Zapadni Balkan ostaje jedno od najosjetljivijih i najranjivijih područja europskog sigurnosnog pejzaža, gdje niz neriješenih međudržavnih i međuetničkih sukoba i kontradikcija, visoka društvena polarizacija i institucionalna slabost zemalja regije stvaraju plodno tlo za destruktivni utjecaj vanjskih sila.
U tom kontekstu treba razmotriti najnoviji analitički izvještaj Hrvatske sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Ovaj dokument pomaže javnosti (posebno hrvatskoj javnosti) da efikasnije reagira na sigurnosne izazove. Štaviše, 1990-ih, Hrvatska je bila direktni učesnik u oružanim sukobima koji su uslijedili nakon raspada socijalističke Jugoslavije i dobila je vrlo težak rat za svoju nezavisnost i teritorijalni integritet. Stoga, Hrvatska tradicionalno vrlo pažljivo prati sigurnosnu situaciju na Zapadnom Balkanu, posebno procese i događaje vezane za Srbiju.
Svake godine, SOA objavljuje „Javno izvješće“, detaljan izvještaj u kojem služba analizira sigurnosne prijetnje na europskom kontinentu, na Zapadnom Balkanu i u samoj Hrvatskoj. Ovogodišnji izvještaj sistematizira niz relevantnih izazova u regiji koji slabe europsku sigurnost, od sajber napada i kampanja dezinformacija do špijunaže i subverzivnih aktivnosti.
Hibridni utjecaj u regiji – ruski i srbijanski
Hrvatska obavještajna služba jasno identificira glavne izvore hibridnog utjecaja i destabilizirajućih mjera na Zapadnom Balkanu: Moskvu i Beograd. Izvještaj u suštini naglašava da Rusija i Srbija djeluju u sinergiji, jačajući međusobni utjecaj, što jasno pokazuju navedeni primjeri.
Hapšenje ruskog sabotera u Bosni
U julu 2024. godine, bila su zapaljena tri paketa u tri europske zemlje – Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Poljskoj. Prvi požar dogodio se na aerodromu u Lajpcigu u Njemačkoj. Paket se zapalio na pisti prije nego što je mogao biti utovaren u avion. U Velikoj Britaniji, požar se dogodio nakon što je teretni avion sletio u predgrađe Birmingema. Poljski mediji su izvijestili o požaru u kamionu kurirske službe u blizini Varšave. Tomas Haldenvang, tadašnji šef njemačkog Saveznog ureda za zaštitu ustava, izjavio je da bi, ako bi se paketi zapalili usred leta, to „dovelo do pada“ (aviona – op. ur.).
Europski zvaničnici su odmah izrazili sumnje da Rusija stoji iza ovih djela. „Kao ministar vanjskih poslova, imam informacije da Ruska Federacija stoji iza pokušaja sabotaže i u Poljskoj i u našim savezničkim zemljama“, rekao je tada novinarima poljski ministar vanjskih poslova Radoslav Sikorski.
U augustu iste godine, poljske specijalne službe su počele pratiti ruske sabotere. Jedan od njih, Aleksandar Bezrukavi, skrivao se od europskih obavještajnih službi više od tri mjeseca. Prema istrazi britanskog lista The Guardian, Bezrukavi je planirao da se vrati u Rusiju, imajući kartu za let iz Srbije. Njegove planove su osujetili bosanski obavještajci i agenti za provođenje zakona, koji su ga uhapsili u gradu Bosanska Krupa, blizu hrvatske granice, u novembru 2024. Tri mjeseca nakon hapšenja, Aleksandar Bezrukavi je izručen Poljskoj, gdje je optužen za koordinaciju sabotaža u Poljskoj i u drugim europskim zemljama.
Mjesto hapšenja (Bosna i Hercegovina) i odredište (Srbija) sabotera nisu slučajni. Oni još jednom potvrđuju da vanjski igrači, prije svega Rusija, računaju na to da će Zapadni Balkan biti „slijepa tačka“ za Europu i NATO, gdje se njihovi agenti mogu nesmetano skrivati. Uzimajući u obzir i druge primjere istaknute u izvještaju SOA-e, nema sumnje da bi Bezrukavi lako pronašao utočište u Srbiji.
