Postalo je aksiom da Beograd tijekom vladavine Aleksandra Vučića provodi viševektorsku vanjsku politiku. Tu definiciju treba shvatiti doslovno, jer se Srbija istovremeno kretala u nekoliko smjerova. To je uključivalo europske integracije; aktivnu suradnju s pojedinačnim zapadnim demokracijama, prvenstveno SAD-om, Francuskom i Njemačkom, s naglaskom na gospodarstvo; razvoj odnosa s Rusijom u svim područjima, uključujući vojsku, kulturu, energiju i crkvu; te izgradnju posebnih odnosa s Kinom…
Početak rusko-ukrajinskog oružanog sukoba imao je minimalan utjecaj na srpsku vanjsku politiku jer se Beograd nadao da će rat velikih razmjera proći bez temeljne promjene svog geopolitičkog stava, ostajući „partner svima“.
Više od tri godine, Vučić je vodio zemlju kroz labirint višestrukih vektora, pokušavajući istovremeno zadržati vlast na domaćem terenu i politički, a uglavnom i ekonomski, profitirati od neutralnosti.
Sve je više signala da se ta politika iscrpila, ali Vučić je dugo uspijevao balansirati bez greške.
Europska „mrkva“
Uzmimo za primjer protivljenje Beograda uvođenju restriktivnih mjera protiv Moskve i općenito usklađivanje vanjske politike s EU. Kao odgovor, Bruxelles je otišao samo toliko daleko da je kritizirao i osudio ovaj stav bez poduzimanja jasnih pravnih koraka. Doista, od početka 2022. proces pristupanja Srbije Europskoj uniji značajno se usporio jer je otvaranje sljedećih pregovaračkih poglavlja (klastera) i dalje na čekanju. Ipak, EU nikada nije službeno izjavila da će europske integracije Srbije biti obustavljene, niti je uvela ikakve sankcije zemlji.
Očito su se Europljani odlučili za „taktiku ohrabrenja“ ili „politiku mrkve“.
To se jasno vidjelo u reakciji Bruxellesa na Vučićev posjet Moskvi 9. svibnja na Paradu pobjede u Drugom svjetskom ratu.
Unatoč kritičnim, ponekad oštrim, primjedbama europskih dužnosnika, nije došlo do većeg pogoršanja odnosa između EU i Srbije. Štoviše, gotovo mjesec dana nakon Vučićevog kontroverznog susreta, Europska komisija uvrstila je srbijanski projekt rudarenja litija i bora, Jadar, na popis strateških projekata.
Nije tajna da je, unutar Srbije, projekt i dalje vrlo kontroverzan, ali iz perspektive EU-a radi se samo o pozitivnim stvarima: osiguravanju priljeva investicija, promicanju gospodarskog rasta i obostrano korisne ekonomske integracije.
Očito je da Europska unija Srbiju vidi kao partnera i pokušava djelovati u skladu s tim. Vučiću se stalno ukazuje na njegove „pogreške“ (nedovoljno demokratski stil vladavine, proruska politika) u različitim formatima, ali se ne primjenjuje nikakva formalna „opomena“. Zauzvrat, srbijanske vlasti, unatoč antizapadnom demaršu koji uključuje prkosno prisustvovanje predsjednika paradi u Moskvi i rastu autoritarnih tendencija, ponavljaju predanost europskim integracijama.
Ova dvostrana politička igra već je u srpskom javnom diskursu izazvala mišljenja da EU navodno nema stvarnu namjeru primiti zemlju u blok i da su pristupni napori samo proces koji može trajati zauvijek… Međutim, sve dok Europljani pristaju dodijeliti sredstva Beogradu za razne projekte i programe i sve dok srbijanske vlasti ostaju zainteresirane za suradnju s EU-om, ne treba očekivati masovno javno protivljenje ovakvoj politici.
Teško s Washingtonom, lako s Pekingom
Situacija je malo kompliciranija s Amerikancima. Očito je Vučić računao na veće usluge Trumpove administracije, ali sve što je dobio bile su rekordne „recipročne tarife“ od SAD-a od gotovo 37% i odbijanje da se konačno ukinu sankcije „Naftnoj industriji Srbije“ (NIS), koje je uvela Bidenova administracija. Sankcije protiv NIS-a, zapravo, još nisu stupile na snagu jer ih je Bijela kuća nekoliko puta odgađala. Međutim, nikada nisu povučene.
