Tužilaštvo za organizirani kriminal Srbije napravilo je važan korak ka ispunjenju primarnog zahtjeva studenata, koji je razlog za višemjesečne proteste.
Prvog avgusta, dvije sudske presude u Srbiji i Bosni i Hercegovini protresle su sumorni presjek političke krize i slabih institucija na Zapadnom Balkanu.
Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, konačno je osuđen od strane Suda BiH na godinu dana zatvora i šest godina zabrane bavljenja politikom zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika Kristijana Šmita. Dodik je proglašen krivim za potpisivanje uredbi kojima je nastojao blokirati primjenu odluka Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika međunarodne zajednice na teritoriji Republike Srpske. Ukratko, za potkopavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, što je vodilo raspadu Bosne i Hercegovine.
Istog dana, tačno devet mjeseci nakon urušavanja betonske nadstrešnice i smrti 16 osoba, Tužilaštvo za organizovani kriminal Srbije uhapsilo je 11 osoba osumnjičenih za korupciju u vezi s projektom modernizacije željeznice od Novog Sada do mađarske granice, čiji je dio bila i rekonstrukcija željezničke stanice Novi Sad.
Ovo nije prvo hapšenje u slučaju „nadstrešnice“, a među do sada privedenima su dva bivša ministra građevinarstva – Tomislav Momirović i Goran Vesić. Pored njih, uhapšeni su pomoćnik ministra građevinarstva, bivši direktor i menadžer investicija državnog preduzeća „Infrastruktura željeznica Srbije“ i drugi. Svi su osumnjičeni za korupciju, zloupotrebu položaja i nanošenje štete srpskom budžetu od preko 115 miliona dolara, u nekim slučajevima – za naplaćivanje naknada za radove 500% većih od stvarne cijene.
Osumnjičeni se terete da su „pružili materijalnu korist“ konzorcijumu kineskih firmi CRIC&CCCC, koji gradi brzu prugu, u iznosu od skoro 19 miliona dolara. Na osnovu sporazuma između Srbije i Kine, ugovor sa ovim kineskim konzorcijem zaključen je bez sprovođenja tendera.
Ukratko, Srbija prolazi kroz najveću istragu korupcije u modernoj historiji zemlje.
Odlučujući proces ili kontrolisana kriza?
Nijedan od ova dva slučaja, teoretski ključna za političku stabilnost regije, nije izazvao euforiju među građanima, niti kategorične pohvalne komentare međunarodnih aktera. Prije svega u Srbiji, jer ovo je samo jedan od koraka u slučaju „nadstrešnica“, koji, s obzirom na stanje srpskog pravosuđa, može imati apsolutno nepredvidive konačne rezultate.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić često u medijima komentariše i omalovažava Tužilaštvo za organizovani kriminal. EU je bila suzdržana i još nije reagovala, ali Brisel putem različitih institucija i parlamentaraca već neko vrijeme izražava zabrinutost zbog pritiska na pravosuđe i nedostatka sudske nezavisnosti u Srbiji.
Ranije je europska javna tužiteljica Laura Korduca Koveši izjavila da se istražuje zloupotreba sredstava EU tokom rekonstrukcije željeznice u Novom Sadu.
U BiH, kako je već uobičajena praksa, mišljenja su podijeljena ovisno o tome da li se misli na Federaciju BiH ili na Republiku Srpsku. Naravno, niko nije očekivao da će eksponent Moskve i Putina na Zapadnom Balkanu tako lako prihvatiti presudu. „Ne prihvatam presudu“, izjavio je Dodik i najavio održavanje referenduma „o sebi“, odnosno u vezi s presudom.
Dodika je podržao njegov saveznik u „srpskom svijetu“ i prepakivač „velikosrpske ideje“, predsjednik Srbije Vučić, što je konačno razotkrilo ranije sumnje u vezi s nepoštivanjem teritorijalnog integriteta BiH i njenih institucija.