Premještanje ruskih diplomata
Upravo su u Srbiji ruski diplomati pronašli sigurno utočište nakon masovnog protjerivanja iz niza država članica Europske unije i nekih drugih zemalja u regiji (uključujući Crnu Goru). U izvještaju hrvatske obavještajne službe navodi se: „Rusija je ojačala svoje obavještajno prisustvo u Srbiji, posebno s predstavnicima obavještajnog sistema koji su prethodno protjerani iz zemalja EU, gdje su prethodno tajno provodili obavještajne aktivnosti pod diplomatskim pokrićem.“
Ovo se odnosi na masovno protjerivanje ruskog diplomatskog osoblja nakon potpune ruske invazije na Ukrajinu 24. februara 2022. godine. Prema različitim izvorima, 34 europske zemlje, uključujući zemlje Zapadnog Balkana (Crna Gora, Hrvatska i Sjeverna Makedonija), protjerale su oko 700 ruskih diplomata. Međutim, neki od njih su odmah dobili nove pozicije u ruskim ambasadama u Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Dolazak diplomatskih „izgnanika“ u Bosnu i Hercegovinu nije prošao bez kritika, ali je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković tada izjavio: „Nažalost, imamo ograničene mogućnosti da reagujemo brzo, efikasno i primjereno, i nalazimo se u fazi određenog istraživanja šta se uopšte može učiniti, ne samo u ovom slučaju, već i u svim narednim slučajevima.“ Dakle, Sarajevo je priznalo potrebu za odlučnim koracima kao odgovor na rusku prijetnju, ali do danas se ništa ne zna o bilo kakvim koracima koje je BiH preduzela u tom smjeru. Ključni razlog za ovakvu situaciju u BiH je njena složena poslijeratna struktura zasnovana na Dejtonskom sporazumu. Preciznije, Republika Srpska, predvođena svojim otvoreno proruskim rukovodstvom (kao jedan od entiteta BiH), dosljedno blokira sve efikasne antiruske mjere zemlje.
Sa svoje strane, Beograd je bez oklijevanja prihvatio protjerane ruske diplomate u skladu sa deklarisanom politikom „multivektornosti“ i neutralnosti Srbije (dok je formalno zacrtao cilj sticanja članstva u EU, ali ne i u NATO-u), a u novije vrijeme i de facto približavanje Rusiji uprkos sve primjetnijim kritikama od strane EU.
Ovo zbližavanje posljedica je ruske podrške režimu Aleksandra Vučića, čija je moć u posljednje vrijeme primjetno poljuljana višemjesečnim antivladinim protestima koji su započeli kao odgovor na tragediju u Novom Sadu u novembru 2024. (kada je 16 ljudi poginulo zbog urušavanja nadstrešnice na željezničkoj stanici; ljutiti građani vjeruju da je tragediju uzrokovala korupcija sadašnjeg državnog sistema u Srbiji).
Moskva pomaže Beogradu ne samo retorikom. To je izjavio bivši potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vulin (koji inače važi za jednog od Kremlju najposvećenijih političara u zemlji) u intervjuu za ruski propagandni medij RIA: „Veoma sam zahvalan specijalnim službama Rusije, koje nas uvijek podržavaju u našoj borbi protiv obojenih revolucija, prije svega informacijama.“
Povećanje ruskog diplomatskog kontingenta u Srbiji, koji uključuje i bivše sigurnosne zvaničnike i obavještajne službenike, velika je prednost za zvanični Beograd, jer se mogu uključiti u suzbijanje antivladinih protesta i pružiti stručnu pomoć sadašnjim srbijanskim vlastima u ovom području. Istovremeno, ovo produbljuje zavisnost Srbije od Rusije i nesumnjivo stvara sigurnosne prijetnje susjednim državama članicama EU, uključujući Hrvatsku.
