Globalne geopolitičke turbulencije, uništavanje stabilnih međunarodnih partnerstava i sve veći sigurnosni izazovi s kojima se Europa suočava, prvenstveno vezani uz rusku agresiju na Ukrajinu, utječu na geopolitički osjetljiv Zapadni Balkan. Osjećaj nesigurnosti i nastojanja da se samostalno osigura vlastita sigurnost sve su prisutniji u regiji. To dovodi do fragmentacije sigurnosnog pejzaža Zapadnog Balkana i formiranja ne još neprijateljskih, ali već antagonističkih tabora (udruga).
U takvim uvjetima određene snage, uključujući i vanjske aktere, zainteresirane za još veću destabilizaciju, dobivaju izvanredne prilike za širenje svog utjecaja i intenziviranje malignih aktivnosti.
Tiranska deklaracija
Ministri obrane Albanije, Kosova i Hrvatske (Pirro Vengu, Eyup Makedonci i Ivan Anušić) potpisali su 18. ožujka u Tirani Deklaraciju o vojnom savezu. Kao što je navedeno, strane imaju za cilj suradnju u izgradnji obrambenih sposobnosti i obrambene industrije, povećanju interoperabilnosti između oružanih snaga triju nacija kroz zajedničke vježbe i razmjenu vojnih iskustava, suprotstavljanje hibridnim prijetnjama i potporu euroatlantskoj i regionalnoj obrambenoj integraciji Kosova.
Potpisnici su istaknuli da se ova trilateralna suradnja temelji na duhu prijateljstva i privrženosti dobrosusjedskim odnosima, miru i sigurnosti. Naglašeno je da sporazum nema namjeru stvarati prijetnje bilo kojoj vanjskoj strani, već je dodatni korak u potpori regionalnoj stabilnosti. U Deklaraciji se naglašava važnost zajedničkog odgovora na sigurnosne izazove, hibridne prijetnje i druge rizike za regiju.
„Imamo zajedničku procjenu prijetnji u krhkom sigurnosnom okruženju“, naglasio je ministar Vengu.
Ministar Maćedonci je istaknuo da „svrha ove suradnje nije da se bilo kome prijeti, to je slanje poruke onima koji namjeravaju ugroziti regiju“, „poruka, svakoj zemlji koja ima za cilj destabilizaciju, da smo zajedno“. „Zajedno s Albanijom i Hrvatskom, Kosovo je jače, regija sigurnija, a mir održiviji“, istaknuo je.
„Tri države bit će spremne za suočavanje s budućim sigurnosnim izazovima u jugoistočnoj Europi“, istaknuo je Anušić.
Prema riječima hrvatskog ministra, postoji mogućnost da se i Bugarska u budućnosti pridruži trilateralnom vojnom savezu.
Ogorčenje Beograda
U priopćenju, objavljenom kasno navečer 18. ožujka, srbijansko Ministarstvo vanjskih poslova ocijenilo je Deklaraciju potpisanu u Tirani „provokacijom“ i korakom koji narušava regionalnu stabilnost. Slično mišljenje iznijeli su i šef srbijanske obrane i predsjednik te zemlje. Beograd je posebno ogorčen činjenicom da je „takozvanom Kosovu“ dopušteno da potpiše dokument.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić također je izjavio da je potpisivanje Deklaracije „kršenje Subregionalnog sporazuma o kontroli naoružanja iz 1996. godine“.
Potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar obrane Anušić, komentirajući izjave srbijanskih visokih dužnosnika, istaknuo je: „Prošlo je vrijeme kada je Hrvatska pitala Beograd što smije i kako treba raditi, i to se više nikada neće ponoviti. Mi smo 35 godina samostalna država, prošli smo pet godina agresije i politika koje šire takav narativ. Hrvatska ima pravo potpisivati memorandume. Kosovo je prijateljski narod koji smo mi priznali, a druge zemlje će se pridružiti ovom memorandumu. Ne spominje se Srbija, agresija, niti bilo kakva aktivnost koja bi mogla ugroziti bilo koga, pa tako i Srbiju.
Premijer Andrej Plenković rekao je da su Hrvatska, Albanija i Kosovo potpisali Deklaraciju na temelju vlastitih odluka i procjena, dodavši da o tome ne trebaju nikoga pitati, ni Srbiju ni NATO. „Ovo je memorandum o zajedničkoj suradnji, u njemu nema nikakve neprijateljske prirode“, rekao je Plenković.
S druge strane, stručnjaci su primijetili da je ocjena predsjednika Srbije o proturječnosti između Deklaracije Albanije, Kosova i Hrvatske i Sporazuma iz 1996. očito netočna. Prije svega, to je zbog različitih potpisnika i različite tematike dva dokumenta.