Kao odgovor na nedavna hapšenja u Srbiji, Vučić i njegova izvršna vlast burnije reaguju, nazivajući Tužilaštvo za organizovani kriminal „vezanom mafijaškom strukturom“ i dijelom „obojene revolucije“ protiv njega lično. Prorežimski i agresivni tabloidi, i njihovi video kanali, sistematski napadaju tužioca za organizovani kriminal, Mladena Nenadića.
Medijska histerija, koju predsjednik Srbije ne krije, možda ukazuje na to da su tužilac Nenadić i njegov tim za organizovani kriminal počeli „da rade svoj posao“, a to je upravo ono što su studenti zahtijevali kada su predvodili proteste koji traju u Srbiji već devet mjeseci.
Istražna komisija koja istražuje odgovornost za nesreću u Novom Sadu, koju čini grupa nezavisnih stručnjaka, univerzitetskih profesora i specijalista iz različitih oblasti, tvrdi da ima dokaze koji ukazuju na to da korupcija u slučaju „nadstrešnice“ može dovesti do vrha vlasti i samog predsjedničkog ureda.
Naravno, postoje sumnje, ne samo u odlučnost, već i u stvarne sposobnosti Tužilaštva za organizovani kriminal, s obzirom na to da režim Aleksandra Vučića kontroliše sve – od najviših institucija države do udruženja ribara u najudaljenijim selima Srbije. Hapšenje bivših ministara i visokih zvaničnika zahtijeva i koordiniran rad s policijom, što nagovještava da Vučić više ne kontroliše agencije za provođenje zakona i druge snage.
S druge strane, protesti, koje su do kraja juna predvodili studenti, prešli su u fazu decentralizacije i sada su raspršeni u vidu brojnih građanskih okupljanja – u mjesnim zajednicama, općinama i malim naseljima. Nesumnjivo je da je njihova masovnost oslabila, ali u ovom ratu iscrpljivanja oslabio je i režim.
Vučić još uvijek nije dovoljno stjeran u ćošak da raspiše prijevremene opće izbore, što su studenti tražili kako bi se ispunili njihovi zahtjevi, od kojih je glavni kažnjavanje krivaca za smrt 16 ljudi na željezničkoj stanici u Novom Sadu. Protesti sada, tokom ljeta i godišnjih odmora, nemaju moć da prisile Vučića na bilo šta, pa ni na raspisivanje izbora.
Svakog dana je sve više nasilja na lokalnim protestima, a Vučićev režim, s padom protestnog talasa, započeo je s odmazdama i provodi čistke među nelojalnim institucijama i pojedincima. Stalno postojanje sukoba između demonstranata i lokalnih vlasti i policije može potaknuti Vučića na još veće represije.
Oni koji su protestovali prethodnih mjeseci nezakonito se hapse, a analitičari već sada nazivaju Vučićevu Srbiju „balkanskom Bjelorusijom“ ili „latinoameričkom diktaturom“. Da li se Tužilaštvo za organizovani kriminal probudilo zbog ovoga ili je ovo samo dobro upravljana kriza od strane Vučića, kako bi se smanjile unutrašnje tenzije i, prije svega, izbjegao pritisak EU i SAD-a, koje su u Ukrajini, nakon nedavne intervencije ukrajinskih vlasti u borbi protiv korupcije, bile vrlo prisutne?
Majdan — optuženička klupa
U oba slučaja — i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini — ključno pitanje je da li odgovorni mogu biti kažnjeni? Dodik nastavlja igrati svoju igru: s jedne strane prijeti referendumom i nestabilnošću, a s druge — nudi otkup zatvorske kazne i traži pravdu od istog Ustavnog suda BiH koji ne priznaje.
Dodik ima podršku Mađarske i desnice EU, koje podršku nalaze u ideologiji Trampove administracije, da je desnica i gotovo otvoreni fašizam dio demokratije i slobode govora. S druge strane, sada već gotovo bivšem predsjedniku Republike Srpske ne pomaže ni odlučnost pojedinih članova pravosuđa EU, koji čvrstom rukom nastoje da se riješe ruskog utjecaja i prijetnji budućeg autoritarizma. Presedani su postavljeni osudom u slučaju Marine Le Pen u Francuskoj, označavanjem stranke AfD kao stranke sa „potvrđenim ekstremističkim težnjama“ u Njemačkoj i poništavanjem predsjedničkih izbora u Rumuniji.