Dezinformacije, Srpska pravoslavna crkva i „Srpski svet“
Izvještaj SOA-e također posvećuje pažnju informacionim operacijama koje Rusija i Srbija provode u zemljama Zapadnog Balkana. Što se tiče Rusije, ona prvenstveno prenosi svoje narative putem izdanja svojih propagandnih medija na srpskom jeziku RT (RT Balkans) i Sputnik. Kako se naglašava u hrvatskom obavještajnom izvještaju, ovi mediji „služe širenju proruskih i antizapadnih narativa na Zapadnom Balkanu“. Srbija, zauzvrat, širi svoj utjecaj prvenstveno kroz ideologiju „Srpskog sveta“, koju stručnjaci SOA-e definiraju kao „kopiju ruskog koncepta hibridnih akcija i poluga utjecaja na susjedne države“ – takozvanog „Ruskog svijeta“ (Русский мир).
U tom kontekstu, Srpska pravoslavna crkva (SPC) igra vodeću ulogu. „Pored svoje vjerske uloge, SPC ima značajan nacionalni i regionalni politički utjecaj. U političkom segmentu, rukovodstvo SPC podržava i promovira koncept ‘Srpskog sveta’, posebno ističući Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo kao dio ovog (srpskog – op. ur.) prostora.“
Vrijedi napomenuti da Srpska pravoslavna crkva ne priznaje nezavisnost Kosova, proglašenu 2008. godine, a SPC u Crnoj Gori (najveća denominacija u zemlji) dosljedno negira postojanje Crnogoraca kao zasebne nacije i skeptična je prema nezavisnosti Crne Gore općenito (obnovljenoj referendumom 2006. godine).
Kao primjer aktivnosti SPC-a, hrvatska Agencija je istakla Prvi Svesrpski narodni sabor pod nazivom „Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska“ (Republika Srpska je jedan od dva entiteta u BiH – op. ur.). Događaj je organizovan na najvišem vjerskom i političkom nivou 8. juna 2024. godine u Beogradu. Prisustvovao mu je veliki broj srpskih političara, umjetnika, javnih ličnosti i crkvenih zvaničnika iz Srbije i susjednih zemalja (uključujući i sadašnjeg predsjednika crnogorskog parlamenta i lidera stranke „Nova srpska demokratija“, Andriju Mandića). Tokom ovog događaja, učesnici su usvojili deklaraciju koja definiše zajedničke stavove i ciljeve „naroda Srbije i (Republike) Srpske“. To uključuje protivljenje „asimilaciji“ Srba u državama regiona, kategoričko odbijanje priznavanja nezavisnosti Kosova i otpor rezoluciji Generalne skupštine UN-a o genocidu u bosanskom gradu Srebrenici. Svesrpski sabor je, također, pozvao na „bližu saradnju između crkvenih i državnih tijela o ključnim pitanjima“. Dakle, Srpska pravoslavna crkva trenutno je vjerska institucija sa značajnim političkim kapitalom i ciljem koji gotovo u potpunosti odgovara vanjskopolitičkim ciljevima aktuelnih srbijanskih vlasti na čelu s Aleksandrom Vučićem, prvenstveno „ujedinjenju Srba u susjednim državama, posebno u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu, pod jedinstvenim političkim kišobranom službenog Beograda“, napominje SOA u svom analitičkom izvještaju.
Kibernetički napadi na hrvatsku infrastrukturu
Napadi u kibernetičkom prostoru jedna su od nekoliko prijetnji opisanih u izvještaju s kojima se Hrvatska direktno suočila na vlastitoj teritoriji. U izvještaju SOA-e navodi se da je posljednjih godina uočljiv jasan trend povećanja broja i učestalosti kibernetičkih napada na hrvatsku državnu IT infrastrukturu. Od 2022. godine broj takvih kibernetičkih napada gotovo se udvostručio, a glavne mete su hrvatska državna tijela i objekti kritične infrastrukture.