Sporazum o podregionalnoj kontroli naoružanja potpisan je 14. lipnja 1996. godine u Firenci kao dio Daytonskog sporazuma, na temelju Aneksa 1B – Članak IV, koji je dao osnovu za uspostavu režima kontrole naoružanja između Republike Hrvatske, Savezne Republike Jugoslavije u Bosni i Hercegovini s Federacijom Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Proglašenjem neovisnosti Crne Gore, broj stranaka Sporazuma promijenjen je na četiri – Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora i Srbija.
Subregionalni sporazum o kontroli naoružanja uspostavlja sustav mjera i postupaka za smanjenje broja naoružanja na dogovorenu razinu. Dokument sadrži određena brojčana ograničenja za pet kategorija oružja (tenkovi, oklopna borbena vozila, topništvo (75 mm i više), borbeni zrakoplovi i jurišni helikopteri); odredbe o mehanizmu praćenja kroz inspekcije, razmjenu informacija i provjeru. Prava i obveze koje proizlaze iz Ugovora pravno su obvezujuće.
Albanija nikada nije potpisala Subregionalni sporazum o kontroli naoružanja, niti je uopće bila dio Daytonskog mirovnog procesa, tako da po definiciji ne može kršiti sporazume od prije gotovo 30 godina.
Kosovo su prije 29 godina čak i sami Kosovari smatrali dijelom teritorija Srbije (nezavisnost je proglašena tek 2008.).
Tužbe Srbije prema Hrvatskoj otvaraju još jedno pitanje, općenitijeg karaktera: može li se Deklaracijom potpisanom u Tirani prekršiti Sporazum o broju jedinica vojne opreme? Stručnjaci kažu da ne može jer su Albanija, Kosovo i Hrvatska zapravo potpisale politički memorandum, svojevrsnu izjavu o namjerama, u kojoj nema konkretnih brojki o proizvodnji ili kupnji tenkova, oklopnih vozila, topništva, borbenih zrakoplova i helikoptera.
Što se tiče negodovanja Beograda zbog potpisivanja Tiranske deklaracije od strane „Republike Kosovo“ kao posebne države, tu je sve jednostavno – Hrvatska i Albanija su priznale Kosovo, a sa stajališta ovih dviju vlada suradnja je u potpunosti u zakonskim okvirima.
Srpsko-ugarski plan
Srpsko je vodstvo, usprkos svim uvjeravanjima potpisnika „Deklaracije trojke“ (uglavnom Hrvatske) o odsutnosti agresivnih namjera prema bilo kojim vanjskim stranama, protumačilo uniju Zagreba, Tirane i Prištine kao agresivni blok koji cilja posebno na Beograd. „Oni su krenuli u utrku u naoružanju u našem regionu, ovo je teška situacija za nas, naravno, nije lako, ali razumjeli smo njihovu poruku. A mi ćemo svoju zemlju sačuvati, odvratiti ih i uvijek je uspješno braniti od svakog potencijalnog agresora, pa i ovako moćnog“, naglasio je Vučić.
Neposredno nakon potpisivanja deklaracije u Tirani, srbijanski predsjednik je o tome razgovarao s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom i čelnicima Europske unije, ali, „osim slijeganja ramenima i ‘ajme, dogodilo se’, nisam mogao očekivati niti dobiti bilo kakav drugi odgovor“. Beograd je iskoristio izostanak osude iz Bruxellesa prema potpisnicima Tiranske deklaracije kako bi opravdao svoje daljnje korake. Doslovno nekoliko dana kasnije, provladini mediji u Srbiji objavili su da su Vučić i mađarski premijer Viktor Orbán već ušli u „ozbiljne pregovore o vojnom savezu dviju zemalja“, što je bio odgovor Srbije na Deklaraciju o vojnom savezu koju su u Tirani potpisale Hrvatska, Albanija i „tzv. Kosovo“. Ministar obrane Srbije Bratislav Gašić i ministar obrane Mađarske Kristof Szalay-Bobrovniczky potpisali su 1. travnja u Beogradu, u nazočnosti predsjednika Aleksandra Vučića, Plan bilateralne vojne suradnje dvaju ministarstava za 2025. Tim se dokumentom provodi i precizira Sporazum potpisan 2023. između Vlade Republike Srbije i Vlade Mađarske o jačanju strateške suradnje na polju obrane.
„Ovim nastavljamo našu vrlo važnu suradnju. Strateška suradnja Srbije i Mađarske u području obrane jedan je od najvažnijih aspekata naše sveobuhvatne strateške suradnje. Od svih zemalja u regiji, Srbija ima najrazvijeniju i najintenzivniju obrambenu suradnju s Mađarskom po broju i važnosti zajedničkih aktivnosti“, rekao je Vučić nakon potpisivanja. Istaknuo je kako su ključni elementi tih odnosa međuvojna suradnja, koja se ogleda u izvođenju bilateralnih i multinacionalnih vježbi, kao i vojno-tehnička suradnja u nabavi naoružanja. Vučić je također izrazio uvjerenje da će dogovori o zajedničkom djelovanju dovesti do daljnjeg približavanja i stvaranja vojnog saveza ili unije Srbije i Mađarske.