Čini se da Washington još nije odlučio što će s Beogradom. Usred neizvjesnosti, srbijanske vlasti moraju djelovati oprezno, uzimajući u obzir moguću reakciju Amerikanaca, što svakako utječe na vanjsku politiku.
U tom kontekstu, odnosi Beograda s Pekingom, bez pretjerivanja izvrsni, stoje u jarkom kontrastu. Premijer Đuro Macut nedavno je naglasio da je Srbija u proteklom desetljeću razvila jedno od najintenzivnijih i najdinamičnijih partnerstava s Kinom u ovom dijelu Europe, dok je kineski veleposlanik u Srbiji Li Ming nedavno naglasio da je prijateljstvo između Srbije i Kine postalo model za odnose između zemalja diljem svijeta.
Ostaje nejasno kako će Beograd nastaviti kombinirati partnerstvo s Pekingom i oprezno konstruktivne odnose sa Sjedinjenim Državama, ali to nije pitanje trenutka i Vučić ima vremena razviti strategiju.
Ruske tvrdnje
Potrebna je hitna reakcija srbijanskih vlasti u drugom geopolitičkom smjeru, gdje je, čini se, Vučić dobio posljednje upozorenje zbog očitog viševektorskog stava.
Dana 28. svibnja, ured za tisak ruske Službe za vanjsku obavještajnu službu izjavio je da „srpska obrambena poduzeća, suprotno ‘neutralnosti’ koju je proglasio službeni Beograd, nastavljaju opskrbljivati Kijev streljivom.“ Pozivajući se na „informacije koje je primila SVR“, ruski obavještajni operativci optužili su srbijanske vlasti da koriste „shemu s lažnim certifikatima krajnjih korisnika i zemljama posrednicima“, uključujući Češku, Poljsku, Bugarsku, pa čak i „egzotične opcije koje uključuju afričke zemlje“.
U izjavi su spomenute gotovo sve vodeće srbijanske obrambene tvrtke, uključujući Jugoimport SDPR, Zenitprom, Krušik, Sofag, Reyer DTI, Sloboda, Prvi partizan.
Rusija nije navela nikakve konkretne činjenice koje bi potkrijepile njihovu tvrdnju, ali opći ton priopćenja za javnost jasno je dao do znanja da Rusija ima neke dokaze i da se tvrdnja temelji na tim dokazima.
Međutim, izjava se nije odnosila na otkrivanje određenih obavještajnih podataka kako bi se informirala javnost, već, kako se kaže u ruskom uličnom žargonu, na Kremlj koji je izdao „predjavu“, što u osnovi znači suočavanje sa srbijanskim vlastima. Prevedeno na uobičajeni jezik, „predjava“ je neformalni zahtjev koji se podnosi zbog navodne ili stvarne štete ili ozljede, zahtjev za ispunjavanje preuzetih obveza. Takav zahtjev obično nema pravnu osnovu, uključujući provjerene ugovore, već usmene sporazume zapečaćene u neformalnom (kriminalnom ili kriminaliziranom) okruženju.
Upravo zbog ovog formata izjava sadrži emocionalno nabijene optužbe protiv Beograda, a ne neke „suhoparne“ obavještajne podatke.
Ukratko, tvrdnje Kremlja su sljedeće:
Rusija je „priskočila u pomoć Srbima u kritičnim trenucima njihove povijesti“ – „oslobođenje Srbije od jarma Osmanskog Carstva“, razdoblje Prvog i Drugog svjetskog rata, rat u Jugoslaviji („NATO bombardiranje Beograda, tragedija na Kosovu“), ali sada, kada je „Zapad pokrenuo rat protiv Rusije“, „srpska vojna industrija pokušava pucati Rusiji u leđa“.
Raspravljati o bilo kojem od ovih dijelova moglo bi potrajati, jer je cijela povijest srpsko-ruskog prijateljstva prilično složena i kontradiktorna. Jedno je, međutim, jasno, a to je da poanta nije u povijesnim događajima, već u onome što se sada događa u Europi.
Prijatelji ili neprijatelji?
U biti, putem SVR-a, Kremlj je obavijestio Beograd da njegovu neutralnost (ili multivektorski stav) smatra pucnjem u leđa i očekuje da će srbijanske vlasti jasno definirati svoje prioritete, odnosno prijatelje i neprijatelje.
Dok Rusija vodi rat protiv Ukrajine – i, po stavu Moskve, protiv Zapada – ruske vlasti više nisu zadovoljne složenim i dvosmislenim položajem Srbije. Kremlj želi sigurnost i jasnoću u odgovoru na pitanje – jesu li Srbi saveznici ili protivnici Rusa?