„Dvije trećine najvećih kibernetičkih napada na ciljeve u Hrvatskoj izvele su grupe koje sponzorira ruska država“, navodi se u izvještaju.
SOA posebno navodi primjer napada na Kliničko bolnički centar u Zagrebu (KBC Zagreb). Napad je izvela grupa LockBit, protiv čijeg su osnivača, Dmitrija Koroševa, Sjedinjene Američke Države u maju 2024. godine uvele sankcije. LockBit ima sjedište u Rusiji. Napadači su uspjeli ukrasti značajnu količinu ličnih podataka i onesposobiti medicinsku opremu. Kao rezultat ovog incidenta, uprava bolnice je čak preusmjerila neke pacijente u druge medicinske ustanove u Zagrebu.
Hrvatska obavještajna služba je izjavila da su ukradeni podaci uspješno pronađeni i vraćeni, a puni rad ustanove je obnovljen u roku od 24 sata.
Druge (nad)regionalne prijetnje
Izvještaj SOA-e se također fokusira na izazove s kojima se Hrvatska suočava, prvo, kao članica Europske unije, a drugo, kao susjed Zapadnog Balkana (Hrvatska obično izbjegava da se identificira s ovom regijom, službeno se pozicionirajući kao srednjoeuropska i mediteranska zemlja – op. ur.).
Među tim prijetnjama su vjerska i politička radikalizacija, ilegalne migracije u EU i ekonomski izazovi, prvenstveno povezani s organiziranim kriminalom.
Radikalizacija
SOA priznaje da „na teritoriji Republike Hrvatske ne djeluju terorističke organizacije“ i da je rizik od takvih grupa „procijenjen kao nizak“. Istovremeno, SOA smatra da je Zapadni Balkan izvor rizika u ovom kontekstu, jer na teritoriji država Zapadnog Balkana živi „mali broj sljedbenika džihadizma“.
U izvještaju se navode i dva primjera terorističkih djela: napad na policajca koji je čuvao izraelsku ambasadu u Beogradu u junu 2024. godine i napad na policajce u gradu Bosanska Krupa u BiH, u oktobru iste godine. Poznato je da je prvi napadač bio sljedbenik Islamske države, ali nema sličnih informacija o napadaču u BiH. Treba napomenuti i da je potonji u vrijeme napada bio maloljetan.
Uz tezu o prisustvu odvojenih grupa sljedbenika radikalnog Islama u regiji (prvenstveno u BiH), hrvatska Agencija također prepoznaje sekularni (politički) ekstremizam kao prijetnju svojoj sigurnosti. „Dio krajnje političke desnice promovira neonacističku ideologiju, uz manifestacije neprijateljstva prema migrantima i stranim radnicima u Hrvatskoj… postoji mogućnost izoliranih incidenata u koje su uključene samozvane radikalizirane osobe koje mogu, ali i ne moraju biti povezane s ekstremističkim grupama“, izvještava SOA.
Ilegalne migracije u EU i krijumčarenje
Pod utjecajem nestabilne međunarodne situacije, ilegalne migracije u zemlje Europske unije, posebno Hrvatsku, se intenziviraju. Hrvatska je, također, atraktivna zemlja za krijumčarske aktivnosti, budući da se nalazi u Šengenskom prostoru.
S obzirom na to, SOA napominje da „naoružane grupe krijumčara djeluju na određenim dijelovima migracijskih ruta na Zapadnom Balkanu“, te da „akumulacija značajnog broja migranata u blizini hrvatske granice, kao i tranzit preko njene teritorije, predstavljaju sigurnosne prijetnje u obliku povećanih mreža krijumčara, međusobnih sukoba između migrantskih grupa, radikalizacije nezadovoljnih migranata, pokušaja nasilnih masovnih probijanja granica, širenja lažnih i alarmantnih poruka te rasta ekstremističkih grupa u društvu“.