Mađarski ministar obrane Szalay-Bobrovniczky istaknuo je kako je Planom bilateralne vojne suradnje, suradnja dviju zemalja podignuta na još višu razinu, što će doprinijeti jačanju mira i stabilnosti na zapadnom Balkanu.
Vučić je 3. travnja na marginama regionalne konferencije u Sofiji iznio svoje argumente u korist razvoja vojne suradnje Srbije i Mađarske, istaknuvši ne toliko izravan odgovor na akcije Hrvatske, Albanije i Kosova, koliko pokušaj suprotstavljanja sigurnosnim rizicima. Ne radi se o „političkim protumjerama“, već o „dubokom i sveobuhvatnom pokušaju odgovora na sigurnosne izazove“, istaknuo je. Glavna stvar koja danas zabrinjava Beograd je nepoštovanje briselskog sporazuma od strane Prištine i situacija u Republici Srpskoj, smatra srbijanski predsjednik.
Drugim riječima, Srbija će zajedno s Mađarskom, ili uz pomoć Mađarske, braniti svoje interese, kako u procesu kosovskog rješenja, tako i u rješavanju tekuće krize u Bosni i Hercegovini.
Pesimističan pogled
Srbijanski predsjednik je u pravu da se dokument potpisan 1. travnja ove godine ne može promatrati samo kao odgovor na Deklaraciju Albanije, Kosova i Hrvatske. Sporazum između Vlade Republike Srbije i Vlade Mađarske o jačanju strateške suradnje u području obrane, kojim je predviđeno donošenje godišnjih planova suradnje s popisom zajedničkih mjera u području obrane, na snazi je dvije godine. Stoga se, objektivno gledano, upravo savezništvo Tirane, Prištine i Zagreba može smatrati odgovorom na strateško obrambeno partnerstvo Beograda i Budimpešte.
Drugi aspekt koji se ne može zanemariti, a da ostane „iza kulisa“, jest „sjena Rusije“ iza vojnog saveza Srbije i Mađarske. Srpski i mađarski čelnici otvoreno iskazuju svoje proruske sentimente, izražavajući ponos zbog prijateljstva s Moskvom. I, ako je u slučaju NATO saveznice Mađarske riječ o Orbanovoj geopolitičkoj igri i pokušajima izvlačenja financijske i gospodarske koristi, u slučaju Srbije postoji i aktivna suradnja s Rusijom na vojnom planu.
Podsjetimo, Srbija od 2013. službeno ima status promatrača u Parlamentarnoj skupštini Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB PA), odnosno u vojnom bloku koji je osmislila Rusija. Taj status vrijedi i danas, a aktivno se odvijaju kontakti na razini Skupštine Srbije – Parlamentarne skupštine ODKB-a – uz stalnu interakciju potpredsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vulina i ruskih šefova sigurnosti.
Razvoj suradnje Beograda i Budimpešte na vojnom planu ne samo da će stvoriti povoljne uvjete za promicanje srpskih interesa u cijeloj regiji, već će, također, postati prilika za jačanje neizravne prisutnosti Rusije u jugoistočnoj Europi. S mađarskim kontingentom prisutnim u dvjema regionalnim mirovnim vojnim misijama – EUFOR-u Althea Europske unije u Bosni i Hercegovini i KFOR-u pod vodstvom NATO-a na Kosovu – Beograd i Moskva mogu značajno povećati svoj utjecaj na zbivanja na Zapadnom Balkanu.
U regiji postoji trend podcjenjivanja postojećih prijetnji. Konkretno, smatra se da su najavljeni regionalni vojni savezi samo „tigrovi od papira”, te da je destabilizirajući potencijal vanjskih aktera i dalje vrlo ograničen. Međutim, slabljenje jedinstva unutar NATO-a i Zapada općenito, usred pogoršanja sigurnosne situacije u Europi, prvenstveno zbog nepostojanja pravednog i trajnog mirovnog aranžmana za Ukrajinu, ne daje temelja za optimističnu perspektivu. U pozadini novih globalnih događaja, raspad zajedničkog sigurnosnog polja Zapadnog Balkana na zasebne antagonističke fragmente i aktivacija unutarnjih i vanjskih destruktivnih sila, u sadašnjoj stvarnosti, može samo implicirati kretanje regije prema manje sigurnoj i manje stabilnoj situaciji.