Regionalni i međunarodni analitičari sada temeljito analiziraju promjenu ruske politike prema Srbiji i predviđaju daljnji razvoj događaja.
Po njihovom mišljenju, prva manifestacija nezadovoljstva Kremlja bilo je produljenje ugovora o opskrbi plinom pod uvjetima povoljnim za Beograd na samo četiri mjeseca. Kremlj je očito cijenio prisustvo srbijanskog predsjednika na paradi na Crvenom trgu, iako je to uvažavanje bilo suzdržano. Putin očito želi više od Vučića.
U izjavi Vanjske obavještajne službe, specifični prioritetni zahtjevi Moskve za Beograd već su utvrđeni i javno objavljeni. Eksplozija koja je potresla vojni pogon u Valjevu, nedugo nakon izjave Vanjske obavještajne službe, mogla bi se shvatiti kao dodatni signal u ovom kontekstu. Iako ruska umiješanost u incident nije dokazana, malo tko vjeruje da je to bila slučajnost.
U nadolazećim mjesecima, Vučić će morati – i vjerojatno već mora – opovrgnuti optužbe koje dolaze od ruskih obavještajnih službi. Naravno, ima priliku pronaći uvjerljive argumente u svoju korist, jer je jugoslavensko-srpsko iskustvo proizvodnje i isporuke oružja globalnom tržištu prilično opsežno i raznoliko. No, hoće li ijedan od njegovih odgovora zadovoljiti Ruse, ostaje nejasno.
Put prema balkanskoj Bjelorusiji?
Čini se da, dok se Vučić i njegov tim nadaju provoditi svoju politiku balansiranja između Istoka i Zapada, rusko vodstvo je postavilo kurs pretvaranja Srbije u nedvosmislenog saveznika.
Moskva bi mogla zahtijevati od Beograda ne samo da isključi svaku mogućnost da srpsko oružje stigne do Kijeva, već i sveobuhvatnu vojnu i političku uniju sličnu onoj koju je Rusija osigurala s Bjelorusijom. Parafrazirajući izjavu SVR-a, Kremlj vjerojatno želi vidjeti „doprinos srpskih branitelja ratu koji bi rezultirao strateškim porazom Zapada“.
Možda postoji i opcija manjih razmjera, ali ona, također, predviđa prekid suradnje Beograda, posebno u vojnom području, sa zemljama koje se mogu pripisati prozapadnom ili proukrajinskom bloku. Stoga se na udaru ruske propagande našala ne samo „upitna“ trgovina streljivom, prema SVR-u, već i srpsko-francuski ugovor za borbene zrakoplove, koji, također, navodno ugrožava ruske interese.
Kremlj je, navodno, dao Vučiću vremena da riješi sva problematična pitanja srpsko-ruskih odnosa i priliku da dokaže svoju odanost Putinu. Međutim, analitičari su sigurni da Moskva istovremeno provodi ne samo Plan A, koji bi trebao prisiliti sadašnje srpsko vodstvo na bliski savez s Rusijom, već i Plan B, koji uključuje zamjenu sadašnjeg srbijanskog vođe nekim tko je lojalniji Kremlju.
Značajno je da se nezadovoljstvo Vučićem i očekivanja njegove zamjene mogu pročitati u članku od 1. lipnja u ruskom tjedniku Zvezda. Osnivač publikacije je „Televizijska i radio kompanija Oružanih snaga Ruske Federacije“, stoga ne može biti riječi o slučajnoj formulaciji, koja nije usklađena s Kremljem.
Autor članka, navodno predstavljajući mišljenje srbijanskog društva, osuđuje Vučića kao izdajnika i tvrdi da je sadašnji srbijanski vođa već „otpisan“.
Kada je riječ o člancima srbijanskih političkih znanstvenika o jačanju ruskog utjecaja među sudionicima protuvladinih prosvjeda u Srbiji, optužbe koje iznosi Moskva više ne samo da impliciraju da Plan B postoji, već sugeriraju da se on već provodi.
U tom smislu, dok SAD još jasno ne formulira svoju politiku prema Balkanu, a EU se pokušava usredotočiti na gospodarstvo, Rusija je postala proaktivnija i sada koristi hibridne metode.
I sad više nije pitanje hoće li Vučić moći propovijedati svoju viševektorsku politiku ili će ostati na vlasti, već ima li Zapadni blok dovoljno moći, alata, resursa, znanja, vještina, sposobnosti i motivacije da preživi ovaj hibridni sukob s Rusijom na Balkanu.