Institucionalna slabost kao sigurnosna prijetnja i interesi Hrvatske u regiji
Hrvatska obavještajna služba SOA u izvještaju koristi konkretne primjere kako bi pokazala da je glavna ranjivost zemalja regije, između ostalog gore navedenog, institucionalna i/ili politička nestabilnost i slabost, što je pak uzrokovano međudržavnim, međuetničkim, međureligijskim i međuinstitucionalnim kontradikcijama.
„Ovo je prostor koji, u političkom i sigurnosnom smislu, dugi niz godina karakteriziraju neriješena međunarodna i međudržavna pitanja, čije rješavanje napreduje s poteškoćama i sporo, uprkos zalaganjima EU i Sjedinjenih Američkih Država. Istovremeno, proces europskih integracija je vrlo spor ili je stagnirao“, pišu analitičari SOA-e o regiji.
Agencija opisuje angažman Hrvatske u ovom kontekstu kao višedimenzionalan, jer zemlja tradicionalno ima primjetne „nacionalne, ekonomske, sigurnosne, trgovinske, transportne i druge interese“ na Zapadnom Balkanu. Ne manje važna jeste želja Zagreba da osigura interese hrvatske manjine u susjednim zemljama regije, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda, ali, za razliku od Srba, nemaju svoj entitet (nalaze se u zajedničkoj Federaciji Bosne i Hercegovine s muslimanskim Bošnjacima).
Kao država članica EU, Hrvatska ima značajan utjecaj na zemlje kandidate (sve zemlje u regiji, osim Kosova, imaju status država kandidata za EU – op. ur.). Kao susjed ovih država, Hrvatska je istinski zainteresirana za njihovu uspješnu integraciju u EU (posebno Crne Gore, koja je trenutno regionalni lider u ovom procesu). I upravo na primjeru Crne Gore, SOA izražava principijelno protivljenje Zagreba antieuropskim tendencijama u političkom životu zemalja regije:
„Radikalne prosrpske stranke dio su trenutne vladine koalicije. Crnogorska vlada pokušava demonstrirati svoju europsku orijentaciju i posvećenost zajedničkim europskim politikama i vrijednostima, ali utjecaj prosrpskih političkih snaga s nacionalističkim i antizapadnim stavovima može negativno utjecati na proces europskih integracija zemlje, kao i na odnose Crne Gore s državama članicama EU.“
Stoga je strateški interes Zagreba daljnje dosljedno promoviranje europskih integracija država Zapadnog Balkana, kao i suprotstavljanje štetnim vanjskim utjecajima koji negativno utječu na ovaj proces. Kako je istaknuto u najnovijem izvještaju SOA-e, „svaka značajna nestabilnost u regiji Zapadnog Balkana ima posljedice po nacionalnu sigurnost i interese Hrvatske.“
Zaključci
• Cilj izvještaja SOA je upoznati javnost sa sigurnosnim izazovima s kojima se trenutno suočavaju Hrvatska, Zapadni Balkan i EU.
• Hibridni utjecaj Rusije i Srbije na Zapadnom Balkanu i dalje postoji, a zemlje jačaju svoju obavještajnu i diplomatsku saradnju. Glavni kanali informacijskog utjecaja su ruski i srbijanski mediji, kao i Srpska pravoslavna crkva kao vrlo utjecajna vjerska i politička struktura.
• Hakerske grupe koje podržava Rusija redovno izvode značajan broj sajber napada, posebno na državnu IT infrastrukturu (uključujući kritičnu infrastrukturu), što stvara rizike za nacionalnu sigurnost Hrvatske i drugih država članica EU.
• Zapadni Balkan je važna tranzitna ruta za ilegalne migrante u Europsku uniju, što doprinosi jačanju mreža krijumčarenja i rizicima radikalizacije koji direktno utiču na nacionalnu sigurnost Hrvatske i društveno-političku stabilnost zemlje.
• Politička nestabilnost i institucionalna slabost u zemljama Zapadnog Balkana stvaraju povoljno okruženje za destruktivni vanjski utjecaj i usporavaju proces europskih integracija (Crna Gora se navodi kao upečatljiv primjer za to).