U Srbiji je situacija drugačija. Vučić je vješt manipulator i pregovarač sa Zapadom. Trenutno pokazuje da je naučio lekcije iz pada Slobodana Miloševića, shvativši da se ne isplati konfrontirati s utjecajnim zapadnim državama, te im stoga, kako bi one zažmirile na korupciju i kršenje ljudskih prava, daje ono što žele (profitabilne poslove, litijum, naoružanje).
Vučićeva taktika od samog početka procesa u slučaju „nadstrešnice“ bila je prolongiranje, dezinformisanje i zamagljivanje. Nakon tužilaštva na red dolazi sudstvo…
Istovremeno, srpski predsjednik je počeo skandalozno primjenjivati mehanizam pomilovanja onih koji se u Srbiji dovode pred odgovornost za prijetnje po život i ozbiljne fizičke napade na studente koji protestuju. To, s jedne strane, dodatno podiže tenzije u društvu i potencijalni je okidač za nasilne proteste, a s druge – daje Vučiću mogućnost da selektivno pomiluje predstavnike vlasti koji mogu biti pozvani na odgovornost u slučaju „nadstrešnice“.
Samo dan prije Dodikove presude i hapšenja u Srbiji, u Ukrajini, nakon vala protesta u nekoliko gradova i regija, vlasti su poslušale mlade i vratile nezavisnost antikorupcijskim institucijama koje su stvorene nakon Majdana i Revolucije dostojanstva 2015. godine. Ukrajinske vlasti su pokušale preuzeti kontrolu nad posebnim pravosudnim tijelima koja se bore protiv korupcije, nakon čega su hiljade nezadovoljnih mladih ljudi od 18 do 26 godina ispunile ulice i trgove.
Mladi Ukrajinci se ne opravdavaju, kao što to čine studenti u Srbiji, koji ne žele svrgavanje predsjednika i „obojenu revoluciju“. Transparenti i upozorenja predsjedniku Volodimiru Zelenskom bili su jasni – ako ne povučete štetni zakon, završit ćete kao vaši prethodnici, misleći na bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča, koji je pobjegao u Rusiju nakon Revolucije dostojanstva.
Iako se Zelenski ni na koji način ne može porediti sa proruskim balkanskim autoritarnim liderima, uspostavljanje kontrole nad posebnim ukrajinskim nezavisnim antikorupcijskim institucijama dugoročno bi nanijelo ogromnu štetu europskim integracijama Ukrajine, nastavku prekomjernog bogaćenja i oživljavanju oligarhijske države, postsovjetskog recidiva koji je, u uslovima rata protiv Rusije, trebao biti zauvijek zakopan.
Vjetar promjena prema autoritarizmu puše sa istoka. Do sada je malo rečeno o netransparentnim državnim ugovorima sa Kinom i njenoj ulozi u korupciji i tragediji u Novom Sadu. Ako kandidatura za članstvo u EU nije dovoljan motiv, onda je smrt ljudi trebala postati otrežnjujući podsjetnik o tome u kojem sistemu građani Srbije žele živjeti – demokratiji ili autoritarizmu.
Sadašnja revolucija se odvija kroz evoluciju svijesti građana, a posebno mladih, za koje je nezavisna pravda imperativ. Nezavisna od lidera i stranaka koje dolaze i odlaze s vlasti. Spomenuta tužiteljica, Laura Kodruca Koveši, postala je poznata po borbi protiv korupcije u Rumuniji i jedini je međunarodni autoritet na transparentima studentskih protesta u Srbiji. Svaki budući Majdan u bivšim socijalističkim državama trebao bi se odvijati upravo na optuženičkim klupama nezavisnih sudova, pred kojima niko ne bi trebao biti zaštićen.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
