljeno je da će dvije države započeti konsultacije o „otvorenim pitanjima“, uključujući i Prevlaku.
Komentarišući sastanak, hrvatski ministar Grlić Radman je ponovio da je kopnena granica na Prevlaci neupitna, ali da će se pitanje granice na moru rješavati na bilateralnoj osnovi.
Crnogorski zvaničnici su izrazili spremnost za pregovore i pokazali optimizam, ali bez konkretnosti.
U Zagrebu su 27. januara održane bilateralne konsultacije između Hrvatske i Crne Gore pod rukovodstvom državnih sekretara ministarstava vanjskih poslova o „otvorenim pitanjima“ (uključujući, po svemu sudeći, Prevlaku). Strane su „izrazile spremnost za otvoren i aktivan dijalog”.
Ovo nije prvi pokušaj postizanja sporazuma nakon potpisivanja Protokola o privremenom režimu prije 23 godine. Međutim, s obzirom na više puta izjavljivanu namjeru Crne Gore da uđe u EU najkasnije za tri godine, postoji realna šansa da se riješi „pitanje duhova iz 90-ih“.
